Do isteka roka zacrtanog sporazumom Rusije i Turske, džihadisti se nisu povukli iz zone predviđene za demilitarizaciju u provinciji Idlib, poslјednjem velikom uporištu antirežimskih snaga u Siriji. Time su povećane šanse za sukob koji bi mogao pokrenuti novi izbјeglički talas od oko 800.000 civila iz te sirijske oblasti.

Prијe nego što su se oglušili o rok za povlačenje, džihadisti, okupljeni u savezu Hajat tahrir el Šam, ipak su predali svoje teško naoružanje. Ali, i ono im je ostalo lako dostupno za najavljeni nastavak borbe, kod njihovih saboraca odmah van granica uzane demilitarizovane zone široke 15 do 20 kilometara.

Ako se ne povuku ni u narednih nekoliko dana, koliko dugo odlaganje su iz Moskve i Damaska signalizirali da bi mogli prihvatiti, i Turska i Rusija biće na iskušenju. Redžep Tajip Erdogan moraće da odluči za šta da upotrebi oružje otpremljeno u Idlib turskim trupama koje tamo drže položaje, kao i savezničkim pobunjeničkim grupama. To oružje može okrenuti na Hajat tahrir el Šam, što bi otvorilo još jedan, i to nesumnjivo težak bilateralni mini-rat u sveopštem višestranom sirijskom sukobu.

Eventualno, mogao bi turski predsјednik narediti i da se tim oružjem brane saveznici u Idlibu ako bi Rusija svoje iskušenje razriješila tako što bi dala dozvolu sirijskom predsjedniku Bašaru el Asadu za ofanzivu na tu provinciju. Samo, to bi Erdogana uvuklo u sukob s Rusima, do kojeg mu je još manje nego do uzajamnog klanja s džihadistima. Čak i ako bi formalno bila povedena samo na Hajat tahrir el Šam, ofanziva Asada, Rusa i Iranaca teško da ne bi okrnjila i džepove Idliba pod kontrolom proturskih snaga. Bez makar podijeljene kontrole nad Idlibom, Erdogan gubi i dio svog uporišta na sjeveru Sirije, koje predstavlja i branu širenju Kurda duž turske granice i sredstvo pritiska na Asada u poratnom periodu.

Turski predsjednik se ipak može nadati tome da ni Kremlju neće biti lako da pokvari saradnju s njim, dragocijenu i oko Sirije i u drugim aspektima, gdje su se njihovi odnosi bili pokvarili upravo zbog različitih stanovišta o Asadu. Rusija, izgleda, za razliku od režima u Damasku i Irana, može živjeti s nekom vrstom opstanka antiasadovskih grupa u Siriji sve dok su one dovoljno daleko od njenih vojnih baza u Tartusu i Hmejmimu i dok nemaju snagu da sruše Asada. Da sve od Moskve zavisi, vidi se i iz riječi sirijskog šefa diplomatije Valida el Mualema, koji je opet zaprijetio ofanzivom na Idlib i istočnije, na oblasti pod kontrolom Kurda i SAD, ali je priznao da se čeka ruska procjena situacije i reakcija.

Polovičan uspjeh sporazuma Turske i Rusije o demilitarizaciji u Idlibu gotovo da je zakonomjeran ishod tog krajnje provizornog dogovora. Demilitarizacija je i bila predviđena samo za dio provincije, koliko da se džihadisti odbace još malo od ruskih baza i Asada. I iz saopštenja Hajat tahrir el Šama, u kojem se hvale napori da se Idlib zaštiti od ofanzive, jasno je da im nije do borbe ako se ona može izbjeći, zbog čega je bilo očekivano da će prihvatiti odlaganje teškog naoružanja, utoliko prije što im je ono ostalo na dohvat ruke. Ali, to ne znači da Hajat tahrir el Šam ima gdje da povuče svoje ljudstvo.

Naročito ne mogu otići tamo gdje to, doduše, nije ni bilo predviđeno, van Idliba, jer ostatak Sirije drže njima neprijateljske snage. I unutar Idliba, ako bi se povukli iz demilitarizovane zone, džihadisti bi se odrekli dijela svojih položaja, koji im daju strateško preimućstvo, i bili prinuđeni da se još više pomiješaju s ostalim pobunjeničkim grupama, od kojih su s mnogima, pa i s onima koji u značajnoj mjeri dijele njihova tvrdokorno islamistička uvjerenja, direktno ratovali.

U dilemi oko toga šta im je najpametnije sada preduzeti, Hajat tahrir el Šam je, prema glasinama koje prenose bliskoistočni mediji, pretrpio rascjep. Strani borci u njegovim redovima žele da ratuju do kraja. Sirijci iz ovog saveza su navodno skloni tome da razmotre djelimičnu pacifikaciju, mada samo toliko da istupe iz organizacije čiji je stožer, bivši Nusra front, svojevremeno imao direktne veze s Al Kaidom i da se pridruže manje radikalnim grupama. Turci su u posljednje vrijeme nastojali da ove dvije grupe u Hajat tahrir el Šamu potpuno razdvoje, kako bi oni najekstremniji postali jasno markirana meta, ali im to nije uspjelo.

Izvor: Politika