Donald Tramp ne pokreće svjetsku scenu kao Augustus pobjednosni. U srijedu je možda naredio da "Iranu nikada neće biti dozvolјeno da ima nuklearno oružje... to nikada nećemo dozvoliti". Ali, čitajući sa telepromptera, on je samo zloupotrijebio Iran i molio NATO za pomoć, kojeg je već jednom veličanstveno ismijao. Osjetio sam kako vidimo odlazeće dane SAD-a kao svjetskog hegemona. Čak je i Trampov republikanski saveznik Majk Li nazvao iranski brifing, najgorim brifingom koji je vidio - barem o vojnom pitanju - u njegovih devet godina u Senatu.

Sve imperije prevaziđu svoju deklarisanu svrhu, a kamoli dobrodošlicu. Sve se to završi u neredu – riječ operativca je sve – bilo da je rimska, napoleonska, britanska ili sovjetska. Svi su pobijeđeni, ne većom silom od sebe samih, već samozavaravanjem i geografijom. Britanska imperija nije imala ni prava, a ni potrebu da vrši invaziju na daleke dijelove Azije i Afrike. Pobijedili su ih. SAD su zatražile pravo da intervenišuna raznim pozornicama, poput Južne Amerike, Dalekog istoka, istočne Afrike i čitavog portfelјa muslimanskih država. Opravdanja variraju od odmazde i odvraćanja do „samoodbrane“ i podsticanja demokratije.

Namjere SAD-a su često bile plemenite, ali dobre namjere kamufliraju projekciju moći. Kada vaši dronovi mogu ubiti bilo koga i bilo gdje, iskušenje je neizdrživo. Ako mislite da možete da upravljate svijetom iz bunkera u Nevadi, zašto ne biste pokušali?

Trampov instinkt nekada je bio instinkt klasičnog američkog izolacioniste. Kao što je ponovio prošlog februara u Kongresu, "velike nacije se ne vode beskonačnim ratovima ... došao je trenutak da se bar pokuša postići mir." Najavio je povlačenje iz Sirije, čak preliminarno i iz Avganistana. Ali još uvijek je tu. SAD vode šest ratova - takođe u Iraku, Jemenu, Somaliji i Libiji, a nijedan koji bi opravdao relevantnost tih ratova za sigurnost SAD-a.

Imperijalizam se drži za politiku poput ljepila. Čak i dok zdrav razum viče ’’povuci se’’, boravak pruža populisti priliku za slavu. Britanski ministri su se tokom 1950-ih i 60-ih borili da zadrže Aden, Keniju i Kipar. Danas, Boris Džonson žudi za mačizmom potpuno besmislenih nosača oružane sile na krajnjem istoku. 

Dvadeset godina zapadnih intervencija u muslimanskom svijetu počivalo je na dvije neistine. Jedna je da terorizam predstavlјa egzistencijalnu prijetnju zapadnim demokratijama, groteskno podrivajući njihovu urođenu stabilnost. Druga je da intervencija može otkloniti takvu prijetnju, može nametnuti poslušnost, pa čak i demokratiju na ciljane države žrtve. Sjećam se kako sam posmatrao desničarske američke mislioce koji pokušavaju da upravlјaju Irakom iz ’’Zelene zone’’ Bagdada, mjesecima poslije invazije 2003. godine. S kojim pravom?!

Strana intervencija u unutrašnje stvari suverenih država je nemoralna, posebno zabranjena na osnovu prvog poglavlјa Povelje UN-a. Tu zabranu je navodno nadvladala mnogo citirana "odgovornost za zaštitu" civilnog stanovništva Tonija Blera. Ali kako su se žrtve gomilale, zaštita je postala samo prikrivanje neprekidnih ratova zapadne agresije. Zbog toga su UN gotovo izostale u toku ovih intervencija. Kao što je Džordž Buš rekao, "UN prepuštam advokatima."

Sada, nije više pitanje da li i dalje možemo saditi cvijeće demokratije na polјima koja smo namočili krvlju, već kako se izvući odatle. Viđenje Trampa kako galami protiv Irana i nanosi mu dalјe sankcije , bilo je poput završne scene tragične opere. Izgledao je kao zarobljen čovjek.

Dva američka predsjednika odigrala su značajnu ulogu u padu britanskog imperijalizma. Frenklin D. Ruzvelt rekao je Vinstonu Čerčilu da je učešće SAD-a u Drugom svjetskom ratu bilo strogo pod uslovom da Britanija izvrši disoluciju svoje imperije. SAD to ne bi branile. Džon Foster Dalz, koji je kasnije bio državni sekretar SAD-a, rekao je 1945. godine da je njegova bila ’’prva kolonija koja je stekla nezavisnost’’ od Britanije, i očekivao je da će je slijediti i drugi. Ovaj savjet je žestoko ponovio 1956. godine Dvajt D. Ajzenhauer, zaprepašćen britanskom invazijom na Suec.

Irački političari su se ove sedmice udružili u anti-imperijalnom cilјu, tražeći da se američke snage povuku sa njihove teritorije. Sve što je Tramp mogao učiniti je odbiti, uprkos tome što se prethodno obavezao da će učiniti upravo to. Čak i u ovo vrijeme nesigurnosti, 17 godina američke okupacije ostavilo je Irak očajnim da se to privede kraju. Zna da mora da živi u miru sa svojim moćnim susjedom Iranom, a to zahtijeva da više ne bude sredstvo američkog predsjedničkog mačizma. Isto tako, Avganistan mora pronaći vlastiti sporazum sa Talibanima i svojim susjedom Pakistanom.

Što se Velike Britanije tiče, njeno 20-godišnje puzanje ispod skuta Vašingtona, od strane  Blera, Dejvida Kamerona i sada Borisa Džonsona, ponižavajuće je i skupo. Trebalo bi da nudi savjete starog i iskrenog prijatelјa, čija je istorija toliko paralelna sa američkim teškoćama. Umjesto toga, Britanija nudi samo povijenu kičmu lakeja koji čeka nagradu, u ovom slučaju nevjerovatni trgovinski sporazum posle Bregzita.

Kako se carstva raspadaju, stvari se dešavaju. Moglo bi se desiti da Trampovo ubistvo Kasema Sulejmanija natjera svakog sudionika ove igre da shvati da to jednostavno ne djeluje. Američki predsjednik je čovek emotivnih i nepredvidivih odgovora. Zaista bi se mogao izvući iz Iraka, ostavivši ga da se odvoji od Kurdistana i sklopi sporazum  sa Teheranom. Mogao je Siriju prepusttit njenoj sudbini i ostaviti Avganistan u nježnoj milosti Islamabada. Što se Britanije tiče, napokon ona ne može imati nikakve veze sa ovim neredom.

(piše Sajmon Dženkins, kolumnista Gardijana)

Prevod: Frontal/D.M.