„Postoje oni koji se ne bore, samo sjede. Onaj ko se bori, taj može da izgubi, ali onaj ko se ne bori, on je već izgubio. Moramo se boriti da prikažemo pozitivne rezultate koje je Srpska ostvarila! Završili smo prošlu godinu sa 0.4 odsto budžetskog deficita i 34 odsto ukupnog duga, a 32 odsto javnog duga. Amerika ima 6 odsto budžetski deficit i 120 odsto zaduženja. Kako smo uspjeli da dozvolimo da javna percepcija bude drugačija, pored svih rezultata koje imamo? Zaposlili smo, po različitim strukturama, toliko stručnjaka za medije, a pokazali smo nesposobnost komunikacije! Razni mešetari, tako, izvrću priču i pričaju o kolapsu Republike Srpske„

Ovo je neki dan izjavio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

Šta možemo iz gore navedenog zaključiti, da je narod glup ili jednostavno ne vidi koliko mu je dobro.

Sasvim je jasno da Milorad Dodik sve manje ima kontakta sa realnošću, što može da bude rezultat više stvari:

1. Otuđio se od običnih ljudi. To može biti rezultat pokušaja realizacije „velikih“ ideja koje mu zaokupljaju pažnju, gomile novca kojom raspolaže, još većeg obezbjeđenja koje ga čuva, prevelikog gledanja RTRS-a i Alternativne televizije, okruženost ulizicama koji mu stalno povlađuju i govore da je najljepši i najpametniji.
2. Otuđenosti od zakona i pravila. On taj koji postavlja pravila, a svi drugi služe da ta pravila pretvore u zakone, pravilnike, upustva i ostale pravne akte koji će u tom trenutku poslužiti svrsi. Pa mi imamo više hitnih i vanrednih zasjedanja Narodne skupštine, nego redovnih.
3. Otuđenost od sistema. Institucije nemaju nijednu drugu ulogu osim da prate njega i njegove ideje, koliko god one bile sulude i u suprotnosti sa zakonima, kao i da zaposleni u njima redovno dolaze na „spontane“ mitinge.

Šta god da je u pitanju vidimo da on nije kriv, već svi ostali koji ne mogu da prate svog briljantnog vođu.

Potpuno je jasno da Milorad Dodik nikad nije razumio ili ne želi da shvati razliku između PR-a,  marketinga i bahatosti.

Da je shvatio tu razliku nikada se ne bi ponašao kako se sada ponaša, a ponaša se kao autokrata koji svaki dan ima sve više problema i zbog toga je nervozan i umoran, a samim tim i ljut.

Cilj PR je da gradi i održava pozitivan imidž pojedinca ili institucije u javnosti. Fokus je na reputaciji, poverenju i kredibilitetu.

Kakva je reputacija predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika?

Što se tiče imidža u svijetu, on je svaki dan sve gori i gori, jer on se danas opaža kao glavni generator problema u BiH, a sve manje kao dio rješenja.

U Republici Srpskoj ga opažaju na dva načina. Njegovi simpatizeri smatraju da je on jedini koji može da spasi Republiku Srpsku od nestanka i zato ga treba pustiti da radi šta hoće, dok drugi misle da je on i njegovo političko ponašanje glavna opasnost za opstanak Republike Srpske.

Kojih ima više u ovom trenutku teško je reći?

Milorad Dodik je odavno kreirao imidž omnipotentnog Baje, koji je sve i svja u Republici Srpskoj i koji je iznad svake institucije. On o svemu pregovara, on sve dogovara, odlučuje i u sve se miješa, a institucije su tu samo privid postojanja sistema.

To je dobro dok sve ide kako treba, kada nastanu problemi onda taj superheroj postaje glavni krivac za sve. Od inflacije, preko niskih penzija, do odlaska mladih ljudi.

Koalicioni partneri od toga debelo profitiraju, jer imaju dio moći i skoro nikakve obaveze.

Kao posledicu te Dodikove svemoći imamo punu vladu na čijem je čelu klovan i gomilu anonimnih ministara, koji su tu samo zato što Vlada mora da postoji  i kojima običan stanovnik Republike Srpske ne zna ni ime, ni prezime.

I ljubitelji i kritičari Milorada Dodika  se slažu da je on centar moći i da sve u Republici Srpskoj od njega zavisi. Složiće se i da je bogat i bahat. Nekima to smeta, a nekima ne.

Dodik sebe vidi kao prosvećenog apsolutistu i ne treba mu  reputacija, povjerenje i kredibilitet u javnosti.

Treba mu lojalna policija, kontrola nad novcem i zakonodavnom i izvršnom vlašću. Doduše treba mu i veza do Trampa, što raznorazni đulijaniji i blagojevići  vješto koriste da mu uzmu pare.

Njemu treba bespogovorna poslušnost i strah od mogućih posledica ako kažemo ili uradimo nešto što je u suprotnisti sa njegovom politikom.

Da nije tako, ne bi omalovažavao i vrijeđao novinare, niti bi ih izbacivao sa konferencija za medije i zabranjivao im ulazak na iste. Ne bi svoje političke oponente nazivao izdajnicima, plaćenicima i ne bi donosio zakone u kojima su članovi navladinih organizacije opisani kao „agenti stranog uticaja“.

Tako se ne gradi ni reputacija, ni povjerenje, već stvara razdor među građanima Republike Srpske.

I nema tog stručnjaka za komunikaciju koji može da to kontroliše i sanira, pa taman bio najbolji stručnjak  u svijetu.

A narod ko narod, više vjeruje cijenama u prodavnicama, nego PR, jer PR se ne može ručati, niti nasuti u auto.

Preuzeto sa blogger.ba