Mnogi su u njemu vidjeli čovjeka broj dva, odmah iza Miloševića. On to odbacuje kao kontradiktornost u izjavama onih koji to tvrde.

“Ako je Milošević bio diktator, onda nije postojao čovjek broj 2”, kaže Nikola Šainović za “Ekspres”. No, bez obzira na to pod kojim se brojem Šainović vodio kod Miloševića, činjenica je da je svjedok i učesnik prelomnih događaja devedesetih godina prošlog vijeka – od raspada Jugoslavije do NATO bombardovanja. A sve je to, kako kaže, samo dio većih procesa.

“Glavni su u stvari procesi. Ovdje su dugi istorijski procesi koji imaju svoje preplitanje, svoje kontinuitete i imaju dominantan uticaj na našu situaciju. Mnogi događaji su do te mjere uslovljeni procesima da, ako zanemarimo dužinu procesa, uopšte ne možemo da ih objasnimo i izgledaju apsurdno. To je prvo pitanje Jugoslavije koja je takođe istorijska tvorevina u jednom procesu. Kad su se ti procesi promijenili, Jugoslavija je nestala.”

Pitanje koje se nameće jeste da li se Srbija jedina nije snašla u tim procesima, da li se srpsko rukovodstvo nije snašlo u tim procesima?

“To je logično pitanje. Evo, uporediću sa jednim prethodnim procesom, sa krajem Drugog svjetskog rata. Tu mislim na uređenje Evrope i konferenciju na Jalti. Jugoslavija je na Jalti dobila poziciju 50:50 odsto uticaja. Pedeset odsto Staljinu – to je komunistički režim u Jugoslaviji. Pedeset odsto Čerčilu – to je da Crvena armija ne ostaje u Jugoslaviji i ne izlazi na Jadransko more. Taj položaj je dao Titu šansu da razvije neutralnu poziciju u kojoj smo tako lijepo živjeli. Ali Tito nije napravio taj položaj, nego je on napravljen između Čerčila i Staljina. Znači, mi se ovdje nismo snašli, to je odnos snaga. Jedna velika poljska nacija se tog istog jutra našla pod Sovjetskim Savezom i u komunizmu. Možemo li njih da pitamo kako su se snašli? Niko ih nije pitao.”

Ali takođe je do tada Poljska bila pod njemačkom okupacijom, a u Jugoslaviji…

“To su odnosi. Glavni faktor koji dijeli Evropu na kraju Drugog svjetskog rata su dva argumenta. Ruski se zove T-34, a američki se zove “šerman”. Tamo gdje su se oni sreli, od njih na istok je sovjetska zona, a na zapad je američka zona. Mi smo imali tu neutralnost. E sad, taj poredak se ruši raspadom SSSR-a, i front sa zapada se kreće na istok. Protutnji preko nas i izađe na Crno more. Da li smo mi to vidjeli? Jesmo. Problem je što kretanje tog fronta sa zapada na istok, ista ta Poljska, Češku i tako dalje tumače kao oslobađanje od Sovjetskog Saveza. A mi imamo problem što to na ovom prostoru podrazumijeva formiranje savezničkih država zapada i segmentiranje srpskog nacionalnog korpusa. I to segmentiranje u Hrvatskoj sa HDZ-om, sa uticajem radikalnog islama u Bosni… I tu situaciju srpski narod na tim prostorima doživljava kao životnu ugroženost i oni se dižu na bunu. Ta njihova buna je autentična. Nije Beograd podigao Krajinu na ustanak, nego su se Srbi u Krajini koji imaju iza sebe genocid podigli. Beograd je imao samo pitanje hoće li ih podržati ili neće.”

I podržao ih je i naoružao ih je…

“Podržao je, kao i Srbe u Bosni. Da li je bilo alternative? Pa alternativa je bila ona koja je ličila na Sovjetski Savez, da se ćutke prihvati potpuna podjela i raspad. Mislim da Srbija u to vrijeme to ne bi prihvatila ko god da je na vlasti.”

Ali činjenica je da je Milošević bio na vlasti i da je imao najveći uticaj i u Srbiji i među Srbima…

“Treba reći otvoreno, mi smo njih podržali iz ubjeđenja i ako je grijeh, grijeh je ubjeđenje. A kada govorimo o raspadu Jugoslavije, vrlo je važan momenat Slovenije. Proces raspada Jugoslavije počeo je od momenta kada je formirana i trajao je do devedesetih godina. Iako je to stalno bila priča o Srbima i Hrvatima, ili Srbima i Albancima, Slovenija je stabilno gradila put ka otcjepljenju, sve vrijeme, od komunističkog vremena, od Kardelja. Znate da je postojala Teritorijalna odbrana u Jugoslaviji. Ona je imala rezervne oficire. Rezervni oficiri JNA su se školovali u Bileći, osim Slovenaca. Samo je Slovenija imala svoju školu rezervnih oficira u Ljubljani. Ona je bila jezgro Teritorijalne odbrane koja je otcijepila Sloveniju. I to što je ta Teritorijalna odbrana napala JNA i realizovala otcjepljenje oružano, praktično je bio slom JNA. Pokazalo se, s jedne strane, da je unutrašnja upotreba JNA nemoguća. Desio se čak vojnički poraz, a ne samo politički. Drugo, svi ostali koji su mislili da mogu da napadnu JNA dobili su ogromno ohrabrenje. Svuda je bio isti slovenački model sa opkoljavanjem kasarni. A mi sve vrijeme imamo defanzivnu poziciju jer smo se opredijelili da pomognemo Srbe u Hrvatskoj i Bosni. Njihov položaj postaje sve teži. Rat se razvija. Zapad pomaže drugu stranu i u Bosni i u Hrvatskoj. I to se kreće do 1995. do pred Dejton i “Oluju”. Početna vojna prednost srpske strane, koja je zasnovana na ostacima JNA, topi se, a naoružanje druge strane raste. Svjesni toga, mi smo imali onaj poznati sastanak na Palama, kad je bio i Micotakis, i kada smo se tako grubo razišli sa braćom Srbima, sa Karadžićem i Krajišnikom…”

To je bilo oko Vens-Ovenovog plana?

“To je bio povod, a suština je bila baš ova procjena. Ja sam bio predsjednik Vlade, pa sam odgovarao za resurse. Imao sam procjenu da naši resursi, jer smo pod sankcijama, padaju, a druga strana jača. U tom momentu su u Bosni Hrvati i Muslimani u oružanom sukobu. To je bio optimalan momenat da mi guramo inicijativu za pregovore. Braća u Bosni su bili stanovišta da su oni jači, da njima treba samo dalja vojna pomoć, da im ne može niko ništa. A ova razlika u resursima se povećala. Još su Amerikanci ujedinili Muslimane i Hrvate, stavili sve pod jednu komandu… Dejton počinje da se priprema januara 1995. i ima dogovorene principe o podjeli teritorije u Bosni – 51:49. Postoji dogovor da se prvo uredi Bosna, pa onda Hrvatska. Prvi put imamo ozbiljan pregovarački proces koji se dominantno odvija sa Beogradom, a ne sa RS. I sad mi ulazimo u pripremu Dejtona, a onda se potpuno suprotno svim pregovorima i dogovorima velika sila, Amerika, okreće na drugu stranu i pušta “Oluju”.

Zbog čega?

“Očigledno da bi prvo napravila konačno hrvatsko rješenje, da bi srpsku vojnu nadmoć u Bosni slomila i dovela nas u poziciju da moramo da prihvatimo drugačije odnose snaga. Naša pozicija je tada, u “Oluji”, jedna od najtežih. Beograd je tada bio potpuno nemoćan da utiče na razvoj događaja. Ljudi sada kažu kako je to bila Hrvatska, pa hrvatska vojska, ali to je Hrvatska plus NATO. Nad Bosnom su avioni NATO spremni da bombarduju svakog ko krene. Mi smo u poziciji da, ako pređemo Drinu, oni mogu da nam sruše mostove iza leđa i da tek poslije toga ostanemo u nemogućoj situaciji.

Da li je iko razmišljao o tome da se pređe Drina?”

“Jeste.”

Ko?

“Državno rukovodstvo. Pad Krajine je užasan događaj. Ima mnogo priča o tome kako je pala Krajina.

Jedna od njih je da je to sve zapravo bio dogovor. I ima nekih stvari koje ukazuju na to. 

“Kad ljudi ne uđu u sam problem, teorija zavjere uvek lijepo dođe. A Krajina je pala zato što je napad na nju vojnički planiran. Ovo sad pričam na osnovu onoga što sam čuo u Hagu u slučaju Gotovina, ali i neposredno. Plan “Oluje” je napravljen tako da je ključan napad na civilno stanovništvo, a ne na prvu vojničku liniju vojske Krajine. Napad na Krajinu počinje raketiranjem Knina hiljadama raketa iz višecevnih bacača raketa, bez ijednog artiljerijskog zrna koje pada na liniju odbrane. To traje cijeli dan. Kad prestane, građani masovno bježe i rukovodstvo izvlači civile iz Knina prema mjestu Srb. A onda vojnici Vojske RSK kreću za njima, jer su tu njihova djeca, roditelji, supruge, svi bježe. Izvlače se da spasavaju svoje porodice. Nastaje raspad fronta kod Knina bez direktnog sukoba dvije vojske. Uz masovnu propagandu i sve što ide uz to, ruši se front i u vojničkom smislu to je pad. Ali je ključno, što se vidjelo u Hagu, da je plan napada na Krajinu ono što se zove zločinački plan, zato što je dominantan napad na civile, a sekundaran na vojsku. U dijelu Banije i Koduna, gdje je vojska napadala vojsku, front se nije raspao, ali je pad Knina doveo do pada Krajine.

Ali je isto tako mjesecima ranije Hrvatska opkoljavala Knin i iz Bosne. Sa Dinare su Knin imali kao na dlanu. Kako je moguće da niko to nije vidio? 

“Oni su na kraju izašli na Dinaru i gledali Knin odozgo. Mogućnost za intervenciju iz Beograda nije postojala. Vojska Republike Srpske je gubila taj prostor. Drugi korpus je izgubio cijeli taj dio. Ona je u tom kontaktu sa hrvatskim snagama odstupala.

Oni su se više bavili Srebrenicom?

“Nažalost. U Mladićevim bilješkama koje su u Hagu, piše da Milošević poziva prije pada Krajine generale Perišića, Mladića i Mileta Mrkšića. To su tri načelnika Generalštaba srpskih vojski i kaže – obustavite sva ofanzivna dejstva. Ključni zadatak je pomoć Miletu Mrkšiću. Nažalost, stvar se odvija drugačije. Prvo nema pomoći, a drugo su aktivnosti u istočnoj Bosni. Napad Hrvatske vojske uz podršku NATO je bio toliko nadmoćan da je Milošević u cijeloj situaciji vidio da nas jedino mir i sporazum mogu spasiti. Vojno se ne možemo spasiti. A mir se spremao. Imate još jedno svjedočenje. General Mrkšić je u Hagu svjedočio u slučaju Gotovina. Njega je Milošević uputio u Krajinu početkom ljeta da preuzme komadu. Milošević mu je rekao da je glavna stvar da konsoliduje vojsku i da ojača politički autoritet vojske u susret budućem rješenju. Mrkšić je pitao, koliko imam vremena. Milošević je rekao do novembra.

To je bilo 1995. godine? 

“Da. A u novembru je Dejton. Očekuje se orijentaciono da će Dejton biti kasno u jesen, da će Dejton konačno riješiti poziciju Bosne, pa onda i Hrvatske. Ali se velika sila okrenula na drugu stranu. Kada su počele pripreme za Dejton i još prije toga, Srbi su kontrolisali 72 odsto Bosne. A kada se pošlo u Dejton, kontrolisali su manje od 40 odsto. Alija Izetbegović je na prvom razgovoru rekao da Milošević mora da uvaži novi odnos snaga na terenu, ali su Amerikanci ispoštovali dogovor i dali prijedlog Dejtona onako kako je bilo dogovoreno – 51:49.” 

Ako su pripreme za Dejton već krenule toliko prije samog Dejtona, zašto je onda Republika Srpska Krajina žrtvovana, uništena? Zar ona nije mogla da bude dio tog Dejtona ili je ovo bilo planirano za nju?

“Ne. Pregovori su bili da se rješava Bosna kao centralni problem. Pa se onda rješava Hrvatska. Ima to u dokumentima. A i svi smo računali da je Bosna po obimu sukoba veća. Imali smo garancije da će se poslije toga rješavati Hrvatska.”

Od koga ste imali garancije?

“Razgovori su vođeni sa Amerikancima i ni sa kim drugim.”

Sa Holbrukom?

“Da. On je pregovarač. Aliju Amerikanci dovedu u Istanbul kod turskog predsjednika i tu ga natjeraju da prihvati da ostane Republika Srpska i da će se tako zvati. To su ti događaji koji vode ka rejšenju Bosne. Nije to jedan dan. I kako se to odvija, mi vidimo put ka Dejtonskom sporazumu kao put ka trajnoj stabilizaciji Bosne. Poslije svih kriza to izgleda kao svjetlo na kraju tunela. Mi nismo bili u poziciji da postavljamo uslove, pogotovo zbog toga što je vojna pozicija blokirana. To je velika sila prvo uradila. I pošto vidimo pozitivan tok u pregovorima o opstanku Republike Srpske, mi stojimo iza tih pregovora. A Hrvatska sve vrijeme pritiska da počne “Oluja”. Ona mjesecima prije ima sve pripremljeno. Vojska je tu, ali nema odobrenje za “Oluju”. A onda se dešava prvi test – pad Zapadne Slavonije. Mi reagujemo najoštrije, osuđujemo, ali nas oni testiraju da li mi možemo da se ne pokrenemo. A mi ne smijemo da ugrozimo sporazum o Bosni. Tako da ta priča da je Milošević žrtvovao Krajinu uopšte ne stoji. Nije riječ o tome nego o poziciji Srbije, za šta ona može da se bori. Mi smo htjeli pregovore i sporazum u Bosni. Ali pored svih ovih vojnih stvari, ima još jedna politička aktivnost. Rukovodstvu Srba u Bosni stalno je sugerisano – odvojte se od Miloševića, ako to uradite, sve će biti riješeno. Demonstracija svega toga je i slanje bivšeg predstavnika Kartera na Pale. Da uvaži Radovana. To je velika demonstracija podrške, samo da se udalje od Miloševića. I tako se pravi pukotina.

Spomenuli ste pad Zapadne Slavonije, da li se tada već mogla naslutiti sudbina ostatka RSK?

“Složenost vojne pozicije bila je očigledna. Zato je poslata značajna pomoć Vojsci RSK. Nije Mrkšić otišao tek tako, sam.

U tehnici?

“Da. I svega što je potrebno. Samo nje bilo vojske. To je bila veoma značajna pomoć.

Koliko?

“Pa sad, ne mogu da kažem. Kad se sudilo Perišiću u Hagu, sve te pomoći su se vidjele. Nažalost, taj period konsolidacije je trajao kratko, a i način napada je specifičan. Koliko je složena situacija bila prije Dejtona pokazuju i nesporazumi i političke podjele među Srbima koji su postojali iako su se vidjele konture tog sporazuma. Hoćemo li podržati sporazum, hoćemo li ići na pregovore, hoćemo li podržati taj koncept… Veliku pomoć da se nekako formira zajednička platforma i da se ovlasti Milošević kao glavni pregovarač dobili smo od patrijarha Pavla koji je došao na sastanak sa Srbima one strane Drine i rekao da će svojim potpisom na dokumentu koji potpišu Milošević i Karadžić i Krajišnik, garantovati da Srbi samo ujedinjeni mogu da odu tamo. Patrijarh je potpisao, Milošević je otišao, a samo što je otišao, poslije pet-šest dana, pod raznim političkim pritiscima tadašnje opozicije Sinod je odlučio da patrijarh Pavle treba da povuče svoj potpis.

Nejedinstvo je vladalo i u samom Dejtonu?

“Tamo su sve delegacije prvo parafirale sporazum. To je tehnologija međunarodnih pregovora. Tri delegacije ili četiri nisu parafirale. Delegacija RS nije parafirala, Krajišnik nije potpisao. Parafirao je Milan Milutinović kao član delegacije. Ali to je izraz da je delegacija RS bila protiv. Nije parafirao Krešimir Zubak, predsjednik tadašnje Herceg-Bosne, nego njihov predsjednik vlade. Alija je prvo odbio i rekao da sa takvim tekstom ne može da se vrati u Sarajevo, jer on koji je do tog dana predsjednik formalno cijele Bosne, od narednog dana više nema samostalnu vlast ni u kantonu Sarajevo. Onda je Kristofer došao kod Miloševića i rekao da mu treba dati neku teritorijalnu koncesiju u Sarajevu u zamjenu za promjenu političkog sistema. Milošević je, razumijući koliki je ulog u Dejtonskom sporazumu, to prihvatio. Kada se vratila delegacija Srba, reakcije u RS bile su veoma negativne. Smatrali su da je previše dato, izgubljeno… A danas je Dejtonski sporazum istorijska tekovina na kojoj stoji Republika Srpska. To je drama jednog kompromisa koji je uslovljen. Imate vojni odnos snaga, politički, unutarnji, spoljni… Tuđman je dobio Hrvatsku bez Srba, pa je onda pristao da Hrvati u Bosni nemaju entitet. Više puta su me pitali ljudi, jesu li se Tuđman i Milošević dogovarali? Da li su bili u kontaktu? Jesu. Ne konstantno, to je osciliralo.

Ali su ti kontakti trajali.

“Oni su mnogo toga mogli da odluče osim dvije stvari – kad će rat da počne i kad će da se završi. O tome je odlučio veliki kontrolor. Imam iz Haga jedan dokument o razgovoru Holbruka sa Tuđmanom u Zagrebu. Tuđman kaže: Mi možemo da uđemo u Banjaluku. Holbruk odgovara: Ja ne mogu da odlučim šta ćete vi da radite, samo ne bi bilo dobro da ulazite pa da izlazite. I kaže: Idem sad kod Alije, njegovo mišljenje mi je bitno, a onda idem kod Miloševića.

To je vreme “Oluje”?

“To je špic “Oluje”. Prijeti pad Banjaluke. Milošević bjesni, pita kakav je to način. A iz Miloševićeve kancelarije Holbruk, pred Miloševićem, zove Tuđmana i kaže: Ovog momenta me zvao predsjednik Klinton i naredio mi je da vam prenesem da ovog momenta obustavite “Oluju”. Tuđman kaže: Razumijem. Onaj ko upravlja, odlučuje kad treba da se stane i gdje treba da se vrati. Jer Dejton vraća granice na 51:49. I tako stoji danas. Mi smo poslije toga tu veliku tekovinu pokušali da iskoristimo da pokažemo da je kraj rata na Balkanu sa mirom u Bosni. A znamo da nam prijeti Kosovo od 1991. godine. Još je ambasador Cimerman saopštio poruku da će Amerika vojno intervenisati ako mi bilo kako intervenišemo na Kosovu. Tako da mi imamo tu otvorenu prijetnju i u Dejtonu vezanu za Kosovo.

Holbruk je htio da Kosovo bude sastavni deo Dejtona.

“Miloševiću je rečeno kad je došao u Dejton, a ne u pripremi konferencije, dajte da riješimo Kosovo. Od Miloševića se tražilo da, pošto su po Dejtonu do kraja 1996. naše snage trebalo da se povuku iz Istočne Slavonije, isto tako da se sa Kosova povuku do kraja 1997. godine. Milošević je rekao da o tome nema razgovora.

Da li je taj prijedlog podrazumijevao i nešto drugo? 

“Da se povuku vojska i policija, da se praktično preda kontrola nad Kosovom, a onda ćemo da razgovaramo o samoupravi… Čemu to kad povučete snage i izgubite kontrolu. Vijekovna težnja Albanaca za nezavisnošću će odjednom da se isključi?! Mi to nismo prihvatili i onda su oni rekli, okej, hajde da završimo Dejton, pa ćemo ostalo poslije.

Da li se možda moglo u tom trenutku reći, okej, hajde da pričamo i o Kosovu…

“Vi niste u poziciji da birate ono što vam se stavlja na sto. On traži da prihvatite ovo. Uzmi ili ostavi. Kad se Milošević vratio, poslije Dejtona pokušavamo da napravimo iskorak prema Kosovu. Svjesni smo da će sljedeća stanica biti tamo. Imamo dvije stvari. Jedna je da damo maksimalan doprinos da se sprovede Dejton. Ja sam na tome radio. To mi je bio zadatak u Saveznoj vladi.

Vi ste imali razne zadatke? 

“Jeste, ali to je bilo delikatno. Kad je Dejton potpuno sproveden poslije dvije godine, u tom periodu imamo i sporazum Milošević-Rugova o obrazovanju, uz posredstvo Vatikana. Formira se zajednička radna grupa, tri plus tri. To ide iz dana u dan i počinje tehnička operacionalizacija. U smislu da će u ovim zgradama biti nastava na albanskom, u ovim na srpskom. Jer Rugova je proširio sporazum, koji je bio o osnovnim školama, i na univerzitet. Kad je vidio da smo mi krenuli, onda je podigao ljestvicu i mi smo to prihvatili. I već u proljeće 1998. se preuzimaju i materijalne stvari za početak školske godine 1998/99. sa paralelnom nastavom. Neke međunarodne organizacije čak daju i finansijsku pomoć. Niko nema iluzije da prestaje albanska tendencija za nezavisnim Kosovom, ali vidimo i da kad se to napravi, rat neće da bude sljedeće godine. Ušli smo sa Rugovom u pregovore, jer je za njega ta oblasti bila važna i njemu daje kredit da ostane u pregovorima. Mi smo mnogo uložili u to, pogotovo što je Vatikan tu bio pregovarač. I onda počinje da se pojavljuje OVK, u početku kao minorna snaga. Dominantan je Rugova. On drži uticaj na cijelom Kosovu. A kad OVK počinje da se širi, mi smo opet sa poluvezanim rukama. Ako intervenišemo, Amerikanci će reći, a Milošević opet ide silom. Drugo, razbićemo pregovore sa Rugovom. Treće, tu je Kristofer Hil koji vodi šatl diplomatiju o samoupravi na Kosovu. Imamo dva pozitivna toka i jedan negativan. A ako pustimo da se OVK previše širi, uzeće nam Kosovo. Ako se suprotstavimo, napašće nas Amerikanci. U proljeće 1998. smo pred dramatičnim izborom između lošeg i još goreg. I onda se Holbruk sreće u onom selu Junik sa predstavnikom OVK. Taj sastanak označava promjenu strane unutar albanskog korpusa.

Tada su, zapravo, Amerikanci napustili Rugovu i podržali OVK?

“Sve nadalje ima baš takav tok. Sukoba ima i unutar albanskog korpusa. I Rugova ima žrtve. Onda se dešavaju dvije stvari. Amerikanci otvoreno staju iza OVK i drugo, OVK napada Orahovac i u jednom danu nam odvodi sto ljudi. Polovinu su pustili, pošto smo mi krenuli na njih, a najveći dio ostatka nikada nije nađen. To je bio takav gest brutalnog terorizma da smo mi morali da preduzmemo mjere. Te mjere su kontrolisane tako da nema haške optužnice za te mjere iz 1998. Uspjeli smo da iskontrolišemo ta jezgra OVK, i u jesen 1998.  OVK više nije operativna. Onda se događa sljedeća drama. Milošević odlazi kod Jeljcina da traži podršku. Kaže, mir je uspostavljen, tražimo političku podršku da se taj mir pretvori u trajno političko rješenje. Pogotovo što smo već imali pregovore i to sa američkim pregovaračem.

Da se sada malo vratimo na vezu između “Oluje” i Kosova. Tada je, što je potvrdila i Biljana Plavšić, postojala direktiva da se ljudi iz Krajine šalju na Kosovo? Da se to realizovalo, to bi bilo još 200.000 Srba na Kosovu. 

“Kada nastane takva drama, kao što je povlačenje ljudi sa svojih ognjišta, vi možete da imate ideju da nešto utičete. Mi smo pokušali da taj narod koji dolazi distribuiramo na cijelu teritoriju Srbije. Između ostalog, bila je i ideja da jedan broj ljudi, koji to hoće, ode na Kosovo. Ali od cijelog tog korpusa od oko 250.000 ljudi, na Kosovo je otišlo samo 5.000.

Čija je to bila ideja?

“Pa bila je ideja da ne bi došlo 250.000 ljudi u Beograd, da idu na celu teritoriju, dijelom u Vojvodinu, dijelom u centralu Srbiju i na Kosovo. Ali to nije moglo da se izvede bez njihove saglasnosti. Ne možete ljude na silu negdje poslati. Oni ipak moraju da odluče. Na kraju, veliki broj ljudi je ovdje imao rođake i htjeli su da idu gdje oni hoće. Tako se i desilo i nije slučajno da je glavnina otišla u Vojvodinu gdje je bilo onih koji su došli u prethodnim kolonizacijama.

Kažete da nije bilo usmjeravanja ljudi na Kosovo?

“Nije bilo nasilnog usmjeravanja nikoga, pošto je to nemoguće. Ne možete vi ljudima u takvoj drami da kažete – sada ću ja tebe da dovedem tu.”

Bilo je svjedočenja da su ih skretali sa puta, usmjeravali od Beograda…

“Pa bilo je pokušaja da se uradi disperzija, ali su i oni dali djelimične rezultate. Oko 5.000 ljudi se naselilo na Kosovo i, nažalost, doživjelo još jednu dramu.

Prema nekim mišljenjima, zapravo je Krajina data za Kosovo? 

“To je uprošćavanje situacije. Život se odigravao drugačije. Znači, Krajina je data za Kosovo, a nismo ga dobili. Kako? Pa zato što to nije tačno. Kažu, Milošević je propustio da integriše Albance. Ja sam mlad ušao u politiku, još 1978. A već 1981, godinu dana poslije Titove smrti, bile su velike demonstracije na Kosovu. Već tada nije postojao kredibilni albanski političar koji je želio da integriše Kosovo. Vlasi, Bakali stalno su se izvlačili te sada ćemo, kasnije ćemo, dajte nam povjerenje… A prije toga su dobili skoro cijelu državnu strukturu ustavom iz 1974. Pa su opet tražili nezavisnost. Kolike su razmjere tih demonstracija bile pokazuje i to da tadašnja Jugoslavija nije poslala samo srpsku i saveznu miliciju, nego su sve republike poslale po jedinicu policije da se ta pobuna konsoliduje. A ona zapravo nikada nije prestala. Malo se smanjivala, pa se vraćala, ali to je ono s početka što sam vam reka da su to ti procesi…”

Izvor: ekspres.net