Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Draško Stanivuković, čarobnjak šuplje i gospodar populizma

Prije odlaska na Jahorinu i kijameta u Banjaluci, sadašnji gradonačelnik Banjaluke i odskorašnji predsjednik PDP-a Draško Stanivuković je najavio niz aktivnosti koje nemaju veze sa njegovim nadležnostima.

Elem, on je istakao da će se zalagati za tri stvari, zabranu emitovanja rijaliti programa, udaljavanje kladionica od obrazovnih ustanova, te uvođenje nošenja uniformi u školama.

Na prvi pogled sve to ima smisla, ali...

Koliko je Stanivuković površan i neobaviješten najbolje se vidi iz najave ukidanja rijaliti programa ili kako ukinuti ono što je već ukinuto ili bolje je reći što možete gledati od ponoći do svitanja.

Bosna i Hercegovina je bila prva zemlja u regionu koja je uvela odredbe ograničenja prikazivanja reality programa, vodeći se činjenicom da takvi programi mogu ugroziti fizički, psihički ili moralni razvoj maloljetnika, te uznemiruju određene kategorije stanovništva. Vijeće Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine usvojilo je na 19. sjednici održanoj 17.12.2015. godine, da reality i pseduoreality programi mogu biti emitovani samo u periodu između 24:00 i 06:00 časova. Ovo ograničenje se ne primjenjuje na sadržaje koji se prikazuju uz tehničku zaštitu, kao ni na audiovizuelne medijske usluge na zahtjev.

Zna ovo Stanivuković, baš kao što zna da ni 1% djece ne gleda rijalitije u ovo doba noći na televiziji, pa se postavlja pitanje šta on konkretno želi da ukine? Njihovo snimanje u drugim zemljama ali borba sa rijalitijima odlično zvuči za javnost.

Kada se radi o igrama na sreću tu je Zakon o igrama na sreću vrlo jasan i precizan. U članu 12. tog zakona fino piše:

(1) Licu mlađem od 18 godina zabranjeno je učestvovanje u igrama na sreću iz člana 6. stav 1. ovog zakona.

(2) Licu mlađem od 18 godina zabranjen je ulaz u kazina, igračnice, prostore u kojima se priređuje klasična tombola, kladionice i automat klubove.

(3) Provjeru činjenica iz st. 1. i 2. ovog člana, u slučaju sumnje, vrši priređivač uvidom u lične isprave.

(4) Zabranjeno je objavljivati oglase i reklame u vezi sa igrom na sreću u radijskim i televizijskim programima namijenjenim za djecu i maloljetnike i u štampanim medijima namijenjenim za djecu i maloljetnike.

Kada bi se ovaj Zakon dosljedno sprovodio kladionice i ostala infrastruktura za sreću bi mogla biti u samoj školi, ali bi djeci bila nedostupna, jer ne bi imali pristup u njih. Znači, nije do zakona i izmještanja, već do njegovog sprovođenja. Nije baš najjasnije kako Stanivuković može bilo šta učiniti, kada igre na sreću kontrolišu i regulišu entitetske vlasti?

Na kraju dolazimo do uniformi, đačkih uniformi koje su krucijalni problem u obrazovanju za prvog čovjeka PDP-a.

Da se Draško Stanivuković barem malo potrudio tj. da je porazgovarao sa prosvjetnim radnicima u Republici Srpskoj shvatio bi da uniformisanje djece nije nikakav problem, u odnosu na mnoge druge probleme sa kojima se oni danas susreću. Da je porazgovarao sa djecom shvatio bi da ni za njih to nije problem i da imaju mnogo veće zamjerke na školu i obrazovanje od toga. Na kraju morao bi shvatiti da garderoba više nije statusni simbol, već patike i telefoni.

Pa zašto je onda odabrao ove teme i potencira ih?

Zato što su ovo u principu „problemi“ koji se mogu vrlo lako riješiti ako ima dobre volje i želje, a onda „vitlati“ po društvenim mrežama i medijima kako si nešto konkretno uradio. Stanivuković je majstor „šuplje priče“ i ide na emocije, a ništa ne izaziva takve emocije kao spasavanje djece.

Sad se sjetih i Vučić je na početku svoje vlasti spasavao dijete iz snijega, pa sad su djeca ustala protiv njega.

Ljetos je Stanivuković uspio da nam proda priču o pet novih parkova, pa se nada da će mu i ovo upaliti. Jebiga, navuko se na populizam i sad nam to nemilice prodaje, a mi ako se primimo, primimo.

P.S. Na kraju je Stanivuković sve to pretočio u poeziju „Vodićemo majčinsku politiku, a to znači da ćemo se ponašati prema Republici Srpskoj kao majka što se brine o svom djetetu. Znate ono kada majka kaže: “Potrovaće nam djecu šta sve gledaju, šta sve jedu, šta im sve daju u školama”. Idemo da to promijenimo. Idemo da uredimo ovu zemlju kako odgovara jednoj majci koja želi da joj dijete živi ovdje.“

Nikako da skontam ko je ovdje majka, a ko djeca.

 

Preuzeto sa blogger.ba

 

Komentari
Twitter
Anketa

Koliko ste vi lično zadovoljni 2024. godinom?

Rezultati ankete
Blog