FRONTAL: Prvi utisci o nedavno izdatoj knjizi „Đed koji je čuvao karpuzu" i prvim reakcijama publike?

LIKIĆ: Utisci su fantastični. Knjiga je u Hercegovini izazvala veliko interesovanje za mjesec dana bez organizovane distribucije, bez prisustva u knjižarama, prodao sam oko 500 primjeraka, što je veoma dobar rezultat. O knjizi se lijepo govori, lijepo piše. Imao sam vrlo posjećenu premijernu promociju u Ljubinju, na kojoj je bilo više od 150 prisutnih. Onda, ja se osjećam odlično, jer sam jedan posao priveo kraju, jer sam se tom knjigom odužio precima, zavičaju, duhovnim učiteljima.

(Promocija knjige "Đed koji je čuvao karpuzu" u Ljubinju)

Mislim da sami sebe lažemo, kad ponekad kažemo da nam nije stalo do svake pozitivne reakcije na nešto što smo stvorili, odnosno u mom slučaju napisali. Ono, znate "Ja to radim za sebe, šta me briga šta neko nekopententan misli o tome.". Meni je zaista stalo do svake pozitivne reakcije na moju knjigu, a posebno mi je drago što je u dahu čitaju, ti navodno nekompetentni, jer vama će, recimo, uzimam primjer, Matija Bećković, iz pristojnosti, kad ga upitate za sud o vašem djelu dati pozitivne kritike ma šta god napisali, ali onaj formalno neškolovani komšija od osamdeset godina, očvrsnuo od svakodnevne borbe za egsitenciju, nimalo vas neće milovati i sasuće vam istinu u lice, ma koliko teška bila. Tako je reakcija, moga komšije Milivoja, čovjeka uz koga sam odrastao, koga sam slušao, koji je i jedan od likova u knjizi, dovoljna satisfakcija što je knjiga uopšte izdana. Milivojev primjerak već je pohaban, jer je on peti put čita i po sopstvenom priznanju se istovremeno i smije i plače.

FRONTAL: Pisce uvijek pitaju kako izgleda proces stvaranja njihovog književnog djela. Kako je kod vas izgledao taj proces stvaranja knjige „Đed koji je čuvao karpuzu"?

LIKIĆ: Otprilike, ova knjiga je brzo napisana. U protekle dvije-tri godine, izgubio sam prilično bliske osobe u krugu porodice. Do tada, uglavnom sam pisao neke pričeo životu hercegovačke srpske emigracije u Americi. Ozbiljan poduhvat, zamoran, ali meni svakako zanimljiv i inspirativan. Međutim kada se suočite sa gubicima dragih, najbližih osoba, misli vam odu na drugu stranu. Počinjete razmišljati o smislu životu, o smrti, šta su ti voljeni, koje ste izgubili ostavili vama u duhovnom naslijeđu. Ko su još ti koji su uticali na vas. Jedna bilješka, slijedila je drugu i tako je nastalo dvadeset i kusur bilješki, koje je isčitala, meni jedna vrlo draga osoba, jedna moja prijateljica i u njima vidila zaokruženu cjelinu, te me primorala da ih sakupim i objavim integralno. E tako je otprilike nastala ova zbirka priča.

FRONTAL: Da li je zaista danas teško tražiti dobrotu? Da li su one pozitivne ljudske osobine danas zaboravljene, u kakvo smo se to društvo pretvorili s obzirom da se sve manje cijene ljudskost i dobrota?

LIKIĆ: Mislim da je Bog uredio da uvijek ima i dobra i zla, i da se među njima vodi borba neprestana. Čitamo danas Marka Miljanova, i divimo se se primjerima čojstva i junaštva iz vremena kada je takođe bilo i puno zla. Mislim da dobrota postoji u neizmjenjenom obliku, ali se ne priča o njoj. Ona se ne prenosi budućim pokoljenjima. Ja u ovoj knjizi nisam mislio idealizovati neku izgubljenu dobrotu iz prošlosti, nego insistiram na univerzalnoj svevremenskoj dobroti.

FRONTAL: Kada biste mogli današnji život mijenjati za život starih predaka, Šinde, Ćate, Vukana, Radomira, da li biste to uradili i zašto?

LIKIĆ: Naravno, da to ne bih uradio. Ti su se ljudi mučili za hljeb nasušni gotovo svakog dana u životu, bili izloženi pogibijama, zbjegovima, najstrašnijim izborima i najstrašnijim lomovima. Mom pradjedu Vukanu umrlo je šestoro maloljetne djece. To su životi i traume koje ni najvećim neprijateljima ne bih poželio. Ja sam osjetio i izbjeglištvo i rat u kome sam učestvovao jedno vrijeme, i smrti voljenih, ali moj život je spram njihovih bio jedna vesela opereta. Zato biram da po svaku cijenu živim svoj život i ne razmišljam o povratku u prošlost.

FRONTAL: Šta Rade Likić voli privatno da čita?

LIKIĆ: Sve što dođe pod ruku. Beletristiku, istorijografiju, naučne i kulturne časopise, emigrantske novine, časopise i spomenice. U zadnje vrijeme mi se dopadaju memoari. Čitao sam baš proteklih par mjeseci memoare Milana Stojadinovića, zatim Riste Grđića. Fantastična izdanja. Volim da čitam i stripove, i to bez razlike i talijanske petparačke kao i umjetničke belgijsko-francuske.

FRONTAL: Kako biste iz Vaše pozicije ocijenili aktuelno stanje u književnosti,  i sve manju zainteresovanost ljudi, posebno mlađe populacije, za čitanjem?

LIKIĆ: Ja to baš i ne vidim tako. Istina je da se nekako nameće standard da je čitanje prevaziđeno. Ali vidim da omladina čita, bar u mom kraju. Ja sam odrastao u Sarajevu, da se ne lažemo, ni tamo se nešto nije čitalo. Čitao je ko je čitao. Tako je i danas. Postoji neka fama da se prije živilo po nekim kulturnijim standardima. Da se više čitalo, da se slušala bolja muzika i tako to. I u ta zlatna vremena čitalo se kao i danas, a u Sarajevu, gdje postojao čitav pop rok pokret, ipak se najviše slušala radio emisija Đerdan kao i Radio Ilijaš koji je emitovao želje i pozdrave te puštao novokomponovanu narodnu muziku.

Mene raduje što među Srbima i dalje postoji jedna kultura čitanja i knjige. Imamo mladu generaciju kvalitetnih i komercijalnih književnika. Uzmite Vladimira Tabaševića, Vladimira Kecmanovića, Dejana Stojiljkovića. Neko će za dvojicu zadnje spomenutih reći da su komercijalni. Pa šta! I Momo Kapor je bio komercijalan, pa su mnogi koji su govorili da je pisac za "domaćice koje mirišu na zapršku" sada postali njegove apologete.

Autor: Danka Savić