Sada zamislite frustraciju koju ćete osjetiti kad dan za danom, mjesec za mjesecom, na tom putu zastajete kad svaka prilika za posao završi odbijenicom i obeshrabrujućom spoznajom da znanje mukotrpno stečeno u početnoj fazi života nije ono što je potrebno za njegovu narednu fazu.   

Nažalost, to je iskustvo mnogih tek svršenih učenika u BiH koji shvate da postoji velika razlika između vještina, kompetencija i znanja stečenih u školi i onoga što potencijalni poslodavci traže od radnika. 

Borba ovih mladih kandidata, koji pokušavaju pronaći svoje mjesto na tržištu rada, počinje već u njihovom putu kroz obrazovni sistem. 

Prema posljednjem izvještaju Svjetske  banke, kojeg je finansirala Evropska unija (EU), više od polovine mladih je nezadovoljno svojim srednjim obrazovanjem, a preko 25 posto ističe da stečena znanja i vještine nisu u skladu sa potrebama tržišta rada – što doprinosi stopi nezaposlenosti mladih u BiH od skoro 47%.  

Ukratko – zemlja ne koristi svoj najznačajniji resurs: ljude.  

Pa, gdje sve to počinje? 

BiH ima jedan od najnižih nivoa pristupa predškolskom obrazovanju u regiji – samo 15 posto djece je uključeno u predškolsko obrazovanje, dok je u EU prosjek 95 posto.  

Ovakvi podaci zabrinjavaju s obzirom na jake svjetske dokaze o značaju obrazovanja u ranom djetinjstvu za sticanje osnovnih kognitivnih i socio-emocionalnih vještina i pomaganje pojedincima da izađu iz siromaštva. Potreba roditelja za predškolskim obrazovanjem je jako velika u određenim urbanim područjima (u većim gradovima, poput Sarajeva, Banja Luke, Brčkog i Mostara postoje liste čekanja), ali postojeća infrastruktura i finansiranje nisu dovoljni da zadovolje potrebe. U mnogim općinama, nema ni jedna predškolska ustanova. Problem je još veći u ruralnim područjima, gdje je i nezaposlenost viša a prihodi manji, te postoje i kulturne norme u pogledu brige o djeci, što sve dodatno ograničava pohađanje predškolskog obrazovanja. 

Obrazovanje u BiH je takođe izrazito iscjepkano, sa čak četrnaest organa nadležnih za obrazovanje, u zemlji sa tek 3,3 miliona stanovnika i 422.645 učenika. Stoga ne treba da iznenađuje što izdaci za zaposlene zvaničnike, nastavnike, direktore i nenastavno osoblje čine preko 90 posto potrošnje na obrazovanje, u poređenju sa prosjekom EU od 77 posto. To ostavlja vrlo malo prostora za nabavku nastavnog materijala i opreme, obuku nastavnika, poboljšanje uslova za učenje i boravak u školi.   

Međutim, iako trendovi pokazuju da je pristup predškolskom obrazovanju u BiH nizak, isto se ne može reći za osnovno i srednje obrazovanje, gdje su stope upisa dosta visoke: 90 odnosno 77 posto. Uprkos tako velikom pristupu, osnovnom i srednjem obrazovanju nedostaje kvalitet jer se u poređenju sa drugim zemljama u regiji relativno malo vremena provodi na nastavi, čime se ograničavaju mogućnosti za učenje. Ta razlika znači da učenici tokom svog školovanja propuste ekvivalent od preko 100 dana nastave! 

Ova pitanja kvaliteta i relevantnosti obrazovanja su istaknuta i kroz učešće BiH u Programu ocjenjivanja učenika  (PISA), u kojem je izvršeno testiranje 15-ogodišnjih učenika iz čitanja, matematike i prirodnih nauka. BiH je po prvi put učestvovala u ovom testiranju, a rezultati pokazuju da je između 50 i 60 posto uključenih učenika pokazalo „loš učinak“. To znači da preko polovine učenika nije pokazalo osnovna znanja iz čitanja, matematike i prirodnih nauka, u poređenju sa prosjekom od 31 posto takvih u Evropi i Centralnoj Aziji (ECA) i 24 posto u EU. 

A šta je sa nastavnicima? 

Nastavnici su srce svakog obrazovnog sistema. U BiH je nastavnička profesija relativno neprivlačna, dijelom zbog teških uslova rada u mnogim školama. Plate nastavnika su u rangu plata u javnom sektoru, skoro 25 posto veće od prosjeka u privatnom sektoru. Međutim, razlike između pojedinih dijelova zemlje su drastične. Bitno je pomenuti da plate nastavnika u BiH zavise i od njihovog obrazovanja i radnog staža – faktora koji nisu nužno povezani s poboljšanjem znanja učenika. Prilike za profesionalni razvoj su ograničene, a pedagoški zavodi imaju ograničene kapacitete – što dovodi do velike ovisnosti o programima donatora i nevladinih organizacija. Direktori, koji bi trebali provoditi vrijeme pomažući nastavnicima, fokusiraju se ne na pružanje podrške za nastavu nego na administrativne poslove.  

Nije ni čudo što je Bosna i Hercegovina prema Indeksu ljudskog kapitala Svjetske banke rangirana tek na 58. mjestu od 157 zemalja. Ljudski kapital podrazumijeva znanja, vještine i blagostanja koje ljudi stiču tokom cijelog života, što im omogućava da svoj potencijal ostvare kao produktivni članovi društva. U BiH će djeca, tako gledano, tokom života ostvariti samo 62 posto od produktivnosti koju bi mogli ostvariti da su imali puno obrazovanje i potpuno zdravlje – u poređenju sa 72 posto u Hrvatskoj, odnosno 76 u Srbiji. Taj gubitak potencijala dugoročno šteti zemlji i predstavlja prijetnju po njene  ciljeve pristupanja EU.  

Kako se, onda, stvara ljudski kapital? 

Izvještaj o svjetskom razvoju za 2018. naglašava činjenicu da je kvalitet učenja najbitniji za razvoj kvalitetnog ljudskog kapitala. To znači da unaprjeđenje kvaliteta nastave i učenja u učionici i školi u cijeloj zemlji predstavlja put za povećanje ljudskog kapitala i omogućavanje iskorištavanja potencijala svih učenika u Bosni i Hercegovini. Da bi se to učinilo, bitno je da zemlja obrazovanje tretira kao prioritet i to kroz tri ključna pristupa:

• Ocjenjivanje učenja kao ozbiljan cilj. Rezultati Programa međunarodnog ocjenjivanja učenika (PISA) za BiH će pomoći trasirati put za učenje, ali se mnogo više može učiniti na harmonizaciji ocjenjivanja učenja.   

• Djelovanje na osnovu dokaza da bi se škole učinile pogodnim za učenje. Više informacija o dobrim praksama u BiH i šire bi moglo pomoći na usmjeravanju inovacija i intervencija na lokalnom nivou.  

• Usklađivanje aktera da se omogući da cijeli sistem bude pogodan za učenje. Koordinacija politika i aktivnosti od značaja za nastavnike, upravu škole, školske inpute i učenike je imperativ za unaprjeđenje učenja. 

Jedan zvaničnik iz obrazovnog sistema BiH je nedavno iznio zapažanje da „se na obrazovanje gleda kao na nešto na šta se troši, umjesto na nešto u šta se ulaže“. Za učenike širom zemlje, ulaganje u obrazovanje je izuzetno značajno – omogućava im pristup prilikama i rast do punog potencijala. 

Autori: Sharanya Ramesh Vasudevan, James Gresham – Svjetska banka