Svedoci smo da se „kraj istorije“, koji je najavljivao čuveni Fukujama, nije dogodio, ali smo sada u prilici da gledamo „kraj pismenosti“, o kom je nedavno govorio i Emir Kusturica, na jednoj tribini na Mećavniku. 

Na pitanje zašto kuka nad krajem pismenosti, kad je njegov način izražavanja, kao filmskog staraoca, ipak slika, Kusturica je rekao:

"Moj način izražavanja je mnogostruk, ali mi kad kukamo nad krajem pismenosti, mi u stvari govorimo o nebu koje je, kako vrijeme odmiče, sve više ispresjecano glupostima i onim što radi protiv čoveka. Jer nije rijaliti problematičan zato što nekog zabavlja, nego zato što, prije svega, navikava ljude da žive pod nadzorom, što je za državu užasno važno, jer oni su postavili kamere svuda, a ovdje još imaš kretene koji po 24 sata tamo obavljaju sve fiziološke radnje, pokazuju najprostačkiji dio naše našeg bića, i koji se potpuno udaljavaju od onoga što je nekad bio hod ka Svetom Trojstvu. Ne postoji ništa u toj aktivnosti što nije banalizovano i što nije dovelo do tačke razaranja. Recimo, u knjizi Krisa Hedžisa postoji jedan fenomenalan postupak analize određenih faza američkog društva kroz ono njihovo rvanje. To su oni klipani ogromni koji se udaraju i, kao, padaju. Ali, uglavnom čovjek analizira njihove tekstove.

Rijaliti stvarnost

"Osamdesetih-devedesetih godina to su bili tekstovi gdje je negativni junak bio uvijek Rus ili Iranac, a u novije vrijeme to je priča koja je direktno prenesena iz sadržaja njihove životne sapunice, a to su: ko je kome maznuo ženu, kako je bankrotirao, kako mu je otac umro od raka, a nije imao para da ga sahrani... Dakle, najnoviji sadržaj te kičerice na direktan način, kao što kod nas rijaliti na najdirektniji način izražava bijedu našeg duha, nepovratnost grešaka koje smo pravili u istoriji, i ogoljenog čovjeka, koji nam uopšte ne treba. Zašto mi treba da gledamo ogoljenog čovjeka? Mi treba da gledamo čovjeka koji je u sferi ljudskosti, a ne njegove najbrutalnije forme. Na tome se insistira da bi se snizio nivo samopovjerenja i da bi se ušlo u ono što Miro Lompar zove samoporicanje... Da jednostavno taj kapital lakše prođe i da nas pregazi, zato što uopšte ne vjerujemo u sebe. Gubitak samopovjerenja je zapravo cilj tog ogromnog konglomerata fikcije koja nas udara svakodnevno — televizijske serije koje su glupe, rijaliti šou koji vrte, i čak i pametne uvuku u orbitu, pa ih kao ono sušenje u mašini za veš izbaci... Zato se ja i čuvam, ne zato što mislim da sam pametan, nego što mislim da je bespredmetno da često bivam bilo gdje.

I crkveni rijaliti

Pa, ipak, ruska religiozna televizija „Spas“ organizuje rijaliti koji će se zvati „Ostrvo“. To će biti kod onog predivnog manastira, kod jezera Seliger, za koji se kaže da Putin tamo često ide. Tamo će mjesec dana oni kroz formu rijaliti šoua predstaviti pravilan način života, u skladu sa stavom Crkve.

"To je divno, to je super."

Ali zašto prihvataju formu koja nije dostojna?

"Iz istog razloga je stari Rim imao grčke bogove kojima je samo preinačio imena, a duž čitavog Rima, kojim su se šepurili biskupi, najdominantnije su bile skulpture Fidije. Teško je da jedna civilizacija nasljedi drugu, uzimajući modele ponašanja. Ali ako rijaliti bude pokazivao kako žive ljudi, monasi, i na koji način oni svoj dan učine kreativnim — uopšte ideja vezana za religiju je nešto što je svojstvo 20. vijeka, a to je kreacionizam. Možda taj kreacionizam bude djelovao na većinu stanovništva u najpozitivnijem smislu. Gledajući, koristeći se oružjem neprijatelja, da se vratimo fundamentalnim vrijednostima.

Izvor: sputnik.news