Radnja se dešava u Bosanskom Brodu, u kome je započeo rat u BiH i dio romana se dešava upravo tih dana i opisuje dio stradanja jedne porodice, ali i prati kroz reminiscencije glavnog junaka kroz djetinjstvo i mladost. Roman je to o ekstremnim situacijama u koja možemo dospjeti pohodeći puteve zemaljske, ali i o jugoslovenskoj kulturi osamdesetih, muzici, prijateljstvu, praštanju i dokazima kako je snažna i žilava vola za životom.

Autor je rođen 1978.u Slavonskom Brodu. Izdao je zbirku poezije „Stanica nepostojećih vozova“, ali i nekoliko priča, te zapisa raznih formata po mnogim časopisima, zbornicima i portalima širom ex Jugoslavije.

FRONTAL: Ovih dana sam čitao intervju sa tvorcem Alan Forda, i pitali su ga o nastanku nekih likova. Iščitavajući odgovore vidimo da se umjetnost ne može racionalizirati, ma koliko se to pokušavalo. No, možemo ostavljati šifre, kako nam savjetuje Jaspers. Pomeni nam neke šifre? Neke početne impulse?

Podsjetilo me ovo pitanje na sličnu konstataciju velikog Markesa koji je rekao da mu je neki početni impuls za roman „Sto godina samoće“ bila slika oca i sina koji odlaze prema vašaru lutajućih cigana. Iz jedne takve slike nastao je onakav monumentalan roman. Često mi te šifre u početku ne razumijemo, nisu nam jasne, ne znamo gdje da ih uklopimo, one su tajanstvene, kako bi Kiš rekao: Božiji udio u stvaralaštvu. Smješno je, ali prva slika koje se ja sjećam iako nema veze s ovim romanom je slika mojih drugara koji su mi došli u posjetu iz Broda u Banja Luku i lutamo polupraznim ulicama u neko doba noći i odjednom shvatamo da se jedan od njih izgubio, vratimo se da ga potražimo i nađemo ga kako stoji pored spomenika narodnim herojima iz drugog svjetskog rata i posmatra ih ćutke. Tek tada sam te ljude s kojima sam odrastao, pogledao sa velikom dozom nježnosti i pomislio kako bi bilo lijepo ispričati priču o njima. 

U periodima kad bih sasvim poželio da odustanem od ovog romana, ta slika mi se vraćala, pa iako je nigdje nisam uklopio, bila je jedna od tih „šifri“ za koju bih mogao slobodno reći da je jedan od „ključeva“ ovog romana. Druga slika, jako bitna je jedan krajnje banalan ispad mog šefa, neko očinsko upozorenje tipa da obučem jaknu jer je hladno ili nešto tome slično. Tada mi je sinulo kako je moja majka često imala takve ispade, te male izraze ljubavi koja se ne iskazuje tek onim prostim „volim te“ koje s godinama dobije na banalnosti, već banalnost pretvori u to „volim te“ i mislim da sam to tek tada, sa toliko godina shvatio. To su ti neki moji ključevi iz kojih je nastala priča o jednoj generaciji koja je preskočena u svemu. 

FRONTAL: Lirska geografija koja čini dio konstrukcije ovog romana je veoma bogata i raznolika. Pomenusmo već Alan Forda – ima tu stripova, muzike, filma i naravno knjiga – s kim si se u tom smislu družio proteklih decenija i skim se družiš danas?

Uvijek sam se družio sa dvojicom velikana – Danilom Kišom i Andrejem Tarkovskim, što sam stariji sve više ih cijenim i poštujem, danas s mnogo manje želje da to bude tek idolopoklonstvo, već neko racionalno sagledanje njihovog djela čija univerzalnost je za mene tek sad, u ovim nekim zrelim godinama postala jasna. Baš prije par dana odgledao sam „Stalker“ i „Ogledalo“ koje je za mene, najbolji film svih vremena koji sam gledao. Iako sam odrastao na vesternima i francuskom novom talasu, što je nesumnjiva prednost nas koji smo imali tu čast da odrastemo u vrijeme one tamo neke Jugoslavije kada je filmski program bio mnogo više umjetnički nego samo tek puka razonoda puna bezbrojnih repriza istih blokbastera, do Tarkovskog sam došao mnogo kasnije i ostao bez teksta. Naravno, ako bih nastavio o filmovima rekao bih da je tu i Bela Tar, što bi me nadovezalo na književnost i recimo fenomenalnog Lasla Krasnahorkaja po čijem romanu „Satantango“ je Tar snimio istoimeni film. A onda bi me dovelo do Roberta Bolanja koga sam „otkrio“ tek prošle godine, ali vjerujem da za pravu književnost nikad nismo prestari i kad postoji još nešto što može da nas pomjeri i oduševi to je dobar znak. Ne bih sad nabrajao sve one knjige i filmove, svu onu muziku iz raznih perioda svog života, odličan znak da sam ostao vjeran Tarkovskom i Kišu za mene je sjajan pokazatelj koliki su oni pečat u mom životu ostavili. 

Kad pričamo o toj „lirskoj geografiji“, nadovezaću se na priču o Bolanju i romanu „2666“, mnogi će vam, sasvim opravdano, reći da je to roman o stvarnim ubistvima žena koja su se dešavala u jednom pograničnom meksičkom gradu. Ipak, Bolanjo je napravio od svoje knjige lavirint koji okružuje tu centralnu temu, tako da bi, bez ikakve greške mogli isto tako reći da je ovo knjiga o književnosti, o tome kako je ona (književnost) dio naših života čak i onda kad toga nismo svjesni, to je knjiga o našim strahovima, opsesijama, zabludama, potragama. Dakle, nije to baš tako prosto i jednostavno. 

Za mene je moj roman „Mulat albino komarac“ priča o gubitku, a ipak se može reći da je to jedna anti – ratna ili ratna priča o odrastanju, kako se uzme, jer sam pojam „ratna“ nekako vodi ka tome da vi zaista očekujete ratni roman u kome će biti opisane neke bitke i zauzeti određeno stajalište u njima, a ja sam ipak pokušao da se manem toga. Rat, kao nužno zlo u pisanju, bio je i ostao dijelom naših života i samim tim ga nisam mogao, a nisam ni htio izbjeći. Naravno, ja kao čovjek bih volio da rat nikad nikom ne služi kao inspiracija, ali ljudsko biće je sklonu destrukciji, tako da su te i takve ratne teme uvijek prisutne. Priča kao takva je ono nešto što se uvijek odnosi na pojedinca, na jedinku istrgnutu iz tog haosa i odvojenu usudom da se o njoj govori. Književnost tek kroz sudbine pojedinca progovara o nekim opštim sudbinama, ukazuje na stanje stvari, čak iako su ti pojedinci obični „incident“ koji se dešava mimo nekog uobičajenog toka. 

FRONTAL: Ako bi rekli da je ovo roman o ratu ne bismo pogodili suštinu. Neko je rekao – govoreći o ratovima zaboravljamo pojedinca. Od drveta zvanog Nacionalna ideja ne vidimo šumu pojedinaca koji stradavaju, a koji postaju nevažni.

Ovo je – između mnogo drugog – roman o stradanju i drami jedne porodice u malom bosanskom mjestu u prvim mjesecima rata. 

Značajan dio ovog romana je muzika. Meni danas, s ovog stajališta, skoro da je bilo teško podsjetiti se svih tih pjesama u kojima smo nekad uživali. Devedesetih sam otkrio grunge i EKV, a mnogo godina kasnije sam, sasvim opravdano mislio kako je muzika EKV – a vjerovatno imala veliku zaslugu u tome da sasvim ne poludim u jednom takvom ludom vremenu. U to vrijeme, rock je za mene imao mistični značaj, a u vrijeme u kome se dio radnje romana odvija, u mjestima u kakvima se radnja odvija, bila je to krajnje opasna zanimacija pred najezdom sveopšteg primitivizma koji se baš tada nekako ustoličio kao opšta pojava. Muziku smo manje više slušali krišom, čekajući ono blagoslovljeno vrijeme kada će uključiti struju, što nikad nismo mogli znati kad će se desiti. Kao što su naši roditelji čekali da „dođe struja“ da bi mogli spremiti skromne obroke, tako smo i mi čekali da poslušamo kasete na koje smo snimali razne pjesme, što sa radija što sa drugih kaseta. Bili su to neki mali obredi i sam značaj muzike je zbog toga možda postao prevelik u mom životu. Ista stvar je i sa stripovima ili knjigama, bilo je teško doći do njih. Pominjani „Alan Ford“ vrijedio je kao suvo zlato, a mnoge knjige su išle od ruke do ruke dok se sasvim ne pohabaju. Ili se pak dešavalo da na sve moguće načine pokušavaš doći do nekog naslova. Tada je to, u tim ludim vremenima, imalo neobičnu draž.

Sjećam se kako sam godinama pokušavao da dođem do Kišove „Enciklopedije mrtvih“ koje u to vrijeme nije bilo u okrnjenom fondu naše gradske biblioteke, a niko od ljudi koje sam poznavao nije je posjedovao. Onda je ushićenje kada sam došao do te knjige bilo nevjerovatno. Eto, to su ti mali unutrašnji mistični putokazi koji nisu ispisani na stranicama ovog romana, ali su svakako njegov sastavni dio, ona gradivna materija. Iako sam ja u samoj knjizi parodirao odnos prema knjigama prikazujući scenu gdje dvojica likova igraju stoni tenis, a umjesto reketa koriste knjige, iako sam možda čak bio banalan u tumačenju pojedinih pjesama koje su me inspirisale za ovaj roman, to uopšte ne umanjuje činjenicu koliki je njihov značaj. Prosto mislim da stvari moramo i trebamo sagledati iz raznih uglova. 

FRONTAL: Iako na nekim mjestima pišeš o teškim traumama, o stvarima za koje Amery kaže kako ih niko ne bi smio vidjeti u životu, ipak ne patiš od velikih riječi, nisi zapao u zamku moralisanja i vješto i promišljeno si izbjegao ulogu žrtve, dežurnog patriote i sl. Nakon što čovjek vidi mnogo mrtvaca, oca izbijenih zuba od neprijateljske vojske, nakon što vidi logor sa 13 – može li prevazići samoću i postati dio svijeta u kome živi?

Veoma teško. Mislim da je Fokner to rekao da oni koji spoznaju život do svoje dvadesete veoma često izgube smisao. Svijet je jedno divno, užasavajuće mjesto – negdje nekad sam čuo tu definiciju, možda sam je i sam smislio, ne znam. Samoća je ona neophodnost u umjetničkom izrazu, kad pišeš sam si sa sobom, tu nema dileme, jedini sudija ti je Bog i jedino njemu polažeš račun. Ili tvoja savijest. A u svijetu koji je otuđen, u smislu da je pojedinac danas otuđen od sebe i od drugih, samoća je gotovo prirodna pojava. S druge strane, moja samoća i moje otuđenje su nekako dobrovoljni, kao što možemo reći da postoji dobrovoljni egzil. 

FRONTAL: Slikama stradanja oca, od tzv.neprijateljske vojske, bolesnim iživljavanjima od kojih se gubi razum, time i majke i sebe suprostavljaš slike u kojima prve komšije drugih nacija pomažu na svaki način da se zlo izdrži i ublaži. Ne bojiš crnim bijelim tonovima svoj tekst. Meni lično je to najveći dobitak i ljepota pri iščitavanju „Mulat albino komarac“.

Ja sam se maksimalno trudio da u roman ubacim dozu humora, makar i onog crnog. Odrastao sam na „Alan Fordu“ i „Nadrealistima“ pa mi je taj i takav vid humora blizak i drag, trudio sam se da izbjegnem patetiku i moralisanje koliko god sam mogao, a nekad se taj humor prelijeva u ironiju ili cinizam, naravno nekad to čak nije ni svjesno, nekad je tu dosta nadrealizma, pretjerivanja, ali s obzirom da je život u mnogim slučajevima čudniji od fikcije, dešavalo mi se da, kad razmišljam o tim djelovima koji izgledaju nadrealno i kao tek puko pretjerivanje, shvatim da sam mnogo nadrealnijih stvari i vidio i doživio, pa sam onda odlučio da ih ostavim u tom njihovom izvornom obliku.

FRONTAL: Naravno, ovo nije autobiografija. Ovo je fikcija. I čini mi se da ti je upravo jezik pomogao u tome? Jednostavan i sveden stil.  Kratke rečenice, beketovske, takoreći, ubijaju sentiment? 

Jezik je jedino sredstvo koje imamo pri pisanju, ponekad je sa njim veoma teško ovladati, nekad se čini da je kao nekakva sluzava masa koja klizi iz ruke i gotovo je nemoguće da ga uhvatiš. Možda ovo zvuči kao pretjerivanje, barem na prvu, jer postoji onaj trenutak, čudesan svakako, kad pronađeš svoj izraz, svoj „jezik“, to se desi neočekivano, niotkud, tek tako i tada je bitno samo da ga slijediš. U principu, ja sam strogo bježao od tipičnog primjera „školske“ rečenice, koja mora da bude savršena, da se sastoji  iz jasnih elemenata, nisam se bojao nesavršenosti, namjerno pogrešno napisanih riječi, uostalom i sam naslov je tako napisan, bez zareza što u startu ukazuje na pravopisnu nedoslednost u samom tekstu. A upravo to je razlog da jednostavan stil, bez puno objašnjavanja možda najbolje pokazuje izvjesnu težinu položaja glavnih junaka. Naravno, ne mislim to uvijek, ponekad je potrebno da pribjegnemo drugim sredstvima, nekad je potrebno da rečenica pršti od metafora, ali ja sam jedan od onih koji misli da u tome ne treba pretjerivati. U principu, oduvijek eksperimentišem sa stilom i volim da se tražim u tome, jezik nam je dat kao takav i ne vidim u tome ništa loše.

Roman jeste fikcija, čak i da je sve u njemu apsolutna istina, a nije, onog trenutka kada se to pretvori u književno djelo, postane plod fikcije, izmaštana neka druga stvarnost, neki drugi svijet. 

FRONTAL: Želio bih naglasiti plemenitu namjeru ovog romana – a to je snažan glas protiv mržnje – vjerujem da protiv mržnje mogu govoriti samo oni kojima je mržnja prvo izjedala kosti i srce. Nažalost, sve je više onih koji ne znaju šta je mržnja i koji prizivaju nova klanja i nove logore, nova straćena djetinjstva i izgubljene mladosti ... 

Odsustvo mržnje je najveća sloboda. Nema mira, ni radosti bez ljubavi. Zbunjeni i pokvareni ljudi traže neprijatelja. Često oni koji nisu stradali. 

Bio bih veoma srećan ako ta komponenta ovog romana bude prepoznata.

FRONTAL: Vrijeme teče. „Svakog dana sve više ostajemo sami ...“. Perspektive se mijenjaju. Ili kako bi Fredi rekao – Show must go on, uprkos našim povremenim odsustvima iz vlastitih života. Tako ovaj roman i završava – život teče dalje i nastavak ipak postoji ...

Nastavak se nalazi van okvira knjige. Tu smo, na pozornici na kojoj se smjenjuju sreća i tuga, dobro i zlo, tečemo i postojimo, svak sa svojom srećom, svak u svojoj samoći ...

Frontal/Miroslav Gojković