Nakon godinu i po dana herojskog odolijevanja daleko nadmoćnijem neprijatelju koji je nadirao preko Drine, Save i Dunava, Kraljevina Srbija je krajem jeseni i početkom zime 1915. godine poklekla, nakon što su je sa leđa i bez objave rata, simultano sa Njemačkom i Austrougarskom, napale bugarske trupe.

Krenulo je dramatično i epsko povlačenje preko Albanije i dijelova Crne Gore, na putu ka jadranskoj obali gdje smo očekivali prihvat i pomoć od strane saveznika: riječ kapitalucija je bila strana, a predaja nije dolazila u obzir.

Kada su Austrougari na crnogorskom ratištu shvatili da između njih i srpske vojske stoje samo polusmrznuti Crnogorci za zimu neprikladno obučeni, Crnogorci koji od hrane imaju ono što su im majke, sestre i žene spakovale da sa sobom ponesu, Crnogorci opremljeni samo "moskovkama" mahom bez bajoneta sa u prosjeku 300 metaka po pušci, sa po jednim "maksimom" za svaki od osam bataljona, sa nekoliko topova, Crnogorci kojih kod tog Mojkovca - kojeg će mnogi kasnije nazivati "srpskim Termopilskim klancem" - ima samo šest i po hiljada: pa, odlučili su da se prošetaju ka srpskoj vojci i potpuno je unište.

A nije da nisu imali čime. "Mauzerki", municije, mitraljeza i topova na pretek, a i ljudstva. Na Mojkovac i Taru i na snage Kraljevine Crne Gore kojima je komandovao veliki serdar Janko Vukotić grunulo je 14.000 obučenih boraca, ne računajući rezervu, dok im je krila čuvalo još 20.000 vojnika.

Sama bitka je iz perspektive Austrijanaca bila potpuna besmislica i gubljenje vremena. Srbija je pala, Lovćen je pao, kralj Nikola je pobjegao u Italiju. Šta ti jadni i bijedni, dronjavi Crnogorci još hoće, pitali su se, i vjerovatno računali da će "đetiće" razbucati za tili čas, da će se ovi predati, jer sve je gotovo samo im to još niko nije rekao.

Zašto su, onda, Crnogorci branili Mojkovac? Narodni pjesnik Radovan Bećirović je to objasnio ovim silovitim riječima od kojih se diže svaka dlaka na tijelu: "Ne brane ga da se njime spase / No da silu dočekaju na se / Koja šćaše Srbe da preteče / Da im živa oka ne uteče".

I još:

„Naša draga braćo Crnogorci,

Kad orlovi pred olujom bježe,

Šta od toga može biti teže,

Pa ako vas bratska ljubav veže,

Spasite nas, nema vi lijeka

Da vas slavi srpstvo dovijeka.

Puštite li Mojkovac i Čakor

Rugovo će srpski biti mramor

A Bistrica vječita grobnica.“

Mojkovačka bitka je počela na Badnji dan, 6. januara 1916. godine, u okolini Mojkovca, na Razvršju i Bojinoj njivi, napadom Austrougara kojima je komandovao general Vilhelm fon Rajner.

Prvi na udaru je bio Donjomorački bataljon Kolašinske brigade na koga je kidisao 6. austrougarski kraljevski puk.

Hrabri Crnogorci su se držali sve do dva časa poslijepodne, ali pod udarima topova i neprestanim jurišima morali su da se povuku sa Bojine njive, a uskoro i sa Uloševine; no, na svim ostalim tačkama udara čvrsto su se držali. Dalje nisu dali, a nisu odustali ni od povratka izgubljenog.

Serdan Janko Vukotić je stigao iz štaba u Kolašinu lično na bojište gdje sa brigadirom Petrom Martinovićem i drugim članovima divizijskog štaba dogovara kontanapad, koji je počeo u zoru, na krvavi Božić 1916.

Tada je Uskočki bataljon, pod okriljem noći i magle koja je obavijala brda i planine oko Mojkovca, napustio položaj kod sela Rakite i krenuo u Gilonoge, pa u gustoj šumi naletio na neprijatelja. Strahovita grmljavina topova, praskanje pušaka, veliki gubici i krvlju natopljen snijeg nije ih onespokojio; uspješno su držali položaj i omogućili drugim jedinicama da snažno udare na Bojinu njivu.

Pod komandom Milinka Vlahovića, Rovački bataljon - nakon juriša, protivjuriša, novih juriša i novih protivjuriša, preskačući i svoje i njihove mrtve - uspjeva da zauzme Golu kosu na Razvršju koja se spušta ka Bojinoj njivi.

Istovremeno, sada su Prvi i Treći regrutski bataljon - sastavljeni od mladića željnih da se dokažu - krenuli u juriš na Bojinu njivu koju su Austrougari branili sa tri reda bodljikave žice i mnoštvom mitraljeskih gnijezda u rovovima. Nisu uspjeli ni iz prvog ni iz drugog pokušaja.

Serdar Vukotić tada odlučuje da iz rezerve uvede u borbu Drobnjački bataljon koji napad počinje oko 11.30 sati; oni osvajaju prvi red rovova, ali ne i drugi, pa se nakon kratkog predaha zajedno poravnjavaju sa ostale dve jedinice i kreću u atak u kome se ne obaziru više apsolutno ni na šta: nema povlačenja: kiša metaka, granate, sve je to nevažno.

Austrougari su zabezeknuti onim što se dešava, pa Drobnjaci sijeku njihov stroj kao što nož siječe puter. U rovovima se noževima i bajonetima bore prsa u prsa, zajedno sa svojim komandantom Nikolom Ružićem, koji biva ranjen u prvim borbenim redovima. Zauzimaju rov za rovom, a njihovi protivnici u panici bježe. Bojina njiva je povraćena.

Međutim, general fon Rajner se ne miri sa tim. Uvlači u borbu rezervnu 205. brigadu i oko tri časa poslijepodne, nakon snažne topovske paljbe, kreće na Drobnjake i Rovčane koji, ipak, uspijevaju da odbiju udar.

Tada fon Rajner čini nešto što nas tera da skinemo kapu pred njim i odamo počast velikom, junačkom neprijatelju: on suče sablju i staje na čelo svoje vojske, lično predvodeći juriš! General ispred svoje armije! Kako je to rijedak slučaj!

Ali, nije uspio. Bojina njiva je ostala u rukama crnogorske vojske. Borbe su trajale još nekoliko dana, ali sa smanjenim intenzitetom. Uskoro je nažalost došlo do odluke crnogorske vlade da se preda, pa počinje razoružavanje mojkovačkih heroja.

No, Crnogorci su uspjeli u svom osnovnom cilju: spasili su sve dijelove armije Kraljevine Srbije koji su zaostajali za glavninom, i koji su zahvaljujući njihovoj veličanstvenoj žrtvi uspjeli da se domognu Jadrana i konačno Krfa.

Serdan Janko Vukotić je preminuo u Beogradu, 4. februara 1927. godine. Sahranjen je na Novom groblju, nedaleko od glavnog ulaza, desno. Ako želite da mu odate počast, i na taj način počast i svima onima koji su na Mojkovcu krvlju dokazali svoje rodoljublje, sada znate gdje to možete da uradite.

Izvor: trebinjelive.info

 22