FRONTAL: U nedavno izdatoj knjizi #ŽeneBiH ste našli i Vi svoje mjesto. Kao prva fudbalska sutkinja u BiH, s položenim ispitom za fudbalskog sudiju u oktobru 1979. krenuli ste u ostvarenje želje koja je tinjala još od djetinjstva. Otkud baš fudbal da Vas zainteresuje, pošto je u tadašnje vrijeme to bio nesvakidašnji put jedne žene?

MILOJEVIĆ: Ponosna sam što sam se našla u toj knjizi, u tako izuzetnom društvu i ne mogu se oteti utisku da to nisam zaslužila. Ali, eto, bila sam i ja u nečemu prva, mada to nije ni izbliza značajno, kao što je, na primjer, djelo Stake Skenderove ili Žarane Papić.

Nije baš da sam od djetinjstva sanjala da postanem fudblaska sutkinja, ali sam od malena bila buntovnica i otporašica. Nisam pristajala na unaprijed zadate uloge, pa ni na onu da curice nose roze, a dečki plavo, da djevojčicama priliči da budu smjerne, tihe i poslušne, a da su dječaci, po definiciji, borci, bukadžije, osvajači... Rano sam počela da pratim fudbal, samo zato što je to, kao, bila zanimacija rezervisana za dječake. Tako sam postala vrlo aktivna navijačica „Crvene zvezde“, imala sam jednu jako dugu navijačku zastavu, koju sam sama sašila i organizovla sam putovanja na utakmce u Beograd. Eto, htjela sam da budem drugačija i da to javno pokažem. 

Tako sam se izborila i da idem na radne akcije, iako se u mojoj, a i u drugim porodicama smatralo da nije u redu da djevojke idu daleko od kuće i da bez nadzora roditelja borave među hiljadama mladića, jer je mladića na akcijama bilo mnogo više nego djevojaka. I eto, tako sam dospjela na saveznu radnu akciju „Bosanski Brod“, gdje smo gradili neke puteve i nasipe. E sad, na radnoj akciji, takvo je bilo pravilo, brigadiri i brigadirke su morali pohađati neke kurseve. Kursevi „za djevojke“, tipa krojenje i šivenje, nisu me nimalo privlačili i ja pogledam šta je još na ponudi i spazim: kurs za fudbalske sudije. Opa, pomislih, to je baš zgodno za mene, kad već pratim fudbal, da bolje upoznam pravila fudbalske igre, pa da znam kad jeste, a kad nije ofsajd i koji prekršaj zaslužuje „crveni karton“.. Dakle, i kad sam se prijavila na taj kurs, nije mi bila namjera da postanem sutkinja. Bila sam, naravno, jedina djevojka u grupi i voditelj kursa, savezni fudbalski sudija Ilija Korolija, je bio itekako iznenađen. Kako me fudbal interesovao, a interesovala su me i inače pravila, odnosno propisi, pošto sam pohađala srednju Upravnu školu i planirala da studiram pravo, na ispitu sam imala najbolji rezultat. Sve sam zadatke riješila bez greške. Voditelj kursa mi je čestitao, ali je i rekao nešto što će me, opet, izazvati na pobunu. Rekao je: „Svi vi, koji ste položili ovaj ispit, a to je teoretski dio ispita za fudbalskog sudiju, možete se prijaviti u vaše fudbalske saveze u mjestu gdje živite, polagati praktični dio ispita i postati fudbalske sudije. Koleginica to, naravno, neće uraditi!“

E sad ćete vi vidjeti šta će koleginica uraditi! Zašto ja, koja sam imala najbolji rezultat na ispitu, ne bih bila sudija, a svi oni dečki koji su se jedva provukli, da to budu. Zar zato što sam djevojčica? E, neće moći!

Dakle, došla sam u Banjaluku, prijavila se u Savez fudbalskih sudija, pozvali su me na sastanak i dočekali su me aplauzom. Nisam mogla odmah polagati praktični dio ispita, jer sam bila maloljetna, a fudbalski sudija je morao biti punoljetan, jer je, zajedno sa delegatom Fudblaskog saveza,  preuzimao odgovornost za sve što se, tokom utakmice, a i neposredno prije i poslije utakmice, dešava na terenu i oko njega. Dakle, nije to neka zezancija, nego vrlo ozbiljna uloga i odgovornost. 

Dakle, sačekali smo moj 18. rođendan i nakon toga sam na utakmici opštinske lige, na kojoj sam bila glavni sudija, položila ispit, ocjenom vrlo dobar (4).

Iz tog perioda sjećam se nelagode, jer sam bila jedina djevojka, tačnije djevojčica, u društvu odraslih, brkatih, trbušastih, nerijetko i priprostih, a bogami i korumpiranih mušakaraca, koji su pili špricere i jeli svinjske koljenice, pričali masne viceve i gledali me sa podozrenjem. Ostali su mi u sjećanju i problemi sa opremom: od toga da nije bilo lako naći kopačke broj 37, do toga da nisam imala svlačionicu, gdje bih se na miru presvukla za utakmicu.

FRONTAL: Upravo za fudbal i Vaš položeni ispit za sudiju te nedobivanje angažmana jer ste žena, a uz obrazloženje da žena ne može suditi muške utakmice već isključivo ženske, kreće Vaša borba za prava i položaj žena koja Vas u današnjem bh društvu čini prepoznatljivom. Da li se percepcija žene u društvu i njenih mogućnosti promijenila u poređenju s vremenom kada ste započeli svoju borbu?

MILOJEVIĆ: Da, nakon što sam položila sudijski ispit i čekala sam da mi dodijele utakmice, ali naloga za suđenje niotkud! Na kraju, pitam predsjednika saveza u čemu je problem, a on meni kaže: eto, ne možeš suditi zato što si žensko, ženski sudija može suditi samo utakmice ženskih timova. Ja ga pitam: a gdje to piše, a on -  ćuti! Naravno, nije pisalo nigdje. Uz to, postojao je i sasvim praktičan problem: prvo u mom savezu, u Banjaluci i Krajini, u to vrijeme uopšte nije bilo ženskih klubova. Drugo, i u cijeloj Jugoslaviji ženski fudbalski klubovi su bili rijetki i jedino takmičenje je bila savezna liga. Dakle, logično, saveznu ligu, mogu da sude samo savezne fudbalske sudije, a ja sam bila početnica i do saveznog nivoa mi je bila potrebna dugogodišnja uspješna karijera. A gdje da tu karijeru izgradim, ako ne sudim! Sjednem ja tako, kao učenica Upravne škole, odlikašica, i mućnem glavom. Naravno, moram tražiti autentično tumačenje Pravila fudbalske igre i pratećih propisa. Od koga to da tržim? Pa, naravno, od Saveza fudbalskih sudija Jugoslavije. I ja „presavijem tabak“ i napišem Savezu zahtjev za autentično tumačenje, u kojem će mi pojasniti koji mi to propisi brane da sudim utakmice, uz napomenu da ću, ako u zakonskom roku od 30 dana ne dobijem odgovor, to smatrati „ćutanjem administracije“, što je ravno odbijanju zahtjeva, te da ću u tom slučaju biti primorana da se obratim svjetskoj fudbalskoj federaciji FIFA. Pošaljem ja to u Beograd i čekam. Prije nego što je na moju adresu stigao odgovor, jednog dana kupim zagrebačke „Sportske novosti“, a na naslovnoj strani glavni naslov, ogromnim slovima: „Žena može i na A listu“. Vidim, radi se o fudbalskim sudijama, pročitam: sudija iz Banjaluke, Milkica Milojević, uputila je zahtjev za autentično tumačenje i Savez fudbalski sudija Jugoslavije je odlučio...“ i tako dalje. Dakle, pobijedila sam! Ne mogu reći da nisam bila ponosna! Danas mnogi ne mogu ni da zamisle kakva je sila u to doba, 1979. godine, bio Fudbalski savez Jugoslavije. Vjerujte, to je bila jedna od najmoćnijih organizacija u inače moćnoj državi, u fudbalu se obrtao ogroman novac, milioni ljudi su bili uključeni u to, najmoćniji političari SFRJ su upravljali fudbalskom scenom! I onda se jedna djevojčica iz Banjaluke, tek punoljetna učenica, „digne“ na tu silu i traži svoja prava! Nije to bila mala stvar!

E sad, da li sam se baš borila za prava žena, odnosno da li sam baš bila svjesna da je to ta vrsta borbe? Iskreno, nisam! Naprosto, ja sam se bunila, nisam dala da me prave budalom!

Sjećam se, skoro dvije decenije kasnije, moja draga prijateljica Radmila Žigić, novinarka i osnivačica „Lare“ iz Bijeljine i jedna od liderki ženskog pokreta u BiH, uvela me u taj pokret. I ja njoj tada kažem: „Rado, što baš mene angažuješ, nisam ti ja feministkinja!“ A ona meni kaže: „Jesi, jesi, samo to još ne znaš!“ Naravno, bila je u pravu! Bila sam feinistkinja od malih nogu, još od vremena kada sam smatrala da svaka djevojčica ima pravo da ide kud hoće i da bude što hoće, pa i automehaničarka ili predsjednica države...

Interesantno je, takođe, da moja Rada, kao i mnogi moji prijatelji i prijateljice, nije imala pojma da sam nekad, u ranoj mladosti, bila fudbalska sutkinja. Tako ona dvije hiljade i neke godine, u svojim novinama „Panorama“ objavi priču o jednoj djevojci, žao mi je, ne mogu se sjetiti njenog imena, kao o „prvoj ženi fudbalskoj sutkinji u BiH“. Ja pozovem Radu i kažem joj: „Moram te demantovati, ta djevojka nije prva fudblaska sutkinja u BiH!“ A ona me pita, otkud ja to znam! Velim, znam, pošto sam to ja!

E sad, drugi dio Vašeg pitanja: da li se percepcija žene danas promijenila? 

Jeste, naravno, i to mnogo. Ne tako davno su priče o ženama u politici ili biznisu, ili priča o nasilju u porodici, ili rodno osjetljiv jezik bili povod za sprdnju. Danas su to društveno relevantne teme i niko se više s njima ne podsmijeva, bar ne javno. Ni najokorjeliji antifeministi danas ne tvrde da je ženi mjesto isključivo za šporetom i u krevetu, bar ne javno! Naravno, to je tek početak priče. Borba za ravnoprvnost muškaraca i žena je dugi iscrpljujući maraton. Ima još da se trči do cilja. Ne samo zbog žena, nego i zbog muškaraca, koji žele da budu vaspitači u vrtiću, zbog očeva koji žele da koriste roditeljsko odsustvo (koje se u našim zakonima netačno zove „porodiljsko“) i brinu o svojim bebama. I da pri tom budu poštovani, kao dostojanstveni, vrijedni ljudi, a ne tretirani kao cirkuska atrakcija, poput teleta sa dvije glave! 

FRONTAL: U nedavnom tekstu ste naveli da „statistike pokazuju da žene u Republici Srpskoj češće završavaju fakultete, ali se teže zapošljavaju“. Kako se još nalazimo u mjesecu martu, posvećenom ženama i njihovim dostignućima, može li se reći da položaj žene zapravo nikada nije bio teži u društvu nego što je on trenutno?

MILOJEVIĆ: To što sam navela u tekstu su pokazatelji Zvoda za statistiku RS, a oni još kazuju i da žene teže dolaze na vlast, da ih je manje među doktorima nauka, iako na osnovnim i master studijama postižu bolje rezultate. Zašto je to tako? Zato što su žene još uvijek neravnopravne, a korijen neravnopravnosti je u porodici, odnosno u uvriježenim stereotipima po kojima je porodica isključivo ženska odgovornost. Ti su stereotipi najžilaviji i biće ih najteže „razbiti“. Budeš sjajna studentkinja, završiš master, ali kad dođe vrijeme za doktorske studije ili za kandidaturu na izborima, nametnu ti izbor: ili ćeš da rađaš djecu, ili da doktoriraš? Hoćeš li da čuvaš svoju bebu, ili ćeš da bazaš po predizbornim skupovima od jutra do mraka? A novinari/ke ti postavljaju glupava pitanja tipa: „Kako je vaš suprug prihvatio vašu kandidaturu?“ Muškarcima niko ne postavlja takva pitanja. Ili skoro niko. Kad radim intervjue, ja to pitam političare – muškarce. „Kako je vaša supruga prihvatila vašu kandidaturu? Da li se složila da preuzme vaš dio porodičnih obaveza, dok ste vi u kampanji?“ Političari se, naravno, zbune kad to čuju, ali se „dočekaju na noge“. 

Nije danas ženama teže nego ikad. Pa moju je baku moj djeda, da je htio, mogao da tuče svaki dan i nikom ništa! Moja je baka bila nepismena i nije nosila gaće! Moja je rođaka cijeli život trpjela muža alkoholičara, jer joj je „bog tako dao“. Moja je ujna rodila 16 djece. Moju su tetku proglasili ludom, jer je „žensku djecu slala u grad u školu“. Kakva kontracepcija, kakvi doktorati i izbori!  Prije samo 30-tak godina za većinu žena to su bila španska sela!

Nije danas ženama teže nego ikad, danas je teško svim slobodnomislećim ljudima, i ženama i muškarcima. I vrijeme je za veliko spremanje. Vrijeme je da izvrnemo sve ladice i ormare i temeljito pospremimo naše živote. Nije pranje suđa, odgoj djece, njega starih roditelja, peglanje košulja, ženski posao. Nije to ni ženski ni muški posao, to je naprosto posao, koji se mora obaviti.

Pije mnogo godina moj prijatelj Radiša Nikolić, tada mladi agronom, ispričao mi je da je istraživanje u Šumadiji pokazalo da u velikim seoskim gazdinstvima samo pet odsto domaćinstava ima aparate za mužu krava, a njih 95 odsto ima traktor. Tako je, kaže, iako se muzilice koriste svaki dan, a traktor svega tridesetak dana u godini. A zašto je tako? Zato, reče, što žene muzu krave, a buđelar je – kod domaćina. Pa on sebi lijepo kupi traktor da se odveze pred zadrugu na pivu! A žena nek muze ručno, iako je muža jedan od najtežih seoskih poslova. Ovu anegdotu uvijek ispričam na seminarima o džender budžetiranju – jer to je pravi primjer za nejednakost u budžetiranju.

FRONTAL: Sudeći po sve češćim napadima i prijetnjama na novinare, što ste i na svojoj koži nedavno osjetili, ne otimam se utisku da je posao novinara, posebno u ovom postratnom periodu, postao visokorizičan. Iako OSCE svako malo traži od vlasti da zaštite svoje novinare, to se ne događa. Može li se reći da upravo ignorisanje položaja novinara od strane vlasti dovodi do toga da su pojedini novinari prinuđeni napustiti vlasiti dom ili čak i zemlju, kako bi im porodice bile sigurne nakon što dobiju prijetnje i šta se može poduzeti da se situacija popravi?

MILOJEVIĆ: Vlasti neće zaštititi novinare, ako ne moraju, jer su vlasti i novinari na suprotnim stranama fronta. Političari se, ne birajući sredstva, bore da zaštite svoje pozicije moći, novinari se bore za javni interes. Istina, situacija je danas teška, pogotovo u Republici Srpskoj, gdje su slobodnomisleći ljudi izloženi progonu. Nisu u pitanju samo novinari, eto aktivista Srđan Šušnica je dobio otkaz u Glavnoj službi za reviziju javnog sektora RS, zato što je javno iznosio stavove koji se vlastima ne dopadaju. To je čak i navedeno u rješenju za otkaz! On je napustio zemlju, jer se ne osjeća sigurno i boji se za porodicu. Zemlju je, takođe zbog progona, napustio i novinar Miljan Kovač i on je danas fabrički radnik u Slovačkoj. Jezivi su to primjeri, a ima ih još. Međunarodna zajednica ne želi da nas zaštiti. Oni to mogu, ali neće, njima odgovaraju naši vlastodršci, ovakvi kakvi jesu, jer s njima mogu lako da se „dogovore“. I to je fakat, ne trebamo se zanositi! Šta je onda rješenje? Pa, nemamo mnogo izbora. Jedno što možemo je ne odustajati, boriti se, biti solidarni, podržavati jedni druge i raditi na jačanju svojih kapaciteta, prije svega na obrazovanju. Sloboda je skup sport, ali je i dragocjenost od neprocjenjive vrijednosti.

FRONTAL: Kada ste u Beogradu 1987. diplomirali Žurnalistiku, jeste li mogli pomisliti da će odabir ovog veoma plemenitog poziva nekada možda predstavljati teret i problem ne samo za Vas lično nego i ljude koji Vas okružuju i da li je uopšte preporučljivo za mlađe naraštaje, sudeći prema sadašnjoj situaciji, da odaberu upravo poziv novinara?

MILOJEVIĆ: Nije meni novinarstvo teret. To je posao koji volim i kojem sam posvećena. I srećna sam zbog toga. Velika je sreća raditi ono što voliš i živjeti sa ljudima koje voliš. Ja to imam i zahvalna sam svojim roditeljima i društvu / zajednici, jer su mi omogućili da se za to izborim. Znate, ljudi ponekad zaboravljaju da smo mi dužni ovoj zajednici. Nisu nama roditelji plaćali školarinu na Harvardu, pa da mi sad glumimo neku bogomdanu elitu. Mene su u doba SFRJ školovali rudari, seljaci, čobanice, fabrički radnici i radnice, koji su odvajali dio svog teško zarađenog novca, da bismo mi studirali. Treba to cijeniti! 

Što se tiče mladih ljudi, neka biraju posao koji vole. Ako tako odluče, izboriće se za svoje mjesto pod suncem, makar im se u ovom trenutku činilo da se posao koji biraju „ne isplati“. Ne isplati se raditi na silu i biti nesrećan. Kad je novianrstvo u pitanju, neka razmisle o tome da to nije samo zanimanje, nego poziv, a to znači i stav, način života i razmišljanja. Nema u novinarstvu novaca, neće se obogatiti, osim ako prodaju dušu vragu, ali to je već drugi par opanaka. Nema u novinarstvu „svjetala reflektora“, nema slave, to što ćeš vidjeti predsjednika izbliza i biti u istoj prostoriji sa „važnim ljudima“ ne znači ništa, to su sve gluposti. Suština novinarskog poziva je nešto sasvim drugo. Šta? Onaj ko ne zna odgovor na ovo pitanje, nije za taj poziv.

FRONTAL: Dobitnica ste nekoliko priznanja kao što su novinarska nagrada Srđan Aleksić (2012.), godišnja nagrada Parlamentarne skupštine BiH i OSCE-a za doprinos rodnoj ravnopravnosti (2014.) te specijalno priznanje UNICEF-a u BiH (2017.). Vaš rad i trud su prepoznatljivi, cijenjeni i vrednovani u našem društvu i zasigurno ostavljate vidljiv trag, kojim bi trebale da krenu ne samo naredne generacije nego svi mi. Koliko je u današnje vrijeme zahvalno i preporučivo biti aktivista i boriti se za bolje sutra budući da sve veći broj stanovništva svakodnevno napušta BiH? Čemu borba ako nas ovim tempom odlazaka ubrzo više neće ni biti?

MILOJEVIĆ: Nagrade su mi značajne samo iz jednog razloga: jer potvrđuju da sam na pravom putu i u dobrom društvu. To je društvo malobrojno, ali šta da se radi! Većina pobjeđuje na izborima, ali nikad većina nije donijela napredak. Većina je spalila Đordana Bruna i dovela na vlast Adolfa Hitlera!  Većina je odala počast Zoranu Đinđiću, ali tek kad je bio mrtav i kad im više nije mogao ništa. Dok je bio živ, anatemisali su ga!

Kad smo već kod Đinđića, sjetih se jedne anegdote, ispričao ju je Đinđićev saborac, u ono vrijeme kad su krstarili Miloševićevom Srbijom i nagovarali narod da izađe na izbore. Demokrati su bili svjesni da Miloševića na vlasti drže apstinenti, koji su mu omogućavali da sa dvadesetak odsto glasova ukupnog biračkog tijela suvereno vlada Srbijom. Elem, došli su u jedno selo, kod nekog čiča Radoja i nagovarali ga da glasa. A on im kaže, neću, djeco, nisam ja nikad glasao, uvijek sam imao preča posla. Pitaju ga kakava posla, a on kaže: pa vidite, sagradio sam kuću na tri sprata! A što će ti, pitaju ga, kuća na tri sprata? Kaže čiča Radoja da je kuću gradio za svoju djecu. Ali kuća mu je bila prazna: troje njegove djece odselilo je na tri strane svijeta, od Australije do Njemačke. I onda mu aktivisti demokrata rekoše: „Pa čiča, pobogu, bilo bi ti pametnije da si glasao, nego što si zidao. Djeca bi ti danas bila u Srbiji i mogla bi sama graditi svoje kuće!“

Decenijama gradimo prazne kuće i naopake države – vrijeme je da malo mućnemo glavom i pogledamo se u ogledalo.

Autor: Irma Antonia Plavčić