
Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Dezert za dezertere
U petak popodne porodica Puhalo se skupila na ručku, što znači da smo imali kvorum za otvaranje posebne sjednice kućnog savjeta, s jedinom tačkom dnevnog reda i ona je glasila „procjena bezbjedonosne situacije u Bosni i Hercegovini i preduzimanje neophodnih aktivnosti povodom toga“.
Glava porodice je prepustila riječ meni rekavši „de ti analitičar kaži šta imaš“ i ja sam napravio presjek trenutne situacije u državi. Dok je ona sipala supu, ja sam biranim riječima, primjerenim uzrastu omladine, opisivao šta se dešava u Republici Srpskoj i kakve su reakcije domaćih i stranih političara na datu situaciju.
Objasnio sam im da je Republika Srpska izvršila državni udar, uz saglasnost Narodne skupštine Republike Srpske i da bi neko zbog toga mogao najebati. Obajsnio sam im da se SIPA ne osipa i da nakon donošenja novih zakona u Parlamentu Republike Srpske ne prihvatamo i ne priznajemo nijednu instituciju na nivou BiH koja nije spomenuta u Dejtonskom mirovnom sporazumu, a ni zakone koje je nametnuo (ne)legalni Visoki predstavnik u BiH.
Prva se za riječ se javila kćerka, koja me upitala da li to znači da više neće moći da naručuje nakit i cipele iz Federacije BiH i da li je dozvoljeno glasno slušati Helem Nejse?
Rekao, sam da je zvanični stav Milorada Dodika, a samim tim i Republike Srpske, da se mora obezbijediti slobodan protok novca, ljudi i roba i da može naručivati šta hoće iz drugog entiteta i Distrikta Brčko, ali da je platni promet između njezinih staratelja i nje prekinut, zbog nedomaćinskog poslovanja.
Ona je kazala da je uvrijeđena, jer koristim riječi, kojima se opisuju Šume Republike Srpske i da će nazvati babu tj. moju majku da joj ispriča kako se ponašam prema njoj.
Ja sam kazao da ne želim da utičem na njene stavove, ali da je „prošlo vrijeme kada su stranci uređivali odnose u našoj kući“.
Glava porodice je aplaudirala i iznijela glavno jelo, pohovana piletina i grašak.
Što se tiče Helem Nejsa, rekao sam da sluša na slušalice, jer oni nisu po „slovu Dejtona“ ali dok ne narušava mir u kući tolerisaćemo njene drekavce.
Onda se za riječ javio sin i pitao da li će biti rata?
Glava porodice se zagrcnula, a ja sam kazao da to pitanje nije relevantno, jer smo mi odlučili da „mi nećemo biti ratnici, već dezerteri i izbjeglice“. Sin se zgranuo na našu odluku i najavio bojkot graška, dok je nastavio da jede pohovanu piletinu. Potom je dodao, da on nije izdajnik da je časno poginuti za svoj narod, institucije i državu. Onda je pitao može li se rat prolongirati na mjesec dana dok ne vidimo šta će se desiti sa Borcem u Ligi Konferencija?
NATO sam ja slegnu ramenima?
Glava porodice je ljutitim glasom kazala da smo „nikakvi roditelji“, jer nismo naučili dijete da razlikuje instituciju od ličnog interesa, kao i patriotizam od nacionalizma.
Ja sam kazao da je to povukao na njene roditelje ili je pokupio u školi, ovo nije mogao čuti u kući.
Kćerka je kazala da joj je kul da budemo izbjeglice, ali ne u Srbiji, već u Italiji, Austriji ili negdje još dalje. Žena se složila s njom, i kazala ako već moramo da se patimo, neko to uz krike galebova, šum mora i mediteransku hranu.
Odmah sam zamislio kako na plaži jedemo paštete i mesne nareske, uz paradajz i jogurt.
Složili smo se da to treba biti država koja izlazi na more, ali je ostalo da usaglasimo koje.
Onda je žena iznijela puding i svečano kazala, evo dezerta za dezertere, a mi smo prolongirali rat za ponedeljak i vratili se planiranju vikenda.
Rat će morati da sačeka da ga odobre Amerikanci, Evropljani, Rusi, Kinezi i sl., jer ni to ne zavisi od nas.