Prije nekoliko dana je bio Međunarodni dan voda a obale naših rijeka više podsjećaju na kulisu iz dokumentarnih filmova nakon prirodne katastrofe. Izgleda da nam ni do njih nije stalo.

Nebriga za nečim, čime smo se vijekovima ponosili i dičili, dovela je do toga da se objekti od istorijskog značaja ruše kako bi se izgradile modernije a prije bismo rekli nakaradnije zgrade koje se naknadno pretvaraju u korporacijske objekte. 

A mi šutimo jer nam očigledno nije stalo.

Prema zvaničnoj stranici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, u BiH se trenutno nalazi 856 nacionalnih spomenika. Mnogi od njih se nalaze u veoma lošem stanju, isključivo zbog ljudske nebrige i nemara. Posmatrajući ljepotu koja nas okružuje, ne mogu se oteti dojmu da nam je važnije živjeti u prošlosti brojeći krvna zrnca i etiketirajući ljude kao „naše“ i „njihove“, umjesto da se pobrinemo da budućim naraštajima ostavimo nešto vrijedno hvale. Kao da nam nije stalo šta ostaje iza nas.

Nedavno pretraživanje internetskih prostranstava me je odvelo upravo do jednog nacionalnog spomenika u Hercegovini, za koji sam do tada čula možda samo jednom. Onako usput.

Nedaleko od Stoca, a prema Google kartama, 20min hoda od stolačkog centra, nalazi se grob velikog sarajevskog rabina, Mojsija Moshe Danona. Istražujući cijelu priču koja je prethodila ukopu ovog sarajevskog vjerskog dostojnika, nedavno sam se zaputila baš tamo da svojim očima vidim kako sve izgleda i koliko se zapravo brinemo o nacionalnom spomeniku, proglašenom još 2003.

Prema predanju, davne 1820. godine Mosha Danon i 10 drugih Jevreja iz Sarajeva su uhapšeni po naređenju Mehmed Ruždi paše, te bačeni u kulu u tamnicu. Paša je želio iznuditi 500 dukata ali se nije nadao otporu sarajevskog življa, pretežno muslimanskog, koje se organizovalo i oslobodilo rabina i druge, pa potom uputilo peticiju sultanu tražeći da se paša makne sa funkcije koju je obnašao. Sultan posluša ugledne Sarajlije i smijeni pašu. Dok je bio u zarobljeništvu Danon se zavjetovao da će krenuti na hodočašće u Jerusalem a ako na putu umre, trebaju ga pokopati na mjestu smrti. Na putu prema dubrovačkoj luci, Danona zadesi smrt u Krajišini, nadomak Stoca, pa mu ispuniše želju i tu mu napraviše posljednje počivalište. Svakog juna Jevrejska zajednica organizuje hodočašće na spomen grob velikog sarajevskog rabina Moshe Danona.

Ako sada mislite da je bez interneta lako naći grob, prevarili ste se. Oznaka na putu ni za lijeka. Srećom i offline Google karte rade besprijekorno pa ćete laganim hodom, kroz ratom uništeni hercegovački gradić, hodajući uz regionalnu cestu morati proći pokraj nekadašnje željezare i kada vidite da se onaj čovječuljak na karti više ne kreće, znajte da ste došli. 

S lijeve strane uzorane njive vrijednih Hercegovaca a sa desne niz kuća sa baštama. Stojite vi, stoji onaj čovječuljak na mobitelu, okrećete se jer vam ništa nije jasno. Pa tu pred vama bi se trebao nalaziti spomenik, nacinalno blago kojim bismo se trebali dičiti. Baš tu pred vama. Ali ništa. Stojite i gledate u baštu i kontenjer pun smeća, koji se nalazi tačno na ulazu u nju. I jedva shvatite da je ograda drugačija, da je tačno iznad šteke na samom ulazu simbol menore, koja je jedino obilježje da potpuno niste promašili put. Zapravo, ne baš jedino.

Opet nam nije stalo. Nije nam stalo označiti put do nacionalnog spomenika. Nije nam stalo postaviti tablu koja pokazuje da smo došli. Nije nam toliko stalo pa postavljamo kontejner sa smećem uz spomen ploću na samom ulazu da se jedva razazna šta je to.

U grobnici pod nadgrobnim spomenikom, koji podsjeća na stećak, sahranjen je rabin Mojsije Danon, koji je 1815. godine izabran za vrhovnog rabina. To je tada bila velika čast jer je vrhovni rabin imao gotovo neograničenu vlast nad svojim vjernicima. On je zastupao interese Jevreja kod vezira i vrhovnih vlasti. Bio je gotovo isključivo sudac svim međusobnim sporovima Jevreja, te je vrlo malo Jevreja izlazilo pred građanski sud. 

Sam grob sarajevskog vrhovnog rabina Danona, kao i dva groba neznanih jevrejskih vojnika su smješteni na posjedu porodice Medar, koja se s ljubavlju brine o očuvanju našeg nacionalnog spomenika. Možda jedni od rijetkih, koji dokazuju da ljudskost nije napustila naše krajeve, da ipak ima onih kojima je stalo da se očuva nešto vrijedno za naredne naraštaje. Da se očuva spomen na ovog velikog čovjeka, dok vlast jednostavno neće preuzeti brigu o nečemu što bi morala, jer joj očigledno nije stalo. 

Autor: Irma Antonia Plavčić