Najveća živa legenda vazduhoplovstva na našim prostorima, general–pukovnik Rendulić, učesnik je Aprilskog i Drugog svjetskog rata. Ljevičarske ideje slušao je kao student u Zagrebu od povratnika iz Španskog građanskog rata.

Zbog druženja sa povratnicima iz Španije ustaše su ga dva puta hapsile. Sa zgražavanjem opisuje mučenja u zatvoru, za koja su bili zaduženi isključivo oni koji su u NDH došli iz Hercegovine. Preživio je.

Vjerovatno je Rendulić i jedini partizan koji je u borbu otišao taksijem.

Jedna od najstarijih uspomena - Zlatko Rendulić spreman za let 1940.

„Otac mi je bio advokat, majka iz ugledne apotekarske porodice, školovana u Gracu. Iako, dakle, nisam bio proleter, to mi nije smetalo da prihvatim tu ideju. Na Kaptolu smo imali svog taksistu, poslije gemišta okrenuo sam čašu naopako i to je bio znak. Izveo me je iz grada, a na dijelu puta čekali su ljudi iz Komiteta da me preuzmu“, priča za Sputnjik general JNA kako se 1943. obreo u partizanima.

Otac Zlatka Rendulića je iz Krašića, rodnog mjesta Alojzija Stepinca. Imali su imanje do imanja, a generalova baka kumovala je Alojziju na krštenju. Bila je to stara poštena porodica, kaže Rendulić. Kada je njegova sestra uhapšena zato što je krala lijekove iz bolnice i slala partizanima na Petrovu Goru i u Otočac, porodica Rendulić se obratila za pomoć uticajnom kardinalu.

„Moji roditelji su išli kod Stepinca da ga mole da spasi sestru. Samo je rekao, ’za komuniste ja ne mogu da intervenišem‘. Po meni, on nije rođen za blaženog, makar samo zbog činjenice da je bio oficir sa sabljom“, ističe Rendulić i dodaje da je njegova sestra prebačena u logor u Gradišku, poslije čega joj se gubi svaki trag.

Bio je i ključni čovjek za razvoj domaće avijacije, odgovoran je za projekte  N-60 „galeb”, J-21 „jastreb” i  J-20 „kraguj”.

Rendulić je ranjen u partizanima kada je prevozio lijekove i opremu za pilote; bomba mu je odnijela dio pete. Ipak, prešao je pješice 150 kilometara — pravac u nevjerovatnu epopeju. Preko Italije stiže do RAF-a, britanskog Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva, leti po zemljama mediterana, Afrike, a u Jugoslaviju se, poslije dodatnog školovanja u dalekoj zemlji, vraća sa Sovjetskim pukom.

Kada se sa svojim drugovima i saveznicima konačno izborio za mir, Strojarski fakultet iz Zagreba završio je na Mašinskom u Beogradu. Prvo je poslije rata radio u Tehničkom opitnom centru, gdje je bio probni pilot, ali i inženjer za ispitivanje letjelica.

„Letio sam ukupno na 45 tipova aviona i zaista sam uživao u tome. Letenje je moja najveća strast, i sada bih letio! Već 1946. godine smo napravili plan rada projektovanja aviona i za obnovu vazduhoplovne industrije. Ruski instruktori su se izrazito tome protivili. Srbija je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije imala jaku avio industriju“, priča nekadašnji načelnik Vazduhoplovno-tehničkog instituta.

Zlatko Rendulić je i prvi pilot koji je iz Jugoslavije otišao na jedan američki univerzitet, u Mičigen, gde je radio na supersoničnom avionu. Zbog izuzetnog znanja i profesionalizma, uskoro postaje ključni čovjek za razvoj domaće avijacije, odgovoran  za projekte N-60 „galeb“, J-21 „jastreb“ i J-20 „kraguj“.

U vrijeme kada se pričalo da će zemlje Varšavskog ugovora dobiti male nuklearne bombe, Tito je zaključio da malu zemlju na granici istoka i zapada velike sile neće ostaviti na miru. Jugoslavija, koja je do tada dobila veliku pomoć SAD, odlučila je da kupi puk nadzvučnih aviona.

Tito ga je poslao u Libiju, da pomogne Gadafiju da obrazuje inženjere. 

Glavni čovjek za pregovore bio je Zlatko Rendulić. Na ovom primjeru savršeno se vidi poruka o kojoj govori u novoj knjizi „Teorija igara u tumačenju Titove državne politike u konfliktnim situacijama“, koja ovih dana izlazi iz štampe. „Do tada smo imali veliku pomoć SAD, a pošto smo konačno bili solventni, tražili smo da kupimo avione“, prisjeća se Rendulić.

„Amerikanci su mislili da Tito tvrdi pazar. O tome je pisao „Njujork tajms“, da hoće da uzme pare i skoči u Sovjetski savez, a Tito se nije obazirao. Čudilo me zašto ćuti, a on je to radio namjerno, išao je po svojoj strategiji u teoriji dva igrača nulte sume, tako je pobjedio i Staljina, iako mu je cijeli svijet davao jedan odsto šanse. Hruščov je sve to pratio, sletio je na Krk i ponudio nam MiG 21 i F13, jer je mislio da će Tito ipak skočiti u Varšavski ugovor“, objašnjava Rendulić.

Čovjek koji je živio u nekoliko epoha kaže da danas živimo u vremenu konfuzije. A kada je riječ o velikim silama, da je razočaran u Amerikance, kojima je, kako kaže, potreban novi Ruzvelt. Kada je riječ o istoku, ima drugačije mišljenje.

„Putinu još nije priznata veličina, ali će biti u istoriji nešto iznad Katarine Velike; to je čovjek izvanredne intuicije, učinio je da raspad Sovjetskog saveza ne bude eksplozija, već implozija u Rusiju. Shvatio je da lovačka avijacija mora da opstane, otišao je u fabriku Suhoj, vidio da su sklopili ugovor sa Indijom, da ima para, a da Jakovljev i Mikojan jedva preživljavaju, njih je pomagao. Za svega 5,6 godina uspeo je da ih digne na noge, vrati nuklearnu silu, a Suhoj danas stiže američke avione“, kaže Rendulić.

Čovjek koji je učestvovao u javnim, ali i tajnim pregovorima, zbog čega ima visoko odlikovanje švedskog kralja, ali i od vođe Sjeverne Koreje, nikada nije radio na jednom projektu, a tako je i danas pred 99. rođendan. Dok se štampa „Teorija igara“, u pripremi je njegova nova knjiga koja treba da otkrije do sada nepoznate detalje o Aprilskom ratu.

 Izvor: sputnik