(Foto: zenebih.ba)

Nedovoljno je poznato ko je Ševala i šta je uradila davne 1919. godine u svom rodnom Sarajevu, kada je obrazovanje bilo isključivo rezervisano za muškarce. Njen životni put i borba za jednakošću može poslužiti kao sjajna osnova za neki film ili knjigu, a nesumnjivo podsjeća i na borbu koja će desetljećima nakon ove Ševaline uslijediti u Americi, samo prenijetu na borbu protiv rasne podjele u obrazovanju.

Ševala je rođena 9. januara 1903. godine u kući ugledne porodice Zildžić, čiji su roditelji svjesni značaja obrazovanja učinili sve što je tada bilo u njihovoj moći kako bi to omogućili svojim kćerkama. Ne treba napominjati kako je pismenost muslimanske ženske djece bila na veoma niskom nivou, pa se čak mnogima djevojčicama i zabranjivao odlazak u školu, ali to nije zaustavilo Ševalu u njenom nastojanju da se dalje obrazuje nakon osnovne škole.

Kako je tada samo dječacima bio omogućen pristup srednjoškolskom obrazovanju, a nakon odbijanja uprave Muške gimnazije 1919. da joj omogući dalje školovanje, Ševala nalazi podršku u svojim roditeljima i sasvim hrabro u pratnji oca odluči tražiti dozvolu od tadašnjeg reis-ul-uleme Džemaludina Čauševića. Očigledno je da ga je mlada djevojčica veoma dojmila čim je reis Čaušević stao na njenu stranu i dao pismeno odobrenje kako bi svoje školovanje mogla nastaviti upravo u Muškoj gimnaziji.

Ali umjesto da joj to budu naljepši dani, Ševala je svakodnevno bila izvrgnuta prijatnjama i uvredama svojih muških vršnjaka. A kako bi je zaštitio o kamenja, kojim je svako malo bivala gađana, otac ju je lično dovozio i vraćao iz škole. U intervjuu datom magazinu Start, Ševalin sin Mirza Iblizović je o tim događajima rekao: "Kamenjem su je sarajevski momci sačekivali kad se vraćala iz škole, pa je babo morao u fijakeru odvoziti i dovoziti, da joj glavu ne razbiju.“

Mahala je bila nemilosrdna prema porodici Zlidžić, koja im je godinama unazad bila glavna trač tema, a nakon što se Ševala „drznula“ dalje školovati, šikaniranje se pojačalo, pa otišlo čak dotle da njenoj majci Aiši lokalni trgovci nisu htjeli prodavati robu, samo zato što joj kćerka ide u „mušku školu“.

Ševala je bila sigurna u svom naumu i želji da što više znanja skupi pa je po završetku srednje škole 1925. studij medicine nastavila u Zagrebu gdje 1931. godine i diplomirala. Ševala je tada i zvanično postala prva muslimanska doktorica u Kraljevini Jugoslaviji. 

Da su joj studentski dani pored njene borbe za jednakost donijeli i nešto lijepo, govori podatak da je da na drugoj godini studija upoznala Muhameda Iblizovića, studenta filozofije, koji u želji da joj bude podrška prekida svoj studij i sam upisuje medicinski fakultet. 

Svjetski poznati The New York Times objavljuje upravo priču o Ševali i Muhamedu, prvoj muslimanskoj doktorici i prvom muslimanskom bračnom paru intelektualaca u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.

Ševalina borba se se i nakon studija nastavlja. Počinje raditi kao demonstratorica na fakultetu ali nakon što joj ponude mjesto asistentice onda se odlučuje vratiti u rodno Sarajevo. Vjerovatno je nepotrebno napominjati kako je po odlasku naišla na zatvorena vrata i na prvo zaposlenje čekala čak dvije godine, ne bi li se neko smilovao i ponudio joj posao.

Ševala Zildžić Iblizović počela raditi u Gradskoj bolnici, na Infektivnom odjeljenju državne bolnice, u Higijenskom zavodu, a karijeru je završila kao specijalistica, ginekologinja i pedijatarica u školskoj poliklinici dr. Mare Kurtović 1962. godine.

Ševala je u Drugom svjetskom ratu, kada bolnica nije radila, nalazila načina da u okupiranom Sarajevu pomogne svim ljudima u potrebi, jasno bez obzira na vjeru, naciju ili socijalno porijeklo. 

Svoj životni vijek Ševala je posvetila liječenju žena i djece, te suzbijanju zaraznih oboljenja. Bila je istrajna u borbi protiv patrijarhalnih praksi, boreći se za obrazovanje kao najsnažnije sredstvo za emancipaciju žena.

Umrla je 1978. godine od posljedica tumora. Nakon njene smrti časopis Medicinski arhiv objavio je tekst In memoriam u čijem završnom dijelu piše: "Smrću doktorice Ševale naša medicinska javnost, posebno školska medicina, izgubila je svog doajena. Sarajlije su izgubile jednu dragu ličnost, a pacijenti ljekarku humanistu, spremnu da pomogne u svako vrijeme i na svakom mjestu. Društvo ljekara Bosne i Hercegovine smrću doktorice Ševale Zildžić-Iblizović izgubilo je svog vrijednog i uglednog člana. (Redakcija, 1978, p. [431])"

Danas u Sarajevu jedna ulica nosi njeno ime a BH Pošta je 2002. na inicijativu njenog sina izdala poštansku markicu s njenim likom.

Frontal/Irma Antonia Plavčić