Uprkos tome što su mi pojedini profesori govorili da neće uspjeti, uprkos protivljenju njegovih roditelja koji su smatrali da je to preteško za njega, ovaj mladi momak je ipak na kraju uspio i završio Elektrotehnički i Hemijski fakultet Univerziteta u Beogradu, sa prosjekom 9,04 i 9,17. 

Trenutno je student master akadmeskih studija na Hemijskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. 

FRONTAL: Ko je Nemanja Aksić?

AKSIĆ: Nemanja Aksić je trenutno student master akademskih studija na Hemijskom fakultetu Univeziteta u Beogradu. On je skroman dječak iz Bora koji ima 23 godine. Završio je Elektrotehnički i Hemijski fakultet Univerziteta u Beogradu sa prosjekom 9,04 i 9,17, respektivno. Trenutno je diplomirani hemičar i diplomirani inženjer elektrotehnike i računarstva. U potrazi je za usavršavanjem i pronalaženjem mjesta na nekom naučnom projektu.

FRONTAL: Odakle odluka da istovremeno upišeš dva fakulteta, Elektrotehnički i Hemijski, koji važe za jedne od najtežih?

AKSIĆ: Sve je krenulo još u Osnovnoj školi. Imao sam sreću da mi fiziku i hemiju predaju nastavnici koji su motivisani i spremni da nam prenesu svo znanje koje oni posjeduju. Tako sam krenuo da se takmičim iz fizike i hemije.Uvijek sam se plasirao na Republička takmičenja i ostvarivao nagrade iz fizike i hemije. U 8. razredu sam osvojio treću nagradu i plasirao se na Srpsku fizičku olimpijadu. Kasnije je sve kulminiralo u srednjoj školi, u II razredu sam bio prvi na Republičkom takmičenju, u III i IV sam osvojio treću i drugu nagradu na Republičkom talmičenju iz fizike. Dositej. 

Na osnovu postignutih uspjeha na takmičenjima iz fizike i hemije, bio sam oslobođen polaganja prijemnih ispita na svim fakultetima gdje se polažu fizika i hemija. Još u drugom razredu Srednje škole sam znao da želim da završim Elektrotehniku. Tada sam se prijavio i postao polaznik Istraživačke Stanice Petnica, na seminaru hemije i shvatio da me to zaista zanima. Jednostavno nisam mogao da odustanem od hemije i svo znanje koje sam iz nje posjedovao nisam mogao tako lako da bacim niz vodu. Tako sam došao do te ideje da studiram ETF i HF.

FRONTAL: Koliko je bilo teško uskladiti studiranje na dva fakulteta i koliko je potrebno odricanja?

AKSIĆ: Bilo je teško navići se u početku, zato što ne postoji status vanrednog fakulteta. Dosta problema je bilo u pohađanju nastave, znate Bolonja. Po Zakonu o visokom obrazovanju država Srbija može da finansira jedan fakultet na istom nivou studija, dok sam ovaj drugi morao sam da plaćam. Sa druge strane, nikada nisam mogao da ostvarim pravo na stipendiju iako sam imao prosjek iznad 9. Problem je bio u tome što automatski budem otpisan na jednom fakultetu jer sam samofinansirajući student, a na drugom mi uvijek nedostaje nekoliko ESPB poena za onaj neophodan uslov za konkurs na stipendiju.

Najteže je bilo kada izađe raspored časova na fakultetima. Tada ja pokušam da napravim idealan raspored kako bih što veći broj predmeta obuhvatio. Onda profesori, asistenti i kolege zbog svojih potreba promijene termine i onda nastane haos. Mada imao sam dosta sreće da nekako sve iskombinujem. Veliki problem su mi bile laboratorijske vježbe na Hemijskom fakultetu koje su zaista obimne (traju po 6 sati), dok sa druge strane predavanja na ETF-u nisu bila obavezna.

FRONTAL: Koji su to izazovi i poteškoće sa kojima ste se susretali na početku i u toku studiranja?

AKSIĆ: Bilo je dosta prepreka. Kada sam odlučio da studiram dva fakulteta, moji roditelji i brat su bili protiv, jer su smatrali da je to preteško i da ću se izgubiti, međutim kasnije su vidjeli da mogu i bili mi najveća i moralna i finansijska podrška. Bilo je situacija kada sam imao nekoliko ispita u jednom danu. Bilo je profesora koji su mi govorili da se moram odlučiti koji ću fakultet studirati, da neću uspjeti itd. Ali to me nije obeshrabrilo, imao sam svoj cilj. Dosta poena sam izgubio na pisustvo predavanjima i teorijskim vježbama, tako da iako uradim ispit skoro sa maskimalnim brojem poena, dobijem ocjenu sedam, jer npr. prisustvo nosi 30 poena. Ali sa druge strane bilo je profesora koji su mi bili podrška i izlazili u susret jer su bili svjesni da je poenta imati znanje a ne čamiti na predavanjima i zarađivati nezaslužene poene. Veliku zahvalnost dugujem nekolicini kolega koji su uvijek bili tu da mi daju materijale i bilješke sa predavanja koje sam propustio.

FRONTAL: Upisali ste master na Hemijskom fakultetu. Znači li to da je ipak prevladala ljubav prema hemiji?

AKSIĆ: Nije prevladala ljubav prema hemiji, već sam zbog administrativnih problema bio spriječen da upišem master na ETF-u. Po Zakonu o visokom obrazovanju studentu je dozvoljeno da upiše maksilmano 90 ESPB poena u jednoj školskoj godini. Ja sam bio u takvoj situaciji da sa diplomskim imam 96 ESPB koji su mi potrebni kako bih završio studije. Tako da mi nisu dozvolili da upišem više od 90.

Možda na prvu loptu izgleda da su ova dva fakulteta totalno različita. Ali ja sam na ETF-u završio smijer Biomedicinsko i ekološko inžinjerstvo, a sa druge strane oba Završna rada sam radio iz oblasti polimera. Na hemiji je tema bila Proučavanje vezivanja UV filtera za molekulski obilježene polimere i to sam većim dijelom radio u Istrživačkoj Stanici Petnica, koja je dobro opremljena instrumentima u laboratoriji. Na ETF Završni rad sam radio na Institutu tehničkih nauka SANU, u oblasti biomaterijala. Naziv rada je bio Modifikacija površine kompozitnih jonoizmjenjivačkih membrana nanočesticama srebra.

FRONTAL: Koje je to najzanimljivije iskustvo, projekat ili takmičenje s kojima si se susreo?

AKSIĆ: Bilo je dosta zanimljivih stvari koje sam naučio, iil bar mislim da jesam. Oblizak CERN-a koji je organizovalo Društvo fizičara Srbije, mi je pokazao koliko se u inostranstvu ulaže u nauku, kako naučnici i istraživači gledaju i rješavaju probleme. Boravak u IS Petnica i kao polaznik i kao saradnik mi je bio ključni u mom obrazovanju. Tamo sam naučio da je nauka beskrajno široka i da naučim da razmišljam. Rad u laboratoriji u Petnici me je osposobio za samostalan rad. Predavanja i komunikacija sa srednjoškolcima su me pripremila za dalje korake u nauci. Bilo je raznih iskustava i tokom srednje škole i na takmičenjima, ali i na fakultetu. 

FRONTAL: Svjedoci smo da veliki broj mladih ljudi iz Srbije i regiona odlazi u potragu za boljim životom. Da li  ti razmišljaš o odlasku ili si više za to da se mladi ljudi bore i pokušaju ostvariti u svojoj zemlji?

AKSIĆ: Ne znam da li nam je ostalo snage da se borimo. Čini mi se da mlade ne zanima situacija u matičnoj zemlji i regionu. Nismo svjesni kakav period dolazi, nema udrženja, nema hrabrosti da se naprave neke radikalne promjene, da se izborimo za naše pravo i da države shvate da je obrazovanje mladih najbitnije pored zdravstva. Mnogo mojih prijatelja i kolega, već uveliko studiraju i usavršavaju se u inostranstvu. Moj plan za sada je da završim master studije na HF-u, ako uz to postoji mogućnost da budem na nekom projektu bilo bi super ali vidjećemo. Kasnije ili doktorske studije u inostranstvu, ali ako bude prilike za neki posao koji mi se sviđa i koji je potkrijepljen finansijskom stabilnošću, što da ne. Mislim da je bolje raditi u matičnoj zemlji nego biti stranac.

FRONTAL: Šta je to što Nemanja voli pored učenja, neki hobi ili?

AKSIĆ: Volim da sviram gitaru. Naučio me je brat još u srednjoj školi, iako sam u početku mislio da sam antitalenat za muziku. Trudio sam se da učim jezike u slobodno vrijeme, tako da pored engleskom imam završen B1 nivo za njemački i italijanski. Francuski sam učio u srednjoj školi. Tako da sad planiram da se malo posvetim jezicima i poboljšam komunikaciju. Sa druge strane trenirao sam košarku skoro 10 godina, mogu reći da sam se profesionalno bavio košarkom tokom srednje škole. 2010. godine sam ušao u 96 najboljih kadeta Srbije, tako da sam imao veliki potencijal. Međutim, odlaskom na fakultet u Beograd, prestao sam da treniram za klub. Ali sam aktivno igrao studentsku ligu za ETF. Pomenuo bih aktivno učešće i predavanje na seminarima hemije u Istraživačkoj Stanici Petnica, gdje sam angažovan kao student-saradnik na programu hemije.

FRONTAL: Za kraj, poruka mladim ljudima, nekim budućim studentima, ali i onima koji razmišljaju otići „trbuhom za kruhom“?

AKSIĆ: Možda bih se na ovo pitanje osvrnuo na porodice i institucije koje su zadužene za obrazovanje i nauku. Roditelji moraju da nauče djecu šta je to što treba cijeniti i vrjednovati, mislim da smo zaboravili poštovati znanje i sve više je ljudi koji cijene rijalitije i takve besmislene stvari. Država mora više da ulaže u nauku i obrazovanje, da ohrabri mlade ljude i omogući im da imaju priliku.

Ključno je pronaći sebe u nekoj oblasti interesovanja, postaviti cilj i istrajati do kraja. Biće tu mnogo prepreka, ali ne treba mnogo gubiti snage i energije na takve besmislice. Zato pronađite svoje zanimanje i istrajte do kraja.

Autor: Danka Savić