Ali za nekoliko miliona ljudi širom svijeta, ta posljednja stavka u adresi predstavlja problem. Međunarodna poštanska služba ne priznaje pismo adresirano na Abhaziju, Transdnjestar ili Tursku Republiku Sjeverni Kipar.

Pisma na kraju stignu na odredište nakon što budu preusmjerena na druge države. Otvorite meni sa državama u nekom internet formularu i velike su šanse da ih ni tu nećete naći.

Ovaj trio evropskih državica spada među nekolicinu teritorija na svijetu, uglavnom nastalih u ratu, koje postoje na mapi ali nisu do kraja priznate kao države ili članice međunarodnih organizacija.

Međutim, one imaju samoupravu i relativno su stabilne. Život teče dalje - ubiru se porezi, dejca idu u školu. Ali sve je malo komplikovanije nego na drugim mjestima u svijetu.

Od svih osporavanih država, Tajvan je najveća. A opet, uprkos tome što je u svakom pogledu nezavistan od 1949. godine, Kina ga smatra svojom teritorijom, koja „mora da bude pripojena nazad i biće pripojena". Priznaje je manje od 20 zemalja i nije članica UN.

Na sasvim drugom kraju spektra, grupa zvana Islamska država proglasila je dijelove Sirije i Iraka svojom državom koja je postojala tri godine, ali je nikad nije priznala nijedna druga država.

Abhazija, Transdnjestar (poznat i kao Transdnjestrija i Transnistrija) i sjeverni Kipar negdje su na sredini. Sve tri nastale su u ratnim sukobima koji su ostali nerazriješeni.

Osamostaljena regija Abhazija dobila je rat u secesiji od Gruzije 1992-93. i proglasila nezavisnost 1999. godine. Nju su 2008. godine priznale Rusija - koju Gruzija smatra okupatorskom silom - i šačica drugih zemalja.

Transdnjestar je takođe nastao raspadom Sovjetskog Saveza na manje državice, otcijepivši se od Moldavije nakon kratkog rata 1992. godine.

Turski Kipar proglasio je državu još ranije, 1983. godine, devet godina poslije političke krize i sukoba u kojima je Turska okupirala sjeverni dio ostrva. UN i dalje patroliraju demarkacionom Zelenom linijom, a pregovori o ponovnom pripajanju nikada nisu uspjeli.

Svaka od ovih država ima svoju vladu i iako su daleko od međunarodnog priznanja, nema znakova da će skoro propasti.

To ih kvalifikuje za „de fakto države" - mjesta koja upravljaju vlastitom teritorijom, ali koje su izvan međunarodnog sistema.

Što je još važnije, sve tri otcjepljene teritorije imaju moćnog zaštitnika - Rusiju u slučaju Abhazije i Transdnjestra, Tursku u slučaju severnog Kipra.

Njihov zaštitnik im pomaže da opstanu - pružajući im finansijsku i vojnu pomoć i stacionirajući svoje trupe tamo.

Ali čak i kad bi Rusija ili Turska smanjile podršku, ove otcjepljene teritorije ne bi naprosto nestale.

Bile bi oslabljene, ali bi i dalje zadržale snažan lokalni identitet i njegovale težnje ka samostalnosti.

Međunarodna zajednica ne razmišlja često o ovim mjestima - ili neraščišćenim problemima koji ih drže u neobičnom stanju limba.

Interesovanje za ove de fakto države često potiče od ljubitelja „mjesta koja ne postoje", naročito u slučaju Abhazije i Transdnjestra.

Odsustvo zvaničnog priznanja svakako vodi u pretjerivanje u proizvodnji državnih simbola.

Razvili su kvazidržavna obilježja dostojna Fridonije - fiktivne države braće Marks u Pačijoj supi - ili Republike Zubrovije, iz Grand Budapest hotela Vesa Andersona.

Abhazija štampa egzotične markice namjenjene kolekcionarima širom svijeta.

Transdnjestar i dalje koristi sovjetske oznake kao što su srp i čekić na svojim simbolima. On štampa vlastitu valutu, transdnjestarsku rublju, koja može da se koristi samo unutar njenih granica.

Jedinstveno na svijetu izrađuje i plastične novčiće raznih oblika, zbog čega su oni lako prepoznatljivi za slijepe osobe, i dostižu visoku cijenu na I-Beju.

Ipak, iako je možda karakteristično, pretjerano je ovaj trio danas zvati „odmetnutim državama".

Što ne znači da nemaju svojih nevolja. Trgovina ljudima, na primjer, veliki je problem i u Sjevernom Kipru i u Transdnjestru.

A opet, najveći utisak koji posjetilac može da stekne na ovim mjestima jeste njihova običnost.

Sve imaju semafore, saobraćajnu policiju, bolnice i druge karakteristike „normalnijih" država.

Ljudi sjede u kafićima zagledani u pametne telefone - nema veze što njihovo piće ne pravi globalna kompanija kao što je Starbaks.

I uprkos tome što njihova domovina nema gotovo nikakvih izgleda za rasprostranjeno međunarodno priznavanje, ljudi ovde imaju iste ciljeve kao i bilo gdje drugdje u svijetu.

Kompanije žele stranu trgovinu, studenti žele stipendije u inostranstvu.

Države svojevoljno slijede mnoge evropske norme. Nijedna nema smrtnu kaznu i sve održavaju ostrašćene izbore - uprkos tome što je izbor kandidata prilično sužen.

Država, međutim, ne može da živi isključivo od poštanskih markica - mora da ubire porez i da se stara da policijski i školski sistem funkcionišu.

To spoljnom svijetu i budućim posrednicima u konfliktu daje neku moć i uticaj - što se u ovom trenutku koristi samo u ograničenoj mjeri.

Uz ponude za pomoć u obrazovanju i zdravstvu mogu da stignu i pozivi za saradnju na izručivanju izbjeglica, na primjer.

U određenoj mjeri to se već dešava sa Transdnjestrom, koji je u tišini pristao na sporazum Moldavije za slobodnu trgovinu sa Evropskom Unijom.

Sklopio je i sporazum da automobili uz Transdnjestra mogu da putuju po inostranstvu sa neutralnim registarskim tablicama izdatim u Moldaviji. I diplome sa glavnog univerziteta u Transdnjestru mogu da se registruju svuda u svijetu.

U vizuelnom smislu mjesto možda i dalje izgleda kao sovjetski tematski park, sa statuama Lenjina i srpovima i čekićima, ali se zapravo kreće u sasvim drugom pravcu.

Kao što mi je rekao jedan njihov bivši zvaničnik: „Glava mi je u Rusiji, ali mi se noge kreću ka Evropi."

I dok konačna razrješenja ovih sporova još nisu ni na vidiku, ovaj model jedne drugačiji vrste promjene i međunarodnog učešća nudi alternativni put naprijed.

Ako ove tri teritorije u bliskoj budućnosti ne budu reintegrisane u matične države Kipar, Gruziju i Moldaviju, makar će njihovi stanovnici - ali ne i njihove vlade - moći da postanu dio globalne zajednice.

Ne dobivši priznanje, de fakto države mogu da budu predvidljivije i gaje bolje odnose sa susjedima.

Gledano na duže staze, duboko ukorijenjeni sukobi u kojima su nastale mogli bi malo lakše da se razriješe.

Samo ne očekujte da će se to desiti u skorije vrijeme. Oni obećavaju da će biti tu još dugo, dugo vremena.

O članku

Ovu analizu je naručio BBC od eksperta koji radi za spoljnu organizaciju.

Zasnovana je na knjizi Nestabilno tlo: Odnosi sa evropskim de fakto državama i otcjepljenim teritorijama autora Tomasa de Vala - višeg stručnog saradnika pri Karnegi Evropa specijalizovanom za Istočnu Evropu i region Kavkaza. Pratite ga na @Tom_deWaal.

Izvor: bbc.com