U knjižarama u Hrvatskoj odnedavno je dostupna knjiga “Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala” istoričara s Hrvatskog instituta za istoriju dr. sc. Davora Kovačića.

Fudbal je neosporno uvijek tema u domaćem medijskom prostoru, a sasvim je sigurno da će i ova knjiga o njegovoj istoriji u Hrvatskoj biti izrazito čitana.

Biće to i zbog korištenja bogate fotodokumentacije, velikim dijelom i iz privatnih arhiva, kao i zbog pristupa koji je u ovom slučaju više istorijski nego fanovski – knjiga se oslanja na dostupne i dokumentirane činjenice prije nego na svjedočanstva ili opšteprihvaćene stereotipe pa je bilo moguće i korigovati neka u javnosti uvriježena “znanja”.

Mnogima će, vjerujemo, biti zanimljivo poglavlje o 70-im godinama prošlog vijeka u kontekstu kojih se više govori o političkim procesima, a gotovo ništa o fudbalu u svjetlu tih procesa.

A zbivanja u fudbalu zapravo i nisu bila bitno drugačija. Na više od 350 stranica autor nas u knjizi, koju izdaju AGM i Hrvatski institut za povijest, vodi kroz istoriju nogoloptanja u četiri državne tvorevine, a dakako, dotiče se i nekih afera te događaja koji i danas izazivaju rasprave, dok su neki bili manje poznati ili čak nepoznati.

Hrvati odbili ići u Urugvaj

Mi smo za ovaj tekst izabrali pet situacija iz istorije fudbala u Hrvata kojima je dr. Kovačić dao kontekst. Primjerice, poznato je da hrvatski fudbaleri nisu željeli učestvovati u reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije koja je igrala Svjetsko prvenstvo u Montevideu.

Vladavina kralja Aleksandra Karađorđevića, uvedena 6. januara 1929., izazvala je još veće političke napetosti između Hrvata i Srba. Srpska politička elita željela je uvesti centralizovani državni sisitem, oštro se protiveći ideji federalizacije koju je zahtijevala većina hrvatskih političkih vođa.

Naime, glavna odrednica unutrašnje politike kralja Aleksandra Karađorđevića bilo je integralno jugoslavenstvo i unitarizam. U cilju centralizacije u glavni grad države Beograd premještane su državne institucije pa je i premještanje fudbalskog saveza bilo dio tog procesa.

Istaknuti fudbalski funkcioner u tom vremenu dr. Mihajlo Andrejević u svojim je memoarima zapisao: “Naporedo s razvojem i usponom fudbala raste i fudbalsko rivalstvo Zagreba i Beograda. Naročito beogradski funkcioneri, podstaknuti uspesima svojih klubova, žele jaču afirmaciju Saveza, kako u domaćem, tako i u međunarodnom takmičenju“, piše istoričar ističući kako su na redovnoj skupštini JNS-a održanoj 16. marta 1930. u Zagrebu u gradskom savjetovalištu prisustvovali delegati iz Zagreba, Osijeka, Splita, Ljubljane, Sarajeva, Beograda, Subotice i Skoplja.

– Na skupštini se odmah prešlo na raspravu o promjeni članka 1. saveznih pravila o sjedištu saveza i s 213 glasova delegata donesena je odluka da se JNS preseli u Beograd, a tamo je premješten i zbor fudbalskih sudija.

Prilikom glasanja za novo vodstvo JNS-a većina delegata zagrebačkog, splitskog i osječkog podsaveza napustila je Skupštinu te je novo vodstvo izabrano aklamacijom.

Za novog predsjednika JNS-a izabran je Jan Šafarik iz Beograda. Borba oko ostanka, odnosno premještanja saveza između hrvatskih i srpskih fudbalskih predstavnika, prema pisanju beogradske Politike, toliko se “izopačila da tu više čovek nije mogao sagledati kraj nerazumnoj i nesportskoj borbi” – kaže dr. Kovačić.

Predstavnici dotadašnjeg vodstva JNS-a, nastavlja, primili su 17. marta 1930. obavještenje od redarstva da odmah prenesu poslovne zadatke novoizabranom vodstvu što su i učinili dan kasnije.

– U Beogradu je 22. marta 1930. održana prva sjednica JNS-a na kojoj je poslije opširne rasprave odbijena primjedba Zagrebačkog podsaveza da je Savez premješten u Beograd po nuždi, a ne pravno.

Takva, u stvari politička odluka, naišla je na proteste iz Hrvatske, što je imalo za posljedicu da Hrvati nisu htjeli nastupati za reprezentaciju koja je 1930. nastupila na SP-u u Urugvaju.

Naime, hrvatska javnost bila je revoltirana, devetorica hrvatskih fudbalera s popisa za SP u Urugvaju odbila su igrati za reprezentaciju, a mjesto selektora jugoslavenske reprezentacije napustio je i dr. Ante Pandaković pa je na to mjesto imenovan arhitekta iz Beograda Boško Simonović.

Međutim, rezultatski uspjeh u Urugvaju po povratku je zasjenila afera zbog pitanja podjele novca koji je državna reprezentacija donijela iz Urugvaja.

Tim povodom u Beogradu je 19. septembra 1930. održana sjednica JNS-a na kojoj su još jaču buru izazvali prigovori iz Zagrebačkog fudbalskog podsaveza da bi sve bilo drugačije “da je središte Saveza ostalo u Zagrebu” – govori naučni savjetnik s Hrvatskog instituta za istoriju.

Izuzetno je zanimljiv slučaj Svetozara Đanića koji je opisan u knjizi. Riječ je o Srbinu, simpatizeru Komunističke partije, koji je igrao za reprezentaciju NDH. Ali ipak je strijeljan.

Strijeljanje fudbalera

– U NDH kao satelitskoj državi Trećeg Rajha provodile su se represivne mjere prema svim nepodobnim osobama koje su ugrožavale sigurnost i opstanak ustaške države.

Zbog teških političkih i nacionalnih sukoba i u fudbalu su se događale situacije koje su i tragično završavale. Tako su prilikom povratka s utakmice reprezentacije NDH s Njemačkom u Beču 15. lipnja 1941. ustaške vlasti, zbog saradnje s komunistima, uhapsile fudbalera Svetozara Đanića, porijeklom pravoslavca iz Vojvodine, te je strijeljan na zagrebačkoj Dotrščini nakon tri dana.

Neosporna je činjenica da su vlasti NDH provodile represivne mjere prema “nepoćudnim” stanovnicima NDH kao što su Židovi, Srbi i članovi i simpatizeri Komunističke partije te su ih odvodili u zatvore i koncentracione logore gdje su ih mučili i ubijali. Međutim, bilo je i slučajeva kada su osobe pravoslavne vjere, odnosno srpske nacionalnosti, koje su bile lojalne režimu NDH, normalno nastavile raditi i baviti se svojom profesijom.

Tako je fudbaler Građanskog Mirko Kokotović, koji je rođen u Lukavcu kod Tuzle, nastupao još prije Drugoga svjetskog rata za Građanski i kasnije za državnu reprezentaciju NDH, a na utakmici s Nijemcima u Stuttgartu 1942. bio je i kapiten reprezentacije.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije o Kokotoviću, igraču Građanskoga, novine su pisale: “Mirko ‘Koka’ Kokotović, Bosanac-Zagrepčanin, pravoslavac-Hrvat, mali veliki igrač, krilo-half.“ U novinama NDH o Kokotoviću je pisano kao “najzaslužnijem purgerskom” igraču koji je osvajao s Građanskim naslove šampiona i u bivšoj državi – objasnio nam je dr. Davor Kovačić.

Svakako, afera s namještanjem utakmica jedan je od najpubliciranijih događaja fudbala u nekadašnjoj državi u čijem je fokusu Slavko Šajber. Što danas možemo sa sigurnošću tvrditi o njemu i tim zbivanjima?

– U fudbalskom prvenstvu 1985./86., kolo prije završetka prvenstva, beogradski klubovi Partizan i Crvena zvezda imali su isti broj bodova, ali Partizan je za jedan gol imao bolju razliku postignutih i primljenih pogodaka.

U zadnjem kolu prvenstva Crvena zvezda na stadionu Koševo pobijedila je Sarajevo s 4:0, a s istim rezultatom Partizan je u Beogradu pobijedio sarajevski Željezničar. Predsjednik NSJ Slavko Šajber je u TV u emisiji “Nedjeljom popodne” čestitao Partizanu “na zasluženoj tituli” izjavivši da je bilo nekih nepravilnosti i da će NSJ to razmotriti.

Samo 48 sati kasnije Šajber, predsjednik NSJ, donosi odluku kojim se poništava cijelo posljednje kolo. Dvanaest klubova kažnjeno je zbog namještanja rezultata u posljednjem kolu s minusom od šest bodova u sljedećem prvenstvu – kaže Kovačić iznoseći da je Konferencija zajednice klubova Prve savezne lige 19. lipnja 1986. istaknula da su predsjednik NSJ i neki delegati u Predsjedništvu pokazali “neviđenu tvrdoglavost i drskost, po njima su oni borci za čistoću jugoslavenskoga nogometa, a klubovi su nosioci svega mutnog i nezakonitoga”.

– Slavko Šajber dao je ostavku na dužnost predsjednika NSJ 1987. nakon što mu je navodno Udba namjestila aferu s prodajom porodičnih zlatnika u Beču. Kasnije je Šajber u nastupima u medijima, na tvrdnje da je “bio prvi Hrvat koji je Srbima opalio šamar na javnoj sceni” (S. Šajber je u stvari bio židovskog porijekla, nap. D. K.), govorio je da nije kažnjavao Srbe, nego lopove, a među njima je bilo i Hrvata.

Šajber navodi da je znao da je Beograd centar moći i da su Srbi u mnogočemu uzurpirali svoja prava te da je želio prekinuti tu hegemoniju i uvesti malo reda, ali to nije imalo veze s nečijom nacionalnošću. Naime očito su u to vrijeme presudan uticaj na fudbal u socijalističkoj Jugoslaviji imali pripadnici političke i vojne elite kojima se Slavko Šajber nije mogao uspješno suprotstaviti – kaže autor knjige “Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala”.

Velika četvorka

Zanimalo nas je i kako je došlo do formiranja velike četvorke jugoslavenskog fudbala u kojem je bio Hajduk kao jedini klub koji nije mijenjao ime, a takođe je i susjed kluba s “revolucionarnijom” prošlošću, RNK Split.

Znano je kako je 13 fudbalera tog splitskog kluba izgubilo živote u redovima Prvog splitskog partizanskog odreda. No ipak će Hajduk biti taj koji će nastaviti tradiciju u najvišem rangu jugoslavenskog fudbala, dok će RNK Split to postići tek nakon osamostaljenja Hrvatske. Prijeratna je tradicija, čini se, ipak presudila u korist Hajduka.

– Uspostavom komunističke vlasti u Jugoslaviji svi prijeratni nazivi sportskih organizacija bili su promijenjeni, ali je splitski Hajduk zbog epizode u partizanima zadržao ime. Za Hajduk je zamišljeno da kao klub partizanske tradicije promiče ideju jugoslavenstva.

Ponudu komunističkih vlasti da se preseli u Beograd i postane vojni klub Hajduk je odbio iako je ona nosila povlašteni status i mnoge privilegije koje su uživali državni klubovi u komunističkom zemljama. Nakon Hajdukova odbijanja da se preseli u Beograd kao vojni klub osnovan je Partizan u koji su vojnim dekretom preselili najbolji zagrebački fudbaleri, primjerice Bobek, Čajkovski, Glaser i drugi, ali i istaknuti igrači iz drugih sredina.

Dinamo, Hajduk, Crvena zvezda i Partizan ubrzo su zbog postignutih rezultata, ali i velikog uticaja i izvan fudbalskih struktura nazvani “velikom četvorkom” jugoslavenskog fudbala te se i kroz njihovo djelovanje zrcale društveni događaji u jugoslavenskom socijalističkom društvu – kaže dr. Kovačić.

Na kraju, uočili smo jednu doista bizarnu činjenicu, a to je da je u jednom trenutku klupski psihijatar Crvene zvezde bio nitko drugi nego sam Radovan Karadžić.

– U NSJ su isticali da je ključan zadatak uz pomoć specijalizovanih stručnjaka i naučnika stvoriti čvrste, emotivno stabilne fudbalere, moralno i voljno sposobne za racionalno reagovanje u teškim trenucima i iskušenjima.

Radovan Karadžić u Zvezdi

U tom vremenu smatralo se da bi treneri trebali imati psihološki profil svakog igrača kako bi svoj stručni i pedagoški rad prilagodili, koliko je to moguće, indvidualnim osobinama fudbalera s kojima rade, govori istoričar s Hrvatskog instituta za povijest, navodeći kako je direktor FK Sarajevo Svetozar Vujović povremeno, kada bi klub zapao u rezultatsku krizu, angažovao psihijatra iz sarajevske klinike Koševo, Radovana Karadžića.

– Karadžića je u prvenstvu 1983./84. angažovao tadašnji trener Crvene zvezde Gojko Zec zbog loših rezultata i uz saglasnost uprave kluba doveo da na mentalnom planu radi s igračima beogradskoga kluba.

Stručnjake za psihološku pripremu igrača imali su i drugi klubovi, primjerice splitski Hajduk je početkom 70-ih imao ugovor s poljskim psihologom Pavelom Rotkiewiczem koji je prvi u Jugoslaviji uveo metodu autogenog treninga – govori autor knjige ističući kako je vrlo mali broj fudbalera u slobodno vrijeme učio ili studirao.

– Većina fudbalera (a slična situacija je bila i kod drugih sportista) slobodno je vrijeme uglavnom ispunjavala pasivnim odmaranjem, kartanjem i slušanjem muzike. Omiljena mjesta zabave fudbalera bili su diskoklubovi.

Što se tiče nivoa obrazovanja fudbalera, slična situacija je i danas, kada mnogi fudbaleri nisu ni maturirali, a veliki broj njih  i danas slobodno vrijeme provodi u narodnjačkim klubovima. Rijetki pojedini fudbaleri u zadnjem dijelu fudbalske karijere ili nakon bavljenja fudbalom uspjeli su završiti neki studij – kaže dr. Kovačić.

Izvor: vecernji.hr