(Politika, 18.10.2009)

U Gračanici, na Kosovu i Metohiji, Peteru Handkeu (1942), austrijskom piscu, uručena je nagrada „Zlatni krst kneza Lazara”, priznanje Vidovdanskog pjesničkog pričešća. Iz Gračanice Handke je došao u Veliku Hoču, svoje omiljeno mjesto na Kosovu i Metohiji. Ovoj srpskoj varošici u kojoj postoji trinaest pravoslavnih crkava (neke su iz 14. veka), Handke je poklonio svojevremeno 50.000 evra. U Velikoj Hoči, gde smo napravili ovaj razgovor, dočekuju ga kao najmilijeg, ovoga puta harmonikaši s pjesmom „Prazna čaša na mom stolu”. Ubrzo stiže čuveno hočansko vino, Handke pije bijelo. Piše mi posvetu na knjizi „Juče, na putu”, koju je objavila Srpska književna zadruga, u prevodu Zlatka Krasnog. Ime Peter piše latinicom, prezime Handke ćirilicom, onda dodaje ćirilicom Petar. Kaže da je dolazeći, u avionu, čitao „Politiku” i da mu je drago što je njegova inicijativa, koju su podržali srpski pisci i naše novine, prihvaćena i da će se na Smederevskoj pjesničkoj jeseni jedna nagrada zvati – Zlatko Krasni.

Handke je rođen u Grifenu u Koruškoj. Studirao je prava u Gracu. Romanom „Stršljen” i dramom „Psovanje publike” postaje kultni pisac bit-generacije. Objavio je pedesetak knjiga, među kojima su i prevodi sa engleskog, francuskog, starogrčkog i slovenačkog jezika (majka mu je Slovenka). Živi u Šavilu, kod Versaja, rado dolazi u Srbiju, posebno na Kosovo i Metohiju. O raspadu Jugoslavije i demonizovanju Srbije napisao je više knjiga: „Oproštaj sanjara od devete zemlje”, „Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu” (ili „Pravda za Srbiju”), „Ljetnji dodatak za zimsko putovanje”, „Kroz suze pišući”, „Oko velikog tribunala”, „Ptice kukavice iz Velike Hoče”, „Moravske noći”, „Juče, na putu” (zapisi od novembra 1987. do jula 1990). Kod nas su prevedeni i njegov roman „Don Huan”, drama „Podzemni bluz” i knjiga izabranih pjesama „Unutrašnji svijet spoljašnjeg svijeta unutrašnjeg svijeta”. Dobitnik je najvažnijih evropskih nagrada, osim Nobelove, mnogi vjeruju – iz političkih razloga.

Mnogo ste učinili za Kosovo i Metohiju. U znak zahvalnosti, dodjeljena Vam je nagrada „Zlatni krst kneza Lazara”, najznačajnije književno priznanje u južnoj srpskoj pokrajini. Šta Vam znači ova nagrada?

HANDKE: Značenje ove nagrade ću, pretpostavljam, naknadno shvatiti. Sada mi još nije sve dokraja jasno.

Neke druge nagrade, dobijene u Evropi, upravo zato što ste branili Srbiju, Vama su oduzete, a neke ste i sami vratili?

HANDKE:U Diseldorfu mi je dodjeljena nagrada „Hajnrih Hajne”, a poslije polemike oduzeta. Odbio sam da primim tu nagradu. Poslije bombardovanja Jugoslavije od strane NATO-a odbio sam da primim i nagradu „Georg Bihner”, 1999. godine.

Volite da dođete u Srbiju, branite nas i kada to ne zaslužujemo. Šta Vas vezuje za naš narod?

HANDKE: Volim Srbiju, ali ne uvijek. A kada vas volim, to je moja krivica.

U svojim knjigama ne bavite se istorijskim činjenicama, Vas zanima sudbina malog čovjeka u vrtlogu istorije?

HANDKE: Interesuje me istorija. Istorija Jugoslavije je mnogo komplikovana i tragična. Niko nije u pravu dokraja. Ni ja nisam mogao da budem, pišući svoje knjige, u pravu dokraja. Pokušavao sam da uspostavim ravnotežu, ali nisam uspio. Ipak, vidimo se sljedeće godine u Jerusalimu.

Da li ste svojim knjigama uspjeli da promenite sliku Srbije u Evropi?

HANDKE: Malo, vrlo malo, kod malog broja ljudi. Ali, taj mali broj ljudi se svakim danom uvećava. I bilo bi dobro da oni prave što veći broj djece.

Zašto je Srbija toliko oklevetana i medijski satanizovana?

HANDKE: Kada se vodi rat, neko mora da bude zao momak. I kada se za zlog momka proglasi dobar momak, mediji na Zapadu nikada neće priznati grešku. Ta se greška čak povećava, na njemačkom se to kaže – bježanje naprijed.

Ko je više doprinio raspadu Jugoslavije: Evropa ili mi sami?

HANDKE: Evropa, svakako Evropa. Evropa nije mogla da podnese da postoji jedna tako uspješna država kao Jugoslavija. Putovao sam 1990. godine po Jugoslaviji. Mladi ljudi su podržavali opstanak zemlje, a oni stariji su počeli da vode bitke započete u Drugom svjetskom ratu. Prevladali su zli ljudi.

U Haškom tribunalu se sudi, prije svega, Srbima. Ima li tu pravde?

HANDKE: Haški tribunal bi bio uspješan da je sudio lokalnim zapovjednicima, onima koji su počinili zločine. Balkan nije isto što i zapadni svijet. Lokalni moćnici su mnogo odgovorniji od vrhovne komande. U Hagu se sudilo najvišim rukovodiocima Srbije, čime se došlo do – pravedne laži. To je velika tragedija za Srbiju. U Jugoslaviji je vođen građanski i vjerski rat, žrtava je podjednako bilo i na hrvatskoj, i na muslimanskoj, i na srpskoj strani. Logore su imali i Muslimani i Srbi. Bilo je pravičnih suđenja u Haškom tribunalu protiv muslimanskih komandanata, ali su mediji pisali samo o suđenjima Srbima. To nije bilo moguće ispraviti. To vam je kao u Kafkinom „Procesu”, s tim što je Kafka bio optimista.

Šta očekujete od Međunarodnog suda pravde o samoproglašenoj nezavisnosti Kosova i Metohije na ročištu zakazanom za početak decembra?

HANDKE: Jedna njemačka izreka kaže da postoji samo jedno dobro iznenađenje, bojim se da Međunarodni sud nije dobar ni za jedno iznenađenje.

Rekli ste jednom prilikom da želite da budete sahranjeni po pravoslavnom obredu. Ostajete li pri tome i dalje?

HANDKE: Napisao sam to u svom testamentu. Imam dogovor sa vladikom zapadnoevropskim Lukom. Želim da budem sahranjen po pravoslavnom obredu, bilo gdje, možda u Šavilu, pored Pariza, gdje živim i gdje postoji jedna mala pravoslavna crkva u koju idem. Nisam još ništa platio, ali sve ću platiti.

Kada dođete u Srbiju, na Kosovo i Metohiju, kakvu muziku slušate u kafani, imate li svoju omiljenu pjesmu?

HANDKE: To je starogradska pjesma: „Ima dana kada ne znam šta da radim”. A volim i pjesme koje pjevaju Ceca i Tozovac.

Šta savjetujete Srbima na Kosovu i Metohiji, šta je za njih najbolje?

HANDKE: Na to vam pitanje mogu da odgovorim samo minutom ćutanja!

Nobelovu nagradu za književnost dobila je ove godine Herta Miler, srpskim čitaocima malo poznata spisateljica. Šta Vi o njoj znate?

HANDKE: Žestoko me je napadala kada sam branio Jugoslaviju. Miloševića je upoređivala sa Čaušeskuom. Nisam je mnogo čitao, ali znam da je dobar prozni pisac. Ali, njenoj prozi nedostaje duša. To što je ona doživjela u vrijeme diktature u Rumuniji nije dovoljno za literaturu. Dobra proza se piše iz duše, mora da dođe iz stomaka. Ali, prije nje, mnogo lošiji pisci su dobili Nobelovu nagradu.

Da li to znači da se politika umiješala i u dodjelu najvažnijih književnih nagrada?

HANDKE: Nobelova nagrada za književnost više ne predstavlja neku veliku važnost. Ona je posljednjih godina provokacija, ponekad vrlo dobra provokacija. Ovo sa Hertom Miler je prazna provokacija.

(Politika, 18.10.2009)

Razgovarao Zoran Radisavljević

Izvor: nspm.rs