Prema prirodnoj materiji on sam istupa kao prirodna sila. On pokreće prirodne snage svoga tijela, ruke i noge, glavu i šaku da bi prirodnu materiju prilagodio sebi u obliku upotrebljivom za njegov život.”

Jedva da je Karl završio svoju rečenicu, Anthony nervozno, jer Marx nepotrebno komplikuje, uzviknu: „Rad možemo definisati, bilo da je plaćeni ili neplaćeni, kao izvršavanje zadataka koji zahtijevaju umni i fizički napor u cilju proizvođenja dobara i usluga za zadovoljavanje čovjekovih potreba!“ Nema se tu šta komplikovati, mislio je samozadovoljno Durkheim u sebi, i dodao da tip podjela rada u društvu određuje tip društva, odnosno oblik solidarnosti koji postoji u njemu, i da ta solidarnost može biti mehanička kao i organska. Weber se umješa i objasni da je protestantski odnos prema radu kao sredstvu spasenja duše upravo izvor kapitalističke posvećenosti radu kao samosvrsi. Nakon riječi „protestantski“ nasta muk u sali, i da presjeku nelagodnu tišinu Bergson i Scheler u glas povikaše: “A šta ćemo sa homo faberom?” Nastavi se nelagodna tišina.

Hannah Arendt se nakašlja, ustade, ošinu pogledom svoje kolege i podsjeti da se pojmovi moraju preciznije odrediti i da labour, work i activity, nisu jedno te isto: “Labour predstavlja sve aktivnosti koje su nužne za održanje i stvaranje života, work je rad koji stvara objektivni ljudski svijet, a activity označava ljudsko djelovanje koje je povezano sa slobodom i kreativnošću u odnosu sa drugima.” Ovi što su slabije poznavali engleski su se pretvarali da razumiju razlike u nijansama, a Vladimir Filipović ustade sa svoje stolice da dodatno objasni šta je rad i gledajući u zamišljenu tačku u daljini reče: "Rad označava svaku djelatnost koja zadovoljava neku potrebu ili nuždu proizvodeći sredstvo radi njezina zadovoljenja te na taj način ima svrhu izvan sebe. Kao što već pokazuje sama riječ, taj pojam ima ponajprije negativno značenje i emocionalni prizvuk zahvaljujući u prvom redu povijesnom kontekstu u kojem je nastao, naime u antičkom ropstvu...” Halder Alois se ubaci: “Značenje i vrednovanje rada pokazuju snažne povijesne promjene... S nestankom robovlasništva i kasnijega srednjovjekovnoga kmetstva, a prije svega na poleđini samorazumijevanja novovjekovnoga subjekta u njegovoj autonomiji…” Publika se glasno pobuni što ovaj prekida druge dok govore, pa Alois ućuta, a Vladimir nastavi: “Pozitivno značenje toga pojma obilježava proizvodnju sredstava za život ili tvorbu, za razliku od činidbe (praxis) kao djelatnosti koja ima svoju svrhu u sebi... U novome vijeku rad poprima opće pozitivno značenje i postepeno biva istoznačan s tehnikom kao sredstvom oslobođenja čovjeka od prirodne nužde i oskudice, pa tako još i Hegel govori o 'oslobođenju radom'…” Marx pobjednički uzviknu: ”Riječ je tu o oslobođenju radničke klase.“ Nasta žamor. Neko je komentarisao za krug oko sebe da svijet u cijelosti postaje jedno polje rada, da rad humanizira svijet… drugi se nadovezao da čovjek tako postaje radnik, i da njegov etos postaje etos rada koji sadrži pravo na rad budući da se on sam u radu ostvaruje, te sa svojim radnim učinkom dobija i potvrdu svog socijalnog integriteta.

Carlo Vercellone koji se vidno dosađivao, reče: „Drugovi, rad je danas postao fleksibilan, uz mogućnost prelaska sa zadatka na zadatak umjesto monotonog repetitivnog rada, zbog čega se radnik transformirao u polivalentnog radnika“, i još doda da „u kognitivnom kapitalizmu načelo koje strukturira podjelu rada u okrilju tvrtke prelazi od tehničke logike zasnovane na dekompoziciji zadataka na logiku učenja i specijalizacije u jednome polju kompetencija.“ Okupljeni su negodovali, dobacivali da priča nerazumljivo, da nije applicable i relevantno za ovaj trenutak to što priča, iako su se slagali sa Komšićem koji je prokomentarisao „da radnik u sustavu automatizirane proizvodnje nije više unutar proizvodnog procesa već pored njega.“

Ženska sekcija nije imala volje da se bavi temom kognitivnog kapitalizma u kojem dominantni oblik rada postaje nematerijalni rad, koji stvara novu paradigmu rada, i koju je neko pokušao da nametne, i na sve što je rečeno uzvikivale su da to nije tema. Na cinično pitanje većine: „Drugarice, šta nam je onda tema?“, Nancy Fraser. neisprovocirana, reče da je tema radna teorija vrijednosti odnosno, za neupućene, teorija socijalne reprodukcije. Marx se nakašlja i podsjeti da je on davnih dana razvio radnu teoriju vrijednosti, a njegova ćerka Eleanor ga podsjeti da su je ona, i njene drugarice, bitno produbile jer su analizirale rad u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Arruzza doda da je baš nedavno napisala knjigu o queer savezu marksizma i feminizma, ali to rijetko ko da je čuo. Atmosfera je dostigla vrhunac, među okupljenima zavlada opšti metež, muškarci u publici su uz glasan smjeh dobacivali seksističke šale uz povike da je naivno misliti da žene, pa makar bile i lezbejke, nisu jednake sa muškarcima pred opresijom, neki čudak doda: „pitanje je da li su jednake pred Bogom.“ Temperatura u sali na Bistriku je rasla, približavala se ponoć.

Silvija Federici se neprimjetno popela na malu binu i počela tiho da govori uperivši svoj iskričavi pogled na žensku sekciju i poče: „Sestre naše, Eleanor, Rosa, Clara, Aleksandra i sve vi prisutne, mi slijedimo vaše doprinose temama socijalno-reproduktivne pravde i vaše misli su nas inspirisale.“ Podiže pogled i prema publici, buka se već bila utišala i strasti smirile, i nastavi blago: „Ipak, ono što znamo kao teoriju socijalne reprodukcije izraslo je iz feminizma '70ih, ali su za uobličenje ove teorije najzaslužnije Lisa Vogel, Susan Ferguson, Nancy Fraser...“ uzvici iz mase „dosta sa imenima, objasni nam šta je ta teorija“ prekinuše Silviju, ona uzdahnu i reče kratko, parafrazirajući riječi Susan Ferguson: „Feminističko razumijevanje socijalno-reproduktivne misli ukazuje na vezu i logiku klasnih odnosa, društveno-opresivnih praksi i iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta. Rasa, klasa, starosna dob, zdravstveni ili migrantski status, kao i mnogbrojne druge karakteristike, temelj su različitih opresija, povezanih sa radnim odnosima i iskustvima.“ Dio publike se isključio još kod „usidreni u horizont“, a Simone de Beauvoir iskoristi priliku i teatralno upita da li je dostojanstven rad isto što i potraga za slobodom. Neko iz mase poče da nabraja: „Ali šta ćemo sa mistifikacijom rada, moralizacijom rada, objektifikacijom rada, humanizacijom rada?!“ Hochschild podiže kažiprst i uzviknu: „A tek emocionalni rad?!“ Ženska sekcija glasno uzdahnu. Maja Solar takođe uzdahnu, otvori svoj laptop i zapisa: „Teorija socijalne reprodukcije čak i ne počinje od kategorija 'žena', 'rodna opresija', 'seksizam', 'javno-privatno', 'diskurs o rodu' i sl. Glavno polje teorije socijalne reprodukcije ‒ unutar kojega se osnovne analitičke i političke kategorije odmotavaju i pokazuju u svojoj povezanosti ‒ jeste rad. Moglo bi se onda reći: teorija socijalne reprodukcije je teorija koja promišlja rad, aktivnosti, prakse, delatnosti, brinjenja, njegovanja i snabdevanja, prinude i pritiske, otuđujuće i oslobađajuće odnose kroz koje se forme rada pojavljuju te koji omogućuju i neprekidno obnavljaju sistem. U toj analizi rada, rodno uslovljena opresija reflektuje se kao neodvojiva poluga mehanizama njegovog postojanja i reprodukcije. Dakle, orodnjena (gendered) dimenzija rada u kapitalizmu nije slučajna.“

Epilog:

Dok smo izlazile iz sale u gluho doba noći, moja genijalna prijateljica, poče da mi objašnjava da je u kontekstu industrijske demokratije kolektivni ugovor, kao tradicionalni institucionalni oblik zaštite prava radnika, sve manje zastupljen zbog slabljenja uticaja sindikalnih organizacija, da je uvođenje upravljanja ljudskim resursima u organizacijama, kao posebne poslovne funkcije, u skladu sa liberalnom politikom kako bi se omogućilo poštovanje individualnih prava radnika, prije nego kolektivnih. Nastavi da ne postoji zaštita kolektivnih prava, i da to slabi solidarnost, jer je svako ostavljen da se bori za svoja individualna prava, da oštrica slabi jer nema kolektivne organizacije da digne glas. Ovo ne znači da su ove dvije zaštite suprotstavljene, i treba naći model da se štiteći individualna ne zanemaruju kolektivna radnička prava i zaključi: „To su društveni paradoksi koje živimo.” Nastavila je da priča kako građansko društvo počiva na vrijednostima individualizma i da bez toga ipak nema pravednog društva, ali sam se ja isključila i razmišljala kakav transparent treba da napravim za osmomartovsko okupljanje za koji dan.

8. mart 2025. godine u Sarajevu slavimo na ulici u protestnoj šetnji za žene radnice i njihova većinom uskraćena prava. Osmomartovski marš će ove godine ukazati na goruće probleme radništva, posebno žena. Članke koje objavljujemo ususret 8. martu posvećujemo njihovim borbama i pobjedama i njima pozivamo sve da ovaj praznik obilježe izlaskom na osmomartovski marš. Pratite nas na Instagram stranici i Facebooku za sve informacije o maršu.

Foto: Ilustracija/svesutovjeshtice

Ime i prezime hroničarke ovog skupa poznato redakciji

FRONTAL