FRONTAL: Gospodine Vehaboviću, prije svega čestitke na Vašem izboru na funkciju potpredsjednika 4. vijeća Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. Iza Vas je bogato iskustvo. Postoje li razlike u izazovima sa kojima se ste susretali kao sudija Ustavnog suda FBiH, u odnosu na Vaša iskustva u radu u okviru Evropskog suda za ljudska prava u Strasburu?

VEHABOVIĆ: Hvala na čestitkama. Da, može se reći da imam izvjesnog iskustva u radu na predmetima ustavnih sudova u BiH pošto sam radio 7 godina kao registrar Ustavnog suda BiH i 5 godina kao sudija i potpredsjednik Ustavnog suda FBiH, i evo sada Evropskog suda za ljudska prava. Razlike postoje i one se odnose na pristup predmetu ali i na okruženje u kojem se predmeti rješavaju. Kada kažem pristup predmetu, tu mislim na objektivnost koja proizilazi iz činjenice da o predmetu (ako govorimo o predmetima koji se meritorno rješavaju) odlučuju ljudi-sudije koji dolaze iz različitih pravnih sistema. Dakle, predmet mora biti do te mjere jasan da sudije iz potpuno različitih uglova posmatranja istog predmeta dodju do istog zaključka, odnosno barem većina. Drugim riječima, postoji širina u pristupu svakom predmetu dok to u BiH nije slučaj. Predmeti se najčesće (ne uvijek), posmatraju usko, kroz prizmu već naučenih obrazaca koji se ponavljaju godinama. Na kraju vrlo lako mozete doći do krivog zakljucka upravo zbog uvijek istog ugla posmatranja pravnog problema. Znate kako kažu, čovjek uči dok je živ, ali ako uči uvijek isto i to stalno ponavlja iznova i iznova, poslije nekog vremena će upasti u kalup iz kojeg neće moći izaći. Zato i sam, kada imam priliku da se obratim studentima kažem da ne vjeruju slijepo što piše u knjigama, bez obzira na autora, već da o svemu promisle svojom glavom, pokušaju preispitati stavove i zauzeti svoj stav pa makar i pogrešan. Vremenom će se stavovi iskristalizirati. Druga razlika u rješavanju predmeta je okruženje, pri čemu ne mislim na radni prostor i slične stvari već na odvojenost od problema o kojem odlučujete, što može imati i pozitivne i negativne konotacije. Negativne u smislu da izgubite osjećaj realnosti radi odvojenosti, ali svakako da ove pozitivne preovladaju, a one se u najkraćem mogu sazeti  u riječi objektivnost koju stičete kada ste odvojeni od problema o kojem odlučujete, jer u tom slučaju niste izloženi bilo kakvoj vrsti pritiska sredine i neutemeljenih očekivanja. Inače, pitanje objektivnosti je uvijek bilo i uvijek će biti cilj koji svaki pošten sudija želi da postigne.  

FRONTAL: Jasno je da bez provođenja presuda “Sejdić-Finci”, “Pilav” i ”Zornić” Bosna i Hercegovina neće moći napraviti ozbiljan korak ka Evropskoj uniji, a pogotovu postati njena članica. Koji bi onda po vama bili ključni razlozi zbog kojih nadležni ne žele da pomenute presude implementiraju, dok se u isto vrijeme “zalažu za evropske vrijednosti”?

VEHABOVIĆ: Kako ko… Jedni ne žele da provedu presude Evropskog suda da bi promijenili red prioriteta tj. da bi stavili neka druga pitanja u fokus prije nego se ova pitanja budu morala riješiti, a ona će se riješiti, u to nemojte sumnjati. Medjutim, sa takvim stavom te njihove “evropske vrijednosti” se svode na čistu kalkulaciju sa jedinim ciljem da jedna politička partija ostane na vlasti onoliko dugo dok uziva podršku “svog” naroda bez obzira koliko mala bila. Hrvatska u tim “igrama” predstavlja pogonsku snagu unutar EU koja će dati sadržaj toga što se naziva “evropskim vrijednostima na bosanski način”. U suštini, taj sadržaj se popunjava nacionalnim podjelama i podjednakim mogućnostima za blokiranje države, a to je sve osim istinskih demokratksih evropskih vrijednosti gdje je pojedinac kao nosilac prava i obaveza u središtu svega. Drugi opet ne žele provodjenje iz razloga što provodjenje, prije svega, presude Zornić, znači kraj nacio-kratije (jer ono što mi imamo u BiH, teško da se može nazvati demokratijom), a to bi automatski značilo manje vlasti za njih. Treći opet vide opasnost u provodjenju predmeta “Pilav” jer bi to uzdrmalo temelje entitetskih etničkih garancija, makar samo na papiru, za osvajanje odredjenih pozicija u vlasti. Da skratim, ni jedna strana ne želi da ostane ni bez jedne mrvice vlasti za koju se grčevito bore. Ne stoje nikakvi viši interesi iza njihovih djela niti bilo kakvi narodni interesi – tek puka borba za vlasti i resusre koje vlast nosi sa sobom.

FRONTAL: Tek nešto više od mjesec dana ostalo je do održavanja Opštih izbora 2018. godine u BiH. Način izbora delegata u Dom naroda FBiH još uvijek nije poznat. Ko po vašem mišljenju snosi najveću odgovornost za situaciju u kojoj se po ovom pitanju nalazi Bosna i Hercegovina?

VEHABOVIĆ: Najviše odgovornosti snose oni koji čine vlast u Federaciji BiH. To i jeste problem Federacije ali se moze reflektovati i na nivo drzave tako da djelomičnu odgovornost snose i sve parlamentarne stranke na državnom nivou jer nisu riješili problem. A problem ne možete rijesiti ako niste spremni na politički kompromis, a jasno je ko i zašto nije spreman na kompromis u vezi sa ovim pitanjem. Priča se o dijalogu, a na sastancima se slušaju monolozi onih koji ne odstupaju ni za pedalj. U takvim uslovima ne možete postići nikakav dogovor. Naravno, kao i obično u životu, krivica nije uvijek samo na jednoj strani – i drugi imaju svoje prste u svemu ovome iz raznoraznih razloga, ali iza svakog razloga uvijek stoji samo goli interes.

FRONTAL: S obzirom da vrijeme curi, opcija za rješavanje ovog problema sve je manje. Jedna od najčešće pominjanjih je donošenje podzakonskog akta od strane Centralne izborne komisije kojim bi se odredila formula na osnovnu koje bi se vršio izbor delegata u Dom naroda FBiH. Da li je to ispravan put?

VEHABOVIĆ: To je od početka problema bila najizglednija opcija. Zbog toga se konstantno i broje ruke članova CIK-a. Veliki teret će biti na njihovim plećima i ono što oni urade će biti pod lupom ne samo u BiH već i mnogo šire. Svako slovo koje usvoje će biti analizirano sa svih aspekata. Mislim da su svjesni svega toga. Naravno da to nije ispravan put ali se čini kao jedini koji je realan u ovom momentu, mjesec dana pred održavanje izbora. CIK nije zakonodavno tijelo koje može popunjavati pravne praznine, a praznina postoji, to je nesporno, barem što se tiče izbornog zakona. Ona ne postoji na federalnom nivou i to je jasno. Medjutim, stvari nisu baš tako jednostavne, a šta će se na kraju desiti, ko će povući sljedeći potez, da li će to biti CIK, OHR ili neko treći kojeg ja ne vidim, vidjet ćemo… U svakom slučaju se nadam da ce svaka odluka, ko god da je donese, biti zasnovana na demokratskim principima i utemeljena u postojecim pravnim propisima jer samo takva odluka može proći sve testove.

FRONTAL: Stvari vezane za implementaciju odluke Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredbi članova Izbornog zakona BiH mogu se kretati u više pravaca. Može li se desiti da ovaj problem, na kraju, završi i na Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu?

VEHABOVIĆ: Može se desiti i vjerovatno da će se desiti čim se okončaju pravni postupci unutar BiH nakon provedenih izbora. To je i preduslov da bi Evropski sud razmatrao predmet – da su iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi unutar države i da se podnese u roku Evropskom sudu. Naravno da imam svoj stav o odluci Ustavnog suda ali ću ga zadržati sa sebe do predmeta koji će moguce stići do Evropskog suda jer bi to onda moglo dovesti u pitanje moje ucešće u odlučivanju o ovim predmetima tako da ću se iz toga razloga zaustaviti ovdje sa odgovaranjem na ovo pitanje.

FRONTAL: “Sprovođenje reformi u oblasti vladavine prava, osnovnih prava i dobrog upravljanja ostaje najvažnije pitanje za Zapadni Balkan”, navod je iz “Vjerodostojne perspektive proširenja i pojačane suradnje EU-a sa Zapadnim Balkanom” koju je početkom ove godine objavila Evropska komisija. Kako u BiH u tom pravcu pokrenuti stvari sa mrtve tačke?

VEHABOVIĆ: Ključna riječ za pokretanje stvari sa mrtve tačke je “promjena”. Dakle, ako se stvari ne mijenjaju, znači da nešto ne funkcioniše kako treba i da to “nešto” treba mijenjati. Kod nas to, na žalost, nije praksa. U demokratskim društvima stvari su mnogo jednostavnije – odredi se rok i ukoliko se on prekorači ili se posao loše uradi, slijedi ostavka ili smjena. Kod nas riječ ostavka odavno nije u upotrebi, a smjena je zbog isprepletenih interesa, gotovo nemoguća. I kao rezultat imamo tavorenje. Pokretanje stvari sa mrtve tačke znači uvođenje promjena, a da li BiH za to ima snage?

Autor: Denis Čarkadžić