Tu, nekih 665 godina kasnije se pojavio stranac tvrdeći da je upravo on, glavom i bradom, ban Stjepan II Kotromanić. Stric prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. Vladar koji je dao izgraditi prvi franjevački samostan sv. Nikole, a u crkvi pored je pokopan sada već davne 1353. godine. 

- Excuse me, could you help us? Could you show us the way to the pyramids?

- Šta ste me pitali? Ništa ja vas ne razumijem.

- Pyramids. We are lookig for pyramids.

- Ama ništa ja vas ne razumijem. Al' možete li vi meni reći kako da dođem do Mila?

- Let's go and find someone else. He knows nothing.

- Mile. Ja tražim Mile. Znate, tamo je franjevački samostan koji sam dao izgraditi.

Čuvši tu nespretnu konverzaciju mladić se obraća strancu u čudnovatoj, zastarjeloj odjeći, koja više liči na neki kostim.

- Samostan Vam je tamo preko mosta. Ne možete nikako promašiti. Ali to nisu Mile. Do njih ćete se morati malo nahodati. Morate proći pored Vispaka, pa produžiti dalje prema Kovini ali usput pitajte nekog da Vam dalje kaže gdje ćete. To Vam iskreno ni sam ne znam. Možda sam jednom u životu bio tamo. Nekad sa školom. Al' šta ćete tamo? Arnautovići, selo k'o selo. Jedino ima nekakvog kamenja za šta tvrde da je nekad bila crkva, ja mislim.

Jadni Stjepan ga zbunjeno gleda i krenu u pravcu koji mu mladić pokaza. Uz pomoć slučajnih prolaznika nađe se kroz pola sata pješaćenja na ruševinama svoga nekadašnjeg doma. Sav, skoro pa u suzama, se počne u nevjerici okretati oko sebe tražeći naznake nekadašnjeg sjedišta bosanske uprave.

- Ja sam ban. Ban Stjepan II Kotromanić. Od onih Kotromanića. Što su vladali Bosnom, govori Stjepan prvom prolazniku koji ga začuđeno gleda.

- Ban veliš? Ja znam samo za autoban, kad sam sa šurom jednom iš'o u Dojčland pa smo vozili, a nema ograničenja. E to su bila dobra vremena.

- Ja sam ban Stjepan II Kotromanić, sin Stjepana I Kotromanića i srpske princeze Jelisavete Nemanjić. Ovdje sam živio i vladao ali sad sve drugačije izgleda. Ništa ne mogu prepoznati.

- Joj, jesi to rek'o da ti je mati bila Srpkinja? Šuti bolan i ne govori to nikom. Ne vole ljudi ove iz miješanih brakova.

Stjepan, jasno ne zna o čemu ovaj čovjek priča ali ne odustaje da sazna šta dogodilo sa crkvom u Milima.

- Ja sam ban Stjepan, Stjepan II Kotromanić. Kada sam ja vladao, Bosna se prostirala od Save do Jadrana i od Cetine pa do Drine. Ja sam bio prvi vladar koji je dao napraviti vlastiti novac. Na ovom mjestu, na kojem stojimo, je bilo saborno mjesto Velikog rusaga bosanskog. Ovdje su se kasnije krunisali kraljevi. Ovdje sam ja pokopan, ali ne vidim svoj grob.

- Slušaj, ja ti se ništa u to ne razumijem. Ali sačekaj, idem pozvat svoju Almu. Ona je završila sve te škole pa se bolje razumije u to što pričaš. Znaš, moja Alma je pametna. Završila je i fakultet ali posla ni za lijeka. A joj govorim da ide u stranku pa će naći lakše pos'o, al' ona neće pa neće.

Nakon par minuta njima dvojici se priključila mlađahna djevojka koja je znatiželjno posmatrala stranca.

- Deder Alma, reci ovom čovjeku šta znaš o ovom kamenju. On kaže da je nekakav ban i da je nekad živio ovdje, a ja mislim da je on samo pobjeg'o iz Jagomira, al' eto.

- Ne znam ja šta vam je taj Jagomir, ali ja sam ban. Ban Stjepan II Kotromanić. Neki mladić me uputio ovamo. Kaže da su ovdje Mile ali to ne može biti. Ja sam u Milama dao sagraditi prvi franjevački samostan. U Milama su grobnice bosanskih vladara. Ja sam tu sa svojom trećom suprugom sahranjen. Ali sada tu nema ništa od toga. Zbunjen sam. Ništa ne razmijem.

- Slažem se ja sa svojim babom. Ne izgledate vi meni baš načisto. Al' neću bit na kraj srca. Znate, nisam ja istoričar ali znam šta sam učila u školi i šta pročitam na internet portalima. Jest, bila je nekad tu crkva nekakva. Ali je više nema. Ova cesta na kojoj stojimo, sve je to nekad bilo dio crkve. Kažu da je tu sahranjen Stjepan II Kotromanić, a i njegov bratić, prvi bosanski kralj Tvrtko. Ali to je bilo nekad u 14. stoljeću. Što znači prije više od 600 godina. A Vi mi baš ne izgledate mrtvo. Znači da moj babo ima pravo i da ste vjerovatno pobjegli iz Jagomira. Nego, kažu da je to sve srušeno kad su Osmanlije došle. Negdje 1947. su gradili željezničku prugu kada je crkva poprilično narušena a kada je rađena privremena uskotračna pruga preko koje je kasnije udaren asfalt za lokalnu cestu, to je onda crkvu prepolovilo na dva dijela.

- Pa zar nikoga ne zanima istorijsko naslijeđe? Mislim, ovo je krunidbeno mjesto bosanskih kraljeva. Prvi franjevački samostan sam dao ovdje sagraditi. I sada toga nema ništa. Samo nekakva tabla ispred, koju jedva ko vidi i nešto malo kamenja.

- Eh, kakvo crno istorijsko naslijeđe. Šta koga briga što se nekad ovdje nekakav kralj kruniso. Sad su piramide aktuelne. Pun grad turista. A niko da im kaže da je s ovog mjesta počelo proširenje najjače bosanske države. Ali, nije to ništa čudno. Kod nas je direktor muzeja inače biolog. Zar mislite da njega briga šta je ovdje nekad bilo?! Njegova veza je jedino možda sa onim ljiljanima. Znate, učili smo da je Stjepan II Kotromanić prvi uveo ljiljane kao simbole u svoj grb. E, na te ljiljane mislim. Ali, ako Vam šta znači negdje oko 2003. ovo je proglašeno nacionalnim spomenikom i kao tada su odlučili da izmjeste cestu, kako bi zaštitili ovo područje. Ali to je radio neko nestručan pa ta cesta ide preko zaštićene zone, tačno preko grobova.

- Kako mislite preko grobova? Preko mog i Tvrtkovog groba?

- E, to je još jedna misterija. Navodno su nekad davno iskopani nekakvi grobovi. Kažu da je jedan od njih bio i Tvrtkov. Navodno su u grobu našli nekakav nakit, pa po tome valjda zaključili. Iskreno, jedni kažu da jesu a drugi da nisu nađeni posmrtni ostaci Stjepana i Tvrtka. Ali kao nestručno su radili istraživanja pa niko baš sa sigurnošću ne može reći ni gdje su grobovi ni u kojem se muzeju tačno nalaze posmrtni ostaci. Ako Vam kažem da su ljudi, koji su ovdje pravili kuće, uzimali kamenje iz porušene crkve, i njih stavljali u temelje, to valjda sve govori. Odo ja sad. Moram mami pomoć oko ručka. Mogli ste i Vi doći zajedno s babom.

- De se skloni s ceste. Udariće te traktor, pa ću te ja nosit na duši. Komšija Meho vozi đubre za sjetvu a i ja se moram vratit na njivu. Imam nešto malo zemlje tamo gdje ti kažeš da ti je bila crkva. Vidiš tamo, 5 metara od onog Mercedesa. To je od Sabitovog malog. Pokvario se i tako godinama stoji. Neće da vozi u staro željezo. Nego ovako ćemo mi. Hajd' ti meni pomozi da zasadim još ovu lijehu i po luka pa da idemo ručat. Danas je kalja ručku. Samo da ti znaš kako dobru kalju moja Sabaheta pravi, ma k'o duša bolan. A nakon toga ćemo zvat Jagomir da dođu po tebe.

Autor: Irma Antonia Plavčić

#FrontalBlogChallenge

Tekst je objavljen u sklopu projekta Frontal Blog Challenge. Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH. 

Povezane vijesti: 

Krenuti na more, a ne zaustaviti se u Jablanici? NEMOGUĆE!

Ko su prostorni planeri?