“Koš, 96:91 za Bosnu. Sarajevski košarkaši, odnosno jugoslovenski šampion Bosna, postao je prvak Evrope, potpuno zasluženo…”

Komentator sarajevske televizije oduzeo je Emersonu iz Varezea dva poena u konačnom zbiru, ali se njegovom govoru po završetku finala Kupa evropskih šampiona 1979. godine, ništa ne može oduzeti. Zahvalio se svim igračima na tome što su jugoslovenskoj košarci donijeli prvu klupsku titulu šampiona Evrope.

I dok je nabrajao njihova prezimena, igrači u bordo dresovima, zajedno sa okupljenim navijačima na rukama su nosili onog koji je za taj rezultat bio najzaslužniji. Kapitena, Žarka Varajića.

Rođenjem Nikšićanin, “kršni Crnogorac”, dugih, tankih i vještih ruku, opredjeljenjem i stilom igre sarajevski mangup, zaslužio je da bude kapiten jednom Mirzi Delibašiću, u Mirzinoj Bosni, u gradu koji i dalje kada želi da zadivi pričama o svojim “najboljim sinovima”, Delibašića gura u prvu rečenicu.

Upravo njih dvojica u finalu su postigli 75 poena, od 96 koliko je Bosna ubacila. Čak 45 bili su djelo Žarka Varajića. Bez trojki, da podsjetimo. Ni sa trojkama, taj broj poena u finalima nikada nije dostignut.

Da više nikada nije obuo patike, da nije ni tapnuo loptu, bilo bi dovoljno da bude zapamćen.

Po završetku karijere, svoju visprenost sa terena, organizacione sposobnosti i sposobnost predviđanja prenio je u fotelju, ne koristivši svoju igračku karijeru kao štit za potencijalne neuspjehe, nego kao riznicu iskustva koje je bilo temelj brojnih uspjeha.

Varajić je bio član Olimpijskog komiteta zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine, najvećeg takmičenja koje je SFRJ ikada organizovala. Četvrt vijeka kasnije, bio je direktor košarkaškog turnira na Univerzijadi u Beogradu.

Varajić je bio jedan od ključnih operativaca u Savezu, u zlatnim periodima košarke, kako god se država zvala. Bio je predsjednik Stručnog savjeta Košarkaškog saveza Jugoslavije od 1987. do 1992. godine – u periodu kada je stasala i na najveću scenu izašla najveća generacija koja je ikada igrala košarku na ovim prostorima – a desetak godina kasnije bio je sportski direktor Saveza, tačno onda kada je njegov bivši saigrač iz Bosne, Kari Pešić, predvodio reprezentaciju do evropske i svjetske titule u Istanbulu i Indijanapolisu.

Nakon toga, posvetio se radu u mlađim kategorijama. Dok je radio kao sportski direktor, na 36 prvenstava osvojene su 32 medalje.

Organizacija, strategija, kreacija.

Kapitenska odgovornost.

Varajić je uspio – prema jeftinoj semantičkoj šemi – da prevari poraze, ali se nije prevario u jednoj procjeni.

Iako je igrao u ekipi koja je predstavljala prekretnicu u evropskoj košarci u smislu atleticizma, on je govorio o vještini, o šutu.

“Strijelac se stvara. Ne može neko da odluči da će dati 45 poena. Fizičke predispozicija, šuterska ruka, sve je to bitno, ali su vjera i samopouzdanje ključni…”

Govorio je godinama o tome da trenerske strategije stvaraju čistu šablonsku igru koja sputava individualni razvoj i negativno utiče upravo na samopouzdanje igrača. U tome je vidio ključni razliku između naše košarke i NBA lige.

“Oni tamo mogu i da je šutnu sa 10 metara i da prodru i da je prodaju. Iz takve slobode stvaraju se strijelci…”

Da je Boša Tanjević sputavao Varajića, da ga je poslije prvog nerezonskog šuta bez oslonca – takve je najčešće pogađao – izveo iz igre pozivajući ga na odgovornost, nikada komentator sarajevske televizije ne bi imao priliku da se zahvali košarkašima na prvoj klupskoj titulu šampiona Evrope, a Emerson bi sa Meneginom i Morsom potvrdio da “mali” nemaju šanse protiv sudbine.

Bilo je sasvim drugačije.

Četrdeset godina kasnije, rekorder nam je svima odmahnuo nehajno, uzeo u ruku svoje bijele Adidas patike, preko ramena prebacio bordo dres Košarkaškog kluba Bosna i otišao u vječnost. Da na nekom drugom mjestu osmisli, organizuje i sprovede plan o razvoju nebeske košarke, pa da onda sa susjednog oblaka ubaci koš kao kap. Nikšićki drsko, sa sarajevskim šmekom.

Izvor: nedeljnik