FRONTAL: U maju ove godine ste izdali knjigu „Teorija republike“. Šta Vas je motivisalo da napišete ovu knjigu i o čemu tačno ona govori?

SAVANOVIĆ: Ta knjiga je djelo na kome sam radio više od deset godina. Začeta je u periodu kampanje za predsjedničke izbore 2010. te naročito u kampanji 2014. u kojima sam aktivno učestvovao u timu g-dina Ognjena Tadića. Teme koje su se tada nametale, i vizija političke zajednice za koju sam vjerovao da može biti odgovor na krizu Republike Srpske, predstavljaju sadržaj knjige, premda striktno teorijski obrađen. 

FRONTAL: U posveti knjige napisali ste „Maksimu, s nadom da će njegovoj generaciji poći za rukom da od ovoga što smo im ostavili naprave Drugu republiku, drugačiju i bolju“. Kakva bi po Vama trebala biti ta „drugačija i bolja republika“?

SAVANOVIĆ: Na neki način ovo je i autobiografsko djelo jer predstavlja sve ono za šta sam se, u skladu sa svojim kapacitetima, borio u prethodnih deset godina svog angažmana, i za šta vjerujem da je ispravno. Prije svega mislim na vrijednosni sistem, a tek sekundarno na model političkih institucija koje knjiga opisuje. Na žalost, Republika Srpska je daleko od tog ideala, i meni se čini da se zapravo sve više udaljava od njega. 

Republika je po svojoj suštini teorija slobode, tj slobode kako je ona moguća u političkoj zajednici. To je drugačija vrsta slobode od one koju pojedinac ima kao privatno lice ili kao, npr. član neke vjerske zajednice. Na žalost, narodi ovih prostora nemaju dugo iskustvo političke slobode. Mi smo svi vijekovima bili pod tuđinskim ropstvom a onda smo upali u komunističku zabludu, koja, koliko god jugoslovensko iskustvo bilo drugačije od, na primjer, češkog, ipak nije sloboda u pravom političkom smislu. Stoga ne čudi da mi ne razumijemo neke elementarne principe, postulate i institucionalne aranžmane koje takva sloboda nužnim načinom zahtjeva. Opet na žalost, moja generacija je, čini mi se, propustila priliku da izgradi pravu istinsku republiku, i to je ostalo u amanet našim potomcima. Ako ostanu ovdje, i ako ova republika uopšte bude dovoljno vrijedna njenim građanima da se bore za nju. Otuda posveta Maksimu. To je moja nada i apel njemu i njegovoj generaciji.

FRONTAL: Posveta sadrži i stihove Džonija Štulića?

SAVANOVIĆ: Poenta je da slobodu ne možete jednom osvojiti i uzeti zdravo za gotovo kao gotovu stvar: „sloboda je žena“ i, kao i svaka prava riba, traži da ju konstantno osvajate.

FRONTAL: Prošlo je skoro četiri mjeseca od kada je knjiga ugledala svjetlo dana. Predstavljena je i široj akademskoj zajednici. Kakve su reakcije i da li je ispunila Vaša očekivanja?

SAVANOVIĆ: Kao što je i bilo za očekivati, reakcije na jedno ovako radikalno djelo su ekstremne. Kreću se od apologije – uglavnom koliko vidim od mlađih ljudi i mojih bivših studenata, te „liberalnih“ krugova. Do potpune negacije – uglavnom iz konzervativnih krugova ili ljudi koji smatraju da je doktrina zasnovana na postulatu ljudskih prava blago rečeno naivna. 

Na primjer, nedavno mi je jedan opširan i vrlo lucidan komentar poslao moj profesor i prijatelj, bivši predsjednik Republike Srpske, Nikola Poplašen u kome, između ostalog, kaže da knjiga u najbolju ruku predstavlja „Teoriju utopijske republike“ i da ne može izdržati test stvarnosti političke borbe u kojoj se uvijek radi o odnosu moći. On smatra da su i sama prirodna prava, kao početni postulat mog republikanizma, tek diskurzivno sredstvo u toj borbi, ništa više od puke parole. Ta prava ne mogu ponijeti teret koji im se u „Teoriji Republike“ nameće. Stoga on smatra da je knjiga  ekspertima zanimljiva za čitanje, ali potpuno neupotrebljiva u političkoj praksi.

FRONTAL: Šta je danas republika i koliko se krivo ovaj pojam danas tumači?

SAVANOVIĆ: Riječ republika ima više značenja i ja upravo radim na jednom tekstu koji će klasifikovati ta značenja. Republika iz „Teorije Republike“ je koncept zasnovan na dva postulata: prirodnim ljudskim pravima i teoriji političke zajednice kao ugovorne zajednice. Za one koji razumiju značenje ovih termina trebalo bi da je ovo kristalno jasna i nedvosmislena definicija.

FRONTAL: Koliko „republike“ ima u Republici Srpskoj?

SAVANOVIĆ: Republika Srpska bitno odstupa od ideal-modela koji se opisuje u „Teoriji Republike“, a tendencija je još više zabrinjavajuća. Mnoge od anomalija koje se opisuju u knjizi, kod nas su već postale uobičajene prakse. Navešću samo jedan primjer: tzv. problem „tiranije većine“. Problem koji je zapravo izazvao građanski rat u BiH. Naime, kod nas se demokratija vrlo često shvata krajnje rigidno – kao prosto pravo većine da odlučuje o svemu. Kako je to bivši Predsjenik Republike g-din Dodik u više navrata ponovio (parafraziram): „Ja imam 43 poslanika i vi možete da drečite kolike hoćete“. 

Međutim, u istinskoj republici većina ne može odlučivati o svemu, ona je ograničena bezbrojnim formalnim ograničenjima, kakva su npr. normativno važeće povelje o pravima i jaki Ustavni sud kao njihov protektor. Ali ništa manje nisu važna i neformalna ograničenja volje većine – kakva je npr. široka kultura „građanske neposlušnosti“ u rolsovskom smislu. Kada se kod nas neka grupa građana organizuje na takav način, odmah bude označena od strane režimskih pajaca za „obojenu revoluciju“. Ministar MUP-a je čak bio tako drzak i išao tako daleko da predloži onakav zakon o javnim okupljanjima. Sve to govori o odsustvu istinske republike. Da upotrijebim odličnu Kantovu distinkciju: mi imamo republiku kao „formu vlasti“ ali ne i republiku kao „formu vladavine“. 

Ipak, ne treba biti previše strog prema nama: kao što sam rekao, mi nemamo dugo iskustvo slobode, i prirodno je da odbolujemo dječije bolesti. U prvih 25 godina napravili smo državu bukvalno ni iz čega, na poljani, i protiv svih. Sad treba da joj u budućem vremenu damo pravi sadržaj. Ako to ne budemo u stanju, takva država neće ni opstati, zbog ovih ili onih razloga.

FROTNAL: Da li se osnovna ljudska prava poštuju u Republici Srpskoj i ako ne, zašto?

SAVANOVIĆ: Stvar sigurno može biti mnogo bolja. Ali, ako to može da nam bude bilo kakva satisfakcija, mislim da je Republika Srpska u tom smislu zaista nešto bolji dio BH. 

FRONTAL: Treba li BiH novi društveni ugovor i koliko je on realan?

SAVNOVIĆ: Moje je mišljenje sasvim suprotno od etabliranog stava: smatram da je Ustav BiH, uz američki ustav, jedan od najboljih ustava na svijetu. Naravno, neophodno je par izmjena vezanih za neke nedopustive stvari, tipa Sejdić-Finci. Naime, nedopustivo je, i sramota za sve nas, da se neki naši sugrađani i komšije nemaju pravo kandidovati na određen funkcije. Ali uopšte uzev, po svom „duhu“ ali i po svom „slovu“, to je jedan izvanredan ustavni aranžman. Njegov problem nije u tome što ne valja, već u tome što se ne poštuje. Vi možete imati kakav god hoćete savršeni tekst ustava, ali ako ga niko ne poštuje, država će biti „nefunkcionalna“. Dejtonska BH nije nefunkcionalna zato što Ustav BH ne valja, već zato što akteri na političkoj sceni varaju. 

"Ustav RS sadrži tehničke i suštinske manjkavosti"

Sasvim je druga vrsta situacije s Ustavom RS. Ustav RS je daleko od potrebnog nivoa, i sadrži znatan broj kako tehničkih, tako i suštinskih manjkavosti. To ni ne čudi, jer je u pitanju ratni ustav, donesen za vrijeme vanrednog stanja. Na primjer, Ustav RS sadrži znatan broj specifikacija koje nisu nužne za definisanje opšteg političkog okvira, a koje u ovako podijeljenoj zajednici postaju dodatni izvor antagonizma i nestabilnsati. Na taj način, Ustav RS umjesto da garantuje okvir za djelovanje u političkom prostoru, što je "causa finalis" svakog ustavnog aranžmana, zapravo predstavlja izvor stalnih problema na dnevnopolitičkom nivou. Tipični primjeri su odredbe o glavnom gradu i jeziku. Kao što je poznato, ovo uopšte nisu teme koje nužnim načinom spadaju u obavezne sadržaje ustavnog aranžmana. Naprotiv, mnogi ustavi ne normiraju ovakve stvari, polazeći od toga da su u pitanju tehnički detalji podložni istorijskoj, pa i dnevnopolitičkoj promjeni, te stoga nisu stvar ustavnog aranžmana, već postkonstitutivne izvršne faze. 

Stoga je mjesto njihovog regulisanja podustavno zakonodavstvo, uprava, a ne ustav kao bazični konsenzus. No važnije od ovih tehničkih manjkavosti je suštinski problem: mogućnost uzurpacije političkog sistema. Naš Ustav nema dovoljno jake osigurače. Iskustvo prethodne decenije, naročito 2006-2016 god. je pokazalo da ako se pojavi jedan političar koji želi da uzurpira cjelokupnu vlast, i dovoljno je vješt da to uradi, ne postoje institucionalne barijere koje bi to spriječile. Recimo, procedure smjene državnih funkcionera s direktnim legitimitetom, kakav je na primjer Predsjednik Republike, su nedefinisane. Na sve ovo treba dodati da je nama potrebana neka vrsta „čišćenja“ i katarze koja bi nivelisala postojeće osjećaje duboke društvene nepravde i normativnu, čak moralnu, dezorjentisanost ljudi. Nema boljeg načina da se to uradi od novog društvenog ugovora. Prema tome, novi ustav je potreban u Republici Srpskoj, ali ne i BH.

FRONTAL: Kako biste Vi kao šahista opisali stanje u Republici Srpskoj i stanje u BiH?

SAVANOVIĆ: Loše isfingirana pat pozicija.

Autor: Danka Savić