Vračar je nagradu dobio za zbirku pjesama "Ispovest ludaka", a do sada je objavio romane "Sedmi dan", knjigu poetskih priča "Kada ti jave da sam umro", kao i knjige poezije "Let iznad Lukavičijeg gnijezda", "Kad smo se voljeli nas dvoje".

U intervjuu za Frontal govori o književnost i njenom uticaju na današnje društvo, o ludacima iz zbirke pjesama "Ispovest ludaka" te o budućim planovima.

FRONTAL: Dobitnik ste književne nagrade „Rastko Petrović“ za 2019. godinu za zbirku pjesama „Ispovest ludaka“ koja je objavljena prije tri godine. Izjavili ste jednom prilikom da je ta zbirka pjesama na neki način mješavina starog i novog Gorana. Kakav je to stari a kakav novi Goran i šta ga to karakteriše kada je u pitanju njegova književnost?

VRAČAR: Mogu reći da je ovaj novi, al zato stariji Goran, u međuvremenu poprilično sazreo i napredovao u pjesničkom smislu i da se više okrenuo poeziji koju mnogi karakterišu kao rodoljubivu. Konstantna je potreba da se podsjećamo ko smo i šta smo, kom narodu pripadamo i gdje je naše mjesto na geografskoj karti i Evrope i ovog nesrećnog Balkana, ali i potreba da neke pojave kritikujemo. Naravno, mnogo je razloga da se zabilježi trenutak u istoriji i to i ja i mnogi drugi književnici pokušavamo kroz naša djela. Uspjeh toga što smo rekli, uradili i zapisali u mnogome zavisi od talenta i rada a vrijeme, kao jedini pravi sudija, daće nam mjesto koje zaslužujemo.

FRONTAL: Koji su to događaji koji su Vas dotakli i inspirisali dok ste pisali zbirku pjesama „Ispovest ludaka“?

VRAČAR: Činjenica da su Srbi najviše stradali u svim ratovima koji su vođeni na ovim prostorima pa i u ovom posljednjem, jednostavno me tjera da progovorim o događajima, prelomnim trenucima pa i trenucima u kojima smo u situaciji da gubimo identitet ili posumnjamo u pravednost onoga što radimo, i to je jedan od razloga zbog čega imam potrebu da napišem da imamo čime da se ponosimo. Da imamo o čemu da pričamo pokoljenjima koja dolaze, da imamo svoje mjesto pod suncem i da treba da se ponosimo onim što smo i što ćemo uvijek biti. Iako narod na vjetrometini geopolitičkih oluja ostali smo i opstali na svojoj zemlji premda je cijena takvog opstanka uvijek bila previsoka.

FRONTAL: Ko su ti „ludaci“ u Vašoj zbirci pjesama?

VRAČAR: Ludaci su svi narodi BiH koji su se latili oružja i krenuli u komšiluk da se obračunaju sa dojučerašnjim prijateljima iako račun nije postojao. Danas beremo plodove tog, slobodno mogu reći, bratoubilačkog rata u kojem smo svi stradali a rijetki izvukli korist. Naravno, svi, bez izuzetka, oplakujemo svoje mrtve i svi žalimo nad grobovima, ali se i dalje gledamo preko nišana i, ne daj Bože da nam daju oružje, koliko smo ludi, opet bismo se hvatali za vratove. Mržnja je posijana a i kad se, nekim pukim slučajem, desi da počne da splašnjava, jave se vođe naroda i ponovo podgriju jučerašnju čorbu. Gladni kakvi jesmo, trujemo se odavno pokvarenim jelom ali ne hajemo jer slijepo vjerujemo onima koji nas iz dana u dan varaju i lažu. Svi u BiH su već modifikovali mozgove na svoje televizije, svoje novine i svoje političare. Nek nam je dragi Bog u pomoći svima.

FRONTAL: Književnik i profesor Univerziteta u Istočnom Sarajevu Saša Knežević je kazao da Vi svojom poezijom upućujete „molbu svom srpskom narodu da ostanemo ljudi“. Kakvi smo to ljudi danas postali, borimo li se za prave stvari i koliko su nam borbe često uzaludne?

VRAČAR: Prva stvar koju smo kao ljudi izgubili je čast. Kad ode čast, kad ode obraz, onda je sve drugo laka roba. Lopove smo proglasili sposobnima i snalažljivima. Neko ko je pokrao je ''pametan'' a opravdanje već odavno ukorijenjeno u narodu glasi ''i ti bi da si na njegovom mjestu''. Borci za pravdu padaju na prvoj donaciji, na prvom zaposlenju nekoga iz porodice, na prvoj usluzi. Radnički pokret je umro. Nema više srednje klase pa bogati, naravno, nemaju potrebe a sirotinja nema snage da se bori za bilo šta. Spali smo na koru hljeba i 50 maraka za glas na izborima. Borbu niti ima ko da povede niti ima ko da slijedi. Zaglavili smo u sopstvenoj žabokrečini ali to nije najgore. Najgore je što smo se privikli na nju i za bolje i ne znamo.

FRONTAL: Mogu li književnost i poezija izvršiti uticaj na današnje društvo?

VRAČAR: Čvrsto vjerujem da mogu ali taj uticaj je trenutno slabašan jer kritična masa, oni koji bi trebali da slijede riječi pjesnika, radije slušaju narodnjake, gledaju zadruge i parove i brinu koja je pjevačica s kim ostala trudna a kad ih emocije ponesu odu na guslarsko veče i žale nad smrću popa Mila Jovovića. Oni koje pjesnici prozivaju poezija ne dotiče jer je nemoguće da se jedna pjesma, jedan krik pjesnika, probije pored obezbjeđenja i nacifrane sekretarice i još kroz tapacirana vrata. Ali vrijeme uvijek pomaže. Kad ojačamo Udruženje književnika Republike Srpske i postavimo ga na mjesto koje zaslužuje, i riječ književnika postaće jako bitna a književnici imaju šta da kažu.

FRONTAL: Zaposleni ste u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske. Da li je teže biti književnik u MUP-u ili policajac u književnosti?

VRAČAR: Mnogo je teže biti policajac u književnosti jer su to, sudeći po reakcijama ljudi, nespojive profesije. U MUP-u Republike Srpske, a govorim o radnim kolegama i rukovodiocima policijske uprave Istočno Sarajevo, imam punu podršku i razumijevanje ali moram pomenuti i kolege književnike iz Podružnice UKRS Istočno Sarajevo koji su mi ukazali povjerenje i izabrali me za svog predsjednika.

FRONTAL: Možemo li uskoro očekivati neku novu zbirku pjesama?

VRAČAR: U ovoj godini iz štampe je izašao moj prvi roman ''Sedmi dan'' i po čijim motivima radim na završavanju istoimene monodrame. Malo ću da uživam u ovome što mi je donijela zbirka ''Ispovest ludaka'' a onda, najvjerovatnije, počinjem rad na svom drugom romanu. Postoji mogućnost da u toku iduće godine pripremim jednu zbirku jer već imam popriličan broj pjesama ali neću žuriti. 

Povezane vijesti:

Goran Vračar: "Ne bojim se ničeg, samo ako mogu, još jednom da vidim svjetla Sarajeva"

Autor: Danka Savić