Ugledni banjalučki profesor Srpskog jezika i književnosti, teoretičar kulture, esejista te glavni urednik književnog časopisa “Srpski pregled” nedavno je objavio knjigu “Čitanje postupaka”(Zadužbina Petar Kočić Banjaluka-Beograd) zbornik književnih kritika i kritičkih ogleda u kojima se u posljednje dvije decenije bavio domaćom književnom i kulturnom scenom.

Vaša knjiga „Čitanje postupaka“ je pred publikom. Oko riječi „Čitanje“ u naslovu nema dileme, iako živimo u vrijeme nečitanja, ali „postupke“ nam morate objasniti, kao i motive za njihovo spajanje u nazivu jedne knjige?

- Saglasan sam da sa Vama da živimo u vremenu koje obilježava nesrazmjera između pisanja i čitanja. Paradoksalno rečeno: Piše se sve više, a čita sve manje! Riječ čitanje u naslovu moje knjige podrazumijeva kritičarski doživljaj, razumijevanje i interpretaciju književnih djela koja su bila predmet moga interesovanja. Prema mome shvatanju, ključni zadatak onoga ko o knjigama piše i rasuđuje, jeste da uoči, opiše i, po mogućstvu, objasni postupke književnog stvaranja, naročito one segmente koji čitaocima koji nisu stručnjaci promaknu ili na njih ne obrate potrebnu  pažnju.

Knjiga je podjeljena na nekoliko temata, ali pojam kritike i kritički se često ponavlja kroz tekstove. Kako stojimo sa kritičkim osvrtom i mišljenjem u našoj književnoj i kulturnoj stvarnosti?

- O knjigama o kojima sam pisao, a knjiga „Čitanje postupaka „ donosi samo jedan manji izbor književno kritičkih tekstova koje sam po novinama, stručnim i naučnim časopisima objavio u posljednjih dvadeset godina, nastojao sam da uvijek iznesem, implicitno ili neposredno, određeni vrednosni sud. Suština svake kritike, pa i one koje nazivamo književnom, je upravo u tome. U suprotnom ona gubi svoj smisao. Međutim, u više tekstova ja kritički govorim o prilikama u kulturi u Republici Srpskoj i uopšte o statusu kulturnih sadržaja u svijesti onih koji oblikuju kulturnu i javnu svijest. O tome čovjek, ako ozbiljno pristupa onome čime se profesionalno bavi, mora govoriti isključivo kritički, jer pozitivnih primjera ima tek sporadično.

Mi u Republici Srpskoj, kojima su puna usta priče o stvaranju države, ono što su znali naši nepismeni preci kada su obnavljali svoju državu, podnoseći za te napore velike žrtve. Tu spoznaju, koju mi uporno ignorišemo, odrešito je formulisao Dositej Obradović, koji je rekao: srpsko pitanje je kulturno pitanje! Dovoljno je za orijentire u ovakvim vremenima, prelomnim i prekretničkim, uzeti samo ono što su o stvaranju države i njenom utemeljenju govorili naši istaknuti intelektualci i pisci. U knjizi, a često i u svojim javnim nastupima, citiram čuvene Dučićeve riječi: “Gde se štedi na kulturi, društvo počiva na laži a država na nesigurnosti. Nikad ni jedan narod nije propao trošeći na svoju kulturu pre nego na sve drugo”. Evo Vam u ovim riječima sažeto da sažetije ne može, izloženog nacionalnog pitanja. Ali, do koga to danas dopire u Republici Srpskoj. Mi smo društvo koje je porazilo sve temeljne vrijednosti koje smo kao narod nekada imali, bez koje postojanje postaje puko statiranje. Sve je na prodaju: politički stavovi i uvjerenja, javno izgovorena riječ, osnovni moralni principi, vjera i nacionalnost. I sve to zarad mrvice vlasti i koristi, koja se uglavnom ne mjeri mrvicama, koja iz toga proizilazi. To je za mene zastrašujuće. Potiru se razlike, neistomišljenici se proglašavaju za protivnike ili neprijatelje, dok se ta ubistvena unisonost u javnom diskursu naziva jedinstvo. Skerlić je davno upozoravao: tamo gdje svi isto misle, niko ništa ne misli!I opet je pjesnička riječ ubjedljivija od bilo čega što u ovom trenutku možemo smisliti pvodom ovog oporog inventarisanja. Milan Nenadić u pjesničkom ciklusu “Strašni sud” na jednom mjestu kaže: „Ludilo nema kapije/Šta će ludilu straže./Ovde se svaki zakon razbije/Da blista ludak neporažen:/Odozdo gleda Niko,/Odozgo bulji Svejedno/ – Jedno, pa jedno.”

I što je možda najopasnije sve se podvodi pod lažni patriotizam, čime se obesmišljava to plemenito osjećanje koje obremenjuje svakog pojedinca. Slobodan Jovanović je pisao u svom testamentarnom tekstu “Jedan prilog za proučavanje nacionalnog karaktera” da nacionalizam sam po sebi ne predstavlja nikakvu vrijednost, već mu vrijednost pribavljaju sadržaji  koje mu prislužujemo. Mjera našeg patriotizma danas, odnosno njegovog naopakog poimanja i zloupotrebe, koja vrhuni u podjeli na patriote i izdajnike, već je magistralno opisana u Domanovićevoj „Stradiji”. Jedan od junaka ove čudesne, i kod Srba na žalost uvijek aktuelne pripovijetke, kaže: „Život su naši stari žrtvovali za ovu zemlju, a mi se još predomišljamo da li za nju samo čast svoju da žrtvujemo!:.

Iz ugla nekog ko prati  i predaje Srpsku književnost, kako gledate na njeno stanje danas, posebno na prostoru zapadno od Drine. Nikad se više ne izdaje, ali nikad se manje nije čitalo, ozbiljna književna kritika je kao što smo pomenuli mahom isčezla izvan krugova stručne štampe, a bilo kakav programski pristup književnosti ostaje samo skup lijepih želja?

- O tome pokušavam skromno da govorim u knjizi „Čitanje postupaka”. U takvom jednom ambijentu, o razložnoj, argumentovanoj, kritizerstva lišenoj kritici, suludo je govoriti o svakoj vrsti kritičke djelatnosti, pa i one koja pripada područjima književnosti i kulture. Tamo gdje, govorio je umni Radovan Samardžić, „caruje primitivna politička netrepeljivost, gospodari duhovni primitivizam.“

Kao čitalac, teoretičar i pisac kako gledate na stanje književne scene Republike Srpske nekih 25 godina kasnije od osnivanja njenog matičnog književnog udruženja. Jubilej je zvanično proslavljen, ali djeluje da se pisci, mahom oni najtalentovaniji i njihovo Udruženje nalaze u velikom raskoraku?

Ne pripadam Udruženju književnika Republike Srpske pa nije lijepo ni da komentarišem njihov rad, ali iskreno ne vidim da preduzimaju išta što je vrijedno ozbiljne pažnje. U krug se već četrdeset godina vrte isti ljudi, pitam se samo kako više nisu dosadili sami sebi. Sve što organizuju, a vole to paradno i manifestaciono, uglavnom je lišeno bilo kakve vrijednosti. Meni je uvijek dobar primjer za tu vrstu (ne)rada organizacija Kočićevog zbora, gdje se sa piscima, koje uglavnom niko ne čita, udruže nadobudni i primitivni političari, priređujući nam svake godine manifestaciju koja predstavlja javno ponižavanje velikog pisca. Za razliku od pisaca koji u tome učestvuju, Kočić je i danas živ i čitan i, uvjeren sam nakon što sam priredio nekoliko knjiga o njemu, ne bi odobrio skoro ni jedan sadržaj koji je sastavni dio programa u njegovu čast. Vidim da je i ova književna bratija, alava na nagrade i priznanja, po ugledu na političare, počela da dijeli zahvalnice i priznanja i da se udvara politici na jedan tragikomičan način. I tu se približavamo Domanovićevoj Stradiji: „počeće da podozrivo gledaju na građane koji na ulicu izađu bez nekoliko ordena na prsima!”

Jedna od proznih formi, kojom se bavite posebno u knjizi jeste kratka priča, koja je danas u jednoj fazi javne marginalizacije u odnosu na roman, pa čak i poeziju. Isčezava polako iz novina i časopisa, opstaje u rijetkim antologijama. Šta su po vama uzroci  i vjeruje li u njen opstanak u modernoj književnosti?

- Vjerujem u snagu i opstanak karaktke priče koja u srpskoj književnosti ima bogatu tradiciju i velike njene majstore. Veliki pisac se vidi upravo u tim krakim formama. Kod nas je specifičnost i to snažno zaleđe usmene pripovjedačke tradicije, u kojoj presudnu ulogu imaju kratke forme. Problem kratke ili novinske priče jeste u tome što su novine i časopisi prestali da je objavljuju i tako približavaju čitaocima.

Generalno, kako gledate na odnos društvenih institucija u društva uopšte prema kulturi, ne samo kroz prizmu njenog finansiranja, već i njenog naučnog, sistemskog vrednovanja i čuvanja u trenutku,  kada se više bavimo zaboravom,  nego njegovanjem sopstvenog kulturnog identiteta?

- Kao što sam već naglasio, u situaciji kada je kultura u društvenom istemu vrijednosti statusno marginalizovana i potcijenjena, svi ozbiljni, inače malobrojni pokušaji, ostaju bez odjeka. Evo samo nekoliko primjera za razmišljanje. Naš grad se kandiduje za evropsku prestonicu kulture a nema nijednu književnu reviju, književno glasilo koje bi izlazilo makar mjesečno, koje bi trebalo da predstavlja kulturna pluća Banjaluke, prostor gdje bi se ispoljavalo kulturno raznoglasje i različiti tonovi, kao izraz duhovnog pluralizma. Od međuratnog perioda u Banjaluci nije izgrađena nijedna kulturna institucija. Ove koje postoje, uglavnom se ne bave svojim poslom, poput Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, koja jedva da daje znakove nekog života, koja je u uslovima dramatične ugroženosti srpskog jezika ugasila, osnovani a nikad istinski oživotvoreni Institut za srpski jezik. Nadobudnim gradskim ocima, čija samouvjerenost i neprikosnovena arbitrarnost počiva na neznanju i neiskustvu, treba poručiti da se regionalnim  centrom postaje istinskim kulturnim sadržajima a ne lakom zabavom. I danas je Banjaluka na bivšem jugoslovenskom kulturnom prostoru prepoznatljiva po časopisu „Putevi“, a ne po nastupima  zabavljača.

Istinski dragulj književnosti

Godinama ste radili ili uređivali književne časopise poput „Zmijanja“ i „Krajine“, trenutno radite urednički posao u „Srpskom pregledu“.  Koliko je (ne)zahvalno raditi taj posao u ovom trenutku i kakvi su planovi u toj oblasti?

Jedno kratko vrijeme sam uređivao knjževnu reviju „Zmijanje”, a zatim skoro jednu deceniju časopis za književnost i kulturu „Krajina”, koji je u posljednjih dvadeset godina ostavio značajan trag u kulturi ovog grada i Republike Srpske. Trenutno, sagrupiom prijatelja, entuzijasta i posvećenika, uređujem časopis „Srpski pregled.” Uz velike finansijske poteškoće i volonterski, treba li to uopšte naglašavati. Iako su izašla tek četiri broja, ovo glasilo već stiče pozitivnu reputaciju. Pred kraj ove godine smo, u posebnoj biblioteci, objavili prvi srpski književni časopis „Slaveno-srpski magazin”, po prvi put na savremenom srpskom jeziku. Ovaj časopis, čiji je jedini broj u Veneciji izašao prije 250 godina, priredio je čuveni srpski pisac iz druge polovine 18. vijeka Zaharija Orfelin. Ponosni smo na činjenicu da se upravo u Banjaluci, ponavljam, prvi put u savremenom jezičkom ruhu (prevodilac Borivoj Čalić), pojavila kultna knjiga srpske književnosti i kulture, njen istinski dragulj.

Izvor: blic