"Nedavno sam pročitao divnu knjigu ljubavnih pisama Evropi, što me je natjeralo da razmišljam o ljubavi prema Britaniji. Palo mi je na pamet da sam, kada ste se pridružili Evropskoj ekonomskoj zajednici, bio đak jedne od vaših škola. Ne u vašoj državi, već u Italiji. Britanska internacionalna škola ‘’Sveti Đorđe’’ u Rimu, da budemo precizni. Imao sam 12 godina i još uvijek sam učio engleski. Te godine sam se takođe obukao u kimono, kao jedan od ‘’gospode iz Japana“ u školskoj predstavi Mikado. Gospođa Alkok me ohrabrivala da ne pjevam preglasno, kako bi se moje falš note manje čule. Ali zadržala me na pozornici, i to mi se svidjelo. Kao da sam volio biti dio hora u ‘’My Fair Lady’’ sledeće godine, ili lažna kornjača u ‘’Alisi u zemlji čudesa’’ godinu dana kasnije.

Od tada je prošlo više od 40 godina. Toliko se toga dogodilo. Moja porodica se vratila u Holandiju, studirao sam tamo, a i u Francuskoj. Oženio sam se i postao otac, odslužio vojni rok, radio kao diplomata, razveo se i ponovo oženio, bio izabran u parlament, služio u vladi i sada sam u Evropskoj komisiji. Britanija je uvijek bila tu. Kao dio mene. Zbog toga što sam pohađao jednu od vaših škola, učinilo me većim Holanđaninom nego ikad prije, jer nema boljeg načina da budete svjesni vlastite kulture od toga da budete uronjeni u drugu, a u isto vrijeme to uronuće ostavlja tragove. Ono što udišete i upijate ostaje: kao dodatni sloj, sediment koji se dijelom stopio s onim što je već bilo, a dijelom ostaje prepoznatljiv i jedinstven.

Znam da znate. I da, volim vas. Zbog onoga što jestei onoga što ste mi dali. Ja sam kao stari ljubavnik, znam vaše jake i slabe strane. Znam da možete biti velikodušni, ali i škrti. Znam da vjerujete da ste jedinstveni i različiti, i naravno da jeste na mnogo načina, ali možda manje nego što mislite. Nikada nas nećete prestati nazivati "kontinentom", jer vam to pomaže da stvorite udaljenost koju smatrate potrebnom. Ali takođe vas sprečava da vidite da svi mi trebamo maloličnog prostora. Sve evropske nacije su jedinstvene. Naše razlike izazivaju divljenje, iznenađenje, nelagodu, nerazumevanje, podsmijeh, karikaturisanje, i da, ljubav.

U najboljim vremenima ove razlike nas čine najkreativnijim, najproduktivnijim, najmiroljubivijim i najnaprednijim porodicama. U najgorim vremenima našim razlikama se manipuliše kako bi se usadio strah, proklamovala superiornost, kako bi se jedan član porodice okrenuo protiv drugog. Stvari se tada brzo izmiču kontroli, i svi smo jako, jako dobri u tome. To je naša zaostavština. To smo mi, i kao porodica imamo obavezu promovisati najbolja vremena ,a  najgora vremena držati pod kontrolom. EU je do sada, uprkos svim svojim manama, bila najuspješnije sredstvo za postizanje tog cilja.

Odlučili ste otići. Srce mi se slama, ali poštujem tu odluku. Dvoumili ste se oko izlaska, kao što ste se uvijek dvoumili o EU. Volio bih da ste se držali tog stava, dobro vas je služio i držao nas sve u boljoj formi. Da li je bilo potrebno nametati to pitanje? Ne, uopšte. Ali ipak, jeste. A tužna stvar je to što vidim da patite, jer je dvoumljenje još uvijek prisutno, i biće čak i nakon što odete. U tom procesu nanijeto je toliko bespotrebne štete vama,a  i svima nama. I bojim se da će ih uslijediti više.

Iskreno, bio sam duboko povrijeđen kad ste odlučili otići. Tri godine kasnije samo sam tužan što član naše porodice želi prekinuti sve veze. Ali istovremeno pronalazim utjehu u misli da se porodične veze nikada ne mogu raskinuti. Mi nigdje ne idemo,a vi ste uvijek dobrodošli.

Frans Timerman, izvršni potpredsjednik Evropske komisije"

Izvor: theguardian