Ima tih događaja koji su se zaista desili, a koje kad pokušamo zamisliti nekako uvijek vidimo na filmskom platnu.

Jedan od tih događaja je hvatanje ustaškog "stožernika" za Banjaluku Viktora Gutića u Veneciji. A uhvatio ga je niko drugo nego jedan banjalučki Jevrej.

Viktor Gutić je inače bio doktor prava advokat iz Banjaluke. Nakon osnivanja NDH postaje ustaški povjerenik za Vrbasku banovinu. Kasnije se nije baš istakao po pitanju očuvanja tekovina prava pa je dao svoj doprinos masakru u Drakuliću, rušenju Hrama Hrista Spasitelja, pretvaranju jevrejskog hrama u javnu kuću, ubistvu vladike Platona i mnogim drugim zločinima nad Srbima, Jevrejima i  Romima.

Godine 1941. u gradu na Banjaluci je živjelo oko 500 Jevreja, što je, nažalost, maksimum koji su dostigli u gradu na Vrbasu. Nevolje za njih nisu počele odmah s upostavom NDH, već mnogo ranije.

Negdje u drugoj polovini oktobra 1940. gradom je prostrujala vijest da je u toku noći ubijena porodica Poljokan. Nažalost, pokazala se istinitom. U glavnoj banjalučkoj ulici, u zgradi koja se naslanjala na hotel "Palas", a bila je prekoputa gradskog parka, ubijeni su Salomon Haim Poljokan, njegova supruga Micika i sin Isak Rafael. Vrijeme će, nažalost, pokazati da su članovi obitelji Salomona Haima Poljokana bili prve žrtve genocida koji je započeo 1941. i trajao sve vrijeme nacističke okupacije i postojanja ustaške države.

Banjalučki Jevreji su bili ili Sefardi ili Aškenazi. Aškenazi ili "Nijemci" su oni iz sjeverne, srednje ili istočne Evrope, prepoznajemo ih po prezimenima koja se obično završavaju na –štajn, a Sefardi su oni sa Iberijskog poluostrva ili Španci, kako su ih zvali naši ljudi jer su govorili ili španski ili ladino, svoju verziju španskog jezika i kod nas su obično nosili prezimena Levi, Albahari, Danon. Ili Kabiljo.

Bježeći od pogroma jedan banjalučki Jevrej Mosko Kabiljo - prije rata asistent arhivara u finansijskoj službi Vrbaske banovine, a tokom rata samo čovjek sa nišanom na sebi - završio je u Splitu 1942. i tu se krio pod imenom Miroslav Pećo, saznajemo iz knjige "Jadovno 1941" dr Jakova Danona. Tu je od nekih karabinjera kupovao lažne dokumente i pomagao Jevrejima i svima onima koji su to htjeli da pobjegnu sa teritorije NDH. Nakon toga se prebacio u Veneciju i tamo je dočekao oslobođenje. Ali nije očekivao da će na venecijanskom Trgu Svetog Marka vidjeti Viktora Gutića kako hrani golubove.

"Pratio je pomno svaki Gutićev pokret i tražio priliku", piše Aleksandar Ravlić u svojoj knjizi "Banja Luka u prošlosti", koji je sve detalje čuo od Veljka Đorđevića, tužioca na Gutićevom suđenju. „Kad je patrola savezničke armije bila u blizini Mosko Kabiljo je izveo direktan napad. Iznenađeni Gutić i njegovo društvo pokušali su se odhrvati, ali je patrola priskočila u pomoć strancu koji je odlično govorio engleski. Na saslušanju Mosko Kabiljo uvjerivši saveznike da je uhvaćeni ratni zločinac zadovoljan je napustio zgradu, a Gutić je ostao iza rešetaka.“

Viktor Gutić je nedugo nakon toga avionom prebačen u Zagreb, pa u Banjaluku.

Na suđenju priređenom u sali Sokolskog doma u Banjaluci izjavio je da nikad nije čitao "Hrvatsku Krajinu", inače zvanični organ Ustaškog stožera u Banjaluci, gdje je između ostalog izjavio: "Sada imam da pristupim grandioznom djelu, čišćenju Hrvatske Bosanske Krajine od nepoželjnih elemenata, naročito Banje Luke, jer ona postaje glavni grad Nezavisne Države Hrvatske". Rekao je i da nije izdavao naredbe za pokolje niti ih je podstrekivao, te da nije kontrolisao štampu i njeno pisanje. Zajedno sa banjalučkim župnikom Nikolom Bilogrivićem i Feliksom Neđeljskim, Gutić je osuđen na smrt i pogubljen u Banjaluci 20. februara 1947.

Ulica koja je tokom NDH nosila njegovo ime danas se zove Jevrejska.

Piše: Boris Maksimović/Frontal