Balaz Katona pokušao je čak da unajmi radnike iz drugih zemalja za svoju fabriku nadomak Budimpešte, ali su ga u tome osujetili imigracioni zakoni. Uspio je da zaposli nekoliko gluvih ljudi, i iako na proizvodnoj liniji sada radi ukupno 18 ljudi, dobro bi mu došlo još desetak radnika.

“U Budimpešti gotovo da nema radnika”, kaže Katona. Deficit radne snage prijeti da ugrozi mađarsku ekonomiju koja zasad napreduje stopom od čak 5,1 odsto godišnje.

Vlada premijera Viktora Orbana vidjela je rješenje u usvajanju zakona koji dopušta poslodavcima da na godišnjem nivou zahtijevaju ispunjenje kvote od čak 400 sati prekovremenog rada, a da isplatu odlože i do tri godine. Često ga nazivaju robovskim zakonom, a radnici su po usvajanju tog zakona organizovali proteste.

Njemačke kompanije koje zapošljavaju desetine hiljada ljudi osudile su ovu mjeru, znajući da njihovi sindikati neće tolerisati niske standarde rada u fabrikama izvan Nemačke.

“Zakon je više političkog karaktera nego ekonomskog”, kaže Andras Vertes koji radi za jednu ekonomsku konsultantsku firmu u Budimpešti. “To je način da Orban zadrži moć što duže bude mogao.”

Džek Ma, osnivač “Alibabe“ i jedan od najbogatijih ljudi u Kini, isprovocirao je radnike u tehnološkom sektoru kada je “996 kulturu” nazvao “blagoslovom”. Radnici su se pobunili protiv prijedloga da radno vrijeme bude od 9 ujutru do 9 uveče, šest dana nedjeljno.

Nagi Zuge, inženjer u startap kompaniji u Hunanu, već dvije godine živi tako.

“Moje kolege se plaše da odu kući čak i kada završe s poslom”, kaže on. “Ja sam mlađi referent, ne mogu da odem prvi.”

Menadžera koji razmišljaju kao Ma ima u čitavom svijetu. Ilon Mask, koosnivač “Tesle“, smatra da “niko nije promijenio svijet radeći 40 sati nedjeljno”. Interna krilatica u kompaniji Uber je “radi pametnije, više i duže”.

Istraživanja, međutim, pokazuju da više radnih sati ne znači nužno i više para. U jednoj studiji naučnici su utvrdili da ukoliko radite više sati nego neko drugi na istom radnom mjestu, plata vam čak pada za jedan odsto. Istraživanja takođe pokazuju da prekovremeni rad izaziva rast tjelesne težine, pojačanu upotrebu alkoholnih pića i duvana, povećava rizik od bolesti, ali i dovodi do preuranjene smrti.

Radnici u digitalnoj ekonomiji osjećaju se starima mnogo prije nego što zaista zađu u neke godine. Za one koji čeznu za odmorom, Čip Konli je pokrenuo Akademiju za moderne starce u El Peskaderu, u Meksiku. Gosti plaćaju 5.000 dolara za sobu i obroke za nedjelju dana.

Konli, hotelijer koji je postao preduzetnik iz Silicijumske doline, otvorio je odmaralište kada je prodao svoje dionice u kompaniji Airbnb, gdje je bio smatran “starim”, iako ima svega 52 godine.

Zato je odlučio da prihvati to. Njegovi gosti pričaju o tome kako se osjećaju pošto stare i učestvuju u “iscjeljenju fokusiranom na međugeneracijsku saradnju i prihvatanje smrtnosti”.

Nakon što je otvorio akademiju u novembru, iznenadio se kada je shvatio da su za odmaralište zainteresovani i ljudi u tridesetim godinama. Najstariji učesnik ima 74 godine, a najmlađi 30.

“Sve moje kolege imaju 30, a ja skoro 40”, kaže Margaret Pouvi, gost Konlijevog odmarališta. “Marketing se nekada zasnivao na osjećaju, a sada je sve u podacima sa kojima moram da budem u toku. Da, osjećam se starije.”

Konli uviđa nedostatke u načinu na koji nas društvo upućuje kroz različite životne etape.

“Društveni narativ je da su srednje godine krizne, a poslije krize dolazi propadanje”, kaže on. “Ali istina je da ste zapravo mnogo srećniji u šezdesetim i sedamdesetim. Zašto se onda ne bismo pripremili za to?”

Izvor: nedeljnik