1. „Od 180 zemalja mi smo 63. Vjerovatno nije loše! (vječiti optimisti, nigdje ne vide problem)

2. „Susjedi su iza nas. Hrvatska 64. Srbija čak 90. Odlično je! (predstavnici pokreta „Nek komšiji crkne krava“)

3. „Može i mora bolje!“ (ono malo osviještenih građana i  profesionalnih  medijskih radnika)

U izvještaju se između ostalog navodi da je Bosna i Hercegovina obavijena polariziranom političkom klimom koju prate verbalni napadi i nacionalistička retorika. Time je stvoreno neprijateljsko okruženje za medije. Fizički napadi, prijetnje, vrijeđanje, govor mržnje protiv novinara, pojačane finansijske kontrole, uskraćivanje pristupa informacijama uslovi su u kojima se guši novinarska profesija.

Zašto je sloboda medija u Bosni i Hercegovini ugrožena?

• Zakon o radu štiti radna prava novinara, međutim ne postoji zakon koji se odnosi samo na novinarsku profesiju 

• napad na novinare još uvijek nije okarakterisan kao napad na službeno lice

• da bi bili finansijski i ekonomski stabilni, mediji ovise najviše o državi (vlasti)

• politički subjekti „prisvajaju“ medije za bolju promociju tokom predizbornih kampanja

• podrška istraživačkom novinarstvu slaba

• one dobre zakonske i regulatorne norme se ne poštuju

•  rocesuiranje napada na novinare upitno

Tehnološki procvat vs. srozavanje profesionalnosti

Internet je omogućio veću slobodu izražavanja pojedincu odnosno iznošenje vlastitog mišljenja, ideja, stavova koje mogu vidjeti svi koji su dio  svjetske mreže. Novinari mogu brže i lakše prenositi informacije bez obzira na geografsku udaljenost. Tehničke pretpostavke su sve bolje i razvijenije... a novinarska profesija ipak nazaduje. 

Dok traje borba za transparentnost vlasništva nad medijima, na Internetu svakodnevno izviru portali čije porijeklo se teško utvrđuje. Pokreću se iz različitih razloga: lako je a donosi kakvu takvu zaradu, vijesti se često kopiraju iz drugih sličnih medija, ne mora se znati ko je vlasnik, osoba koja piše ne mora imati nikakve veze sa novinarstvom niti poznavati zakonska i etička pravila profesije, mogu se koristiti za širenje dezinformacija, propagandu, manipulaciju, spinovanje...

Najviše „divljih“ portala se pojavi u vrijeme predizbornih kampanja. Postane očito da iza takvog medija stoji određeni politički subjekt/partija koja ga koristi za samopromociju ili narušavanje ugleda protivnika. Tada će neko pomisliti da mediji imaju previše slobode, da pišu šta žele. Ne. Imaju slobodu da pišu ono što im je naređeno, ono što se od njih traži. I tada se njihova moć koristi u negativne svrhe. Njihova „watchdog“ uloga, kontrola i nadzor vlasti, postaje upitna i besmislena. Kako kontrolisati nešto što kontroliše vas?

Mediji kao odraz društva

Sloboda medija je osnova funkcionisanja društva i demokratije ili bez slobode medija nema slobodnog društva.  Kakvo je onda bosanskohercegovačko društvo? Nakon istraživačke priče o kupovini diploma u pojedinim školama, nije postalo jasno samo da istraživačko novinarstvo nema podršku države, već i da ga javnost ne prihvata raširenih ruku. Čini se da naši građani podržavaju samo kritiku vlasti a na korupciju u zdravstvu, obrazovanju, na nepotizam, borbu za ljudska prava i slobode treba zažmuriti. Ili su možda stava „radite sve samo ne ugrožavajte naše mogućnosti da odemo iz ove zemlje“. 

A zašto se ne bismo svi zajedno borili da niko nema potrebu da ode? Da, nemamo slobodno društvo bez slobodnih medija, ali nemamo ni slobodne medije bez podrške društva. Neko mora da čuva i čuvare demokratije. To mogu samo medijski pismeni građani koji žele konstantan uvid u informacije od javnog značaja, koji žele pluralizam mišljenja i ideja u javnoj komunikaciji, koji žele da i njihov glas dopre u javnost. Postoje li još uvijek takvi ili je borba za slobodne medije ostavljena šačici udruženja novinara.

Autor: Belma Kasumović

Frontal