Njegova rimovana kazivanja “Rupe u pameti” svjetlo dana ugledala su prije četiri godine, odnosno kada je Dragomir imo 87 godina. Jesenas sa punih 90 godina objavio je i “Školstvo Prijedora kroz istoriju 1835-1945”.

Naime, on je svoje penzionerske dane posvetio zapisivanju misli, ali i ozbiljnom istraživačkom radu o prosvjeti u gradu na Sani. Kako kaže motiv je poznata mudrost, Ive Andrića “Ono što nije zapisano kao da nije ni bilo”.

U Mašinskoj školi bio je nastavnik praktičnih predmeta 33 godine te direktor ove škole. Međutim, Šurlan je školstvo zavolio još sa prvim đačkim danima. Kao osnovac do škole je kilometrima pješačio bos. Prisjeća se da su u tadašnje vreme đaci tek sa prvim mrazom ili snijegom dobijali vunene čarape i priglavke.

– Škola je trajala po čitav dan, od osam ujutru do pet popodne. Bilo je onih koji zato školu nisu voljeli, radije su po obližnjim njivama hodali. Tako jednom, moj rođak gleda kako putem idu krava i tele pa mi reče “Joj što bih ja volio da sam tele”. Ja sam ga sa čuđenjem upitao zašto, a on mi odgovorio “Pa da sam tele ne bih morao ići u školi” – priča Dragomir sa osmjehom.

Navodi da je četiri razreda Osnovne škole završio u Devetacima kod Novog Grada. Potom je upisao Gimnaziju u Prijedoru.

– Majčin otac je bio sin popa Lazarevića, i htio je da ja postanem pop. Završio sam prvi razred gimnazije i onda se zaratilo pa je prekinuto školovanje. Iskoristili su me kao gimanazijalca jer sa 13 godina nisam mogao u partizane i nositi oružje, pa sam čitao kojekakave materijale i opismenjavao nepismene – tvrdi on.

Dodaje da je završio školu za rukovodioce pionira pri Centralnom komitetu SKOJ u Beogradu te nakon Drugog svjetskog rata Gimnaziju u Banjaluci. Nakon toga, završio je Saveznu srednju mašinsku poljoprivrednu školu za mehanizaciju u Vinkovcima. Navodi da je radio na mehanizaciji poljoprivrede u šest preduzeća širom BiH.

– Ali stalno me vukla prosvjeta. Prijedor je raspisao konkurs za stručnu nastavu. Prijavio sam se i dobio sam stipendiju za Mašinski studij u Rijeci gdje sam diplomirao grupu mašinskih predmeta – priča Šurlan.

Dodaje da je 1959. doselio u Prijedor te počeo da predaje u Mašinskoj školi, koja je tada bila škola učenika u privredi. Kaže da je uradio i idejni projekat za zgradu Mašinske škole.

Šurlan se prisjeća da je tokom Drugog svjetskog rata sa porodicom bio jedno vrijeme u zbjegu na Kozari. Otac mu je ubijen, a porodična kuća zapaljena.

– U Devetacima su mještani zapalili školu da je Nijemci ne zaposjednu jer je bila zidana. Onda smo 1943. od štale napravili Dom kulture i primili su me u SKOJ. Dali su mi zadatak da napravim “Zidne novine”. Pošto je sve bilo zapaljeno nigdje nisam mogao naći daščice za okvir pa su me na sastanku SKOJ-a svi kritikovali zbog kašnjenja – priča on.

Dodaje da je posao uređivanja “Zidnih novina” savjesno obavljao, te bio dopisnik partizanskog vjesnika i “Zadrugara” koji je izvještavao o seljačkim radnim zadrugama.

– Napisao sam šaljivu priču o sekretaru Mjesne zajednice koji je pijan na radnom mjestu pa me on napao. Pisao sam kako su vukovi pojeli stado ovaca dok su lovci sjedili u gradskoj kafani pa me lovci napadnu – priča uz osmjeh Šurlan.

Svaku priliku za smijeh i šalu, ovaj starac ne propušta. Kaže da je humor oduvijek dio njega.

– Nisam bio strog kao nastavnik i nisam galamio, uvijek sam pokušavao da okrenem na šalu. Inače, nisam tip koji jauče i govori da je nešto teško i problem – priča on.

Dodaje da je uvijek bilo lakše sa djecom, nego sa odraslima.

Značajan istorijski zapis o školstvu

Šurlan je u svojoj knjizi do detalja opisao školstvo u Prijedoru od 1835 do 1945. “Vrijeme kada su učitelji bili državni vaspitači djece, omladine i naroda, a djeca pismenija od roditelja” njegove su riječi sa početka ove knjige. Pisao je o školama, događajima te učiteljima. Objavio je da je prva škola iz ovog perioda bila Srpska pravoslavna osnovna škola Prijedor koja je osnovana 1835. Naveo je podatke za 28 učitelja iz ovog kraja koji su ubijeni tokom Drugog svjetskog rata.

Izvor: srpskainfo