Do Opštih izbora 2018. godine ostalo je još četiri mjeseca. Spektar aktivnosti koje političke partije poduzimaju u tom pravcu, javnosti su uglavnom vidljive. Međutim, upravo ovih dana, odvijaju se pravi mali, za javnost uglavnom nevidljivi ratovi unutar stranaka, pokrenuti borbom za što bolje pozicije na listama čiji će sastavi biti predočeni početkom jula mjeseca, kada je za njihovo podnošenje CIK propisao rok. 

Ovaj put, za razliku od dosadašnjih opštih izbora, pravila su bitno drugačija, a sa njima i pomenuta borba brutalnija. Temeljna izmjena odnosi se na promjenu visine cenzusa unutar lista. Tako je Parlamentarna skupština BiH, izmjenama Izbornog zakona BiH početkom 2016. godine, podigla cenzus unutar liste, “a koji kandidati s liste moraju da osvoje da bi učestvovali u pomjeranju (promjeni mjesta) na listi, a kasnije i u raspodjeli mandata na osnovu broja dobivenih glasova”, sa dotadašnjih 5%, na čak 20% glasova koje lista ukupno osvoji. 

Da bi razumjeli šta će to u praksi značiti na narednim izborima, potrebno je osvrnuti se na prošle opšte izbore 2014. godine, te na njihove rezultate projektovati cenzus od 20 %. Tako je, ako izuzmemo nosioce lista, u Federacij BiH od 448 kandidata iz stranaka koje su prešle prag od 3%, u izbornim jedinicama 513, 411, 407, i 209, samo 10 kandidata prešlo cenzus od 20%, što procentualno iznosi 2% od uzetog uzorka. U RS-u, primjera radi u izbornim jedinicama 512 i 303, od 142 kandidata, više od 20 % od ukupnog broja glasova sa svoje liste imalo je samo njih osam. Jasno je dakle da su, iako formalno-pravno otvorene, liste sa ovako visokim pragom praktično zatvorene, te da će uvođenjem ovog skoro nedostižnog praga, političke partije tj. njihova najuža rukovodstva u najvećoj mogućoj mjeri odlučivati ko će ih predstavljati u zakonodavnim organima. 

Konsenzus vladajućih partija na državnom nivou, po ovom pitanju postignut je lako i brzo. Njemu se, da podsjetimo, nije protivio ni SNSD, dok su protiv bile samo stranke koje na entitetskim i državnim nivoima nisu u vlasti. Osim toga, ove i ovakve intervencije u Izborni zakon BiH nisu bile nužne ili obavezujuće, po bilo kom osnovu ili na bilo koji drugi način urgentne, niti je za njihovo usvajanje bila potrebna “medijacija” ni pritisci međunarodne zajednice, “široka javna rasprava”, mišljenja struke i slično. Dakle, u pitanju je bila procjena pomenute grupe stranaka da im ovo ide u prilog. Postavlja se s toga pitanje-šta je zajednički sadržalac koji je oko ove izmjene izborne legislative ujedinio velike političke partije, a koje su se “ničim izazvane”, odlučile da ljestvicu koju kandidat na listi mora preskočiti dignu tako visoko?

Četiri su osnovna razloga.

Prvo, pažljivom selekcijom, najuža partijska vrhuška prije svega birat će one kojima se najviše vjeruje, i koji će po toj logici bezpogovorno ispunjavati stranačke direktive, ma kakve one bile. 

Drugo, s tim u vezi, takav pristup trebao bi znatno smanjiti mogućnost da će izabrani predstavnik tokom mandata napustiti matičnu partiju i mandat “odnijeti” sa sobom. Jer, radi se o “čovjeku od najvećeg stranačkog povjerenja”.

Uzgred, pomenuti pristup negativno će uticati na volju onih koji bi se i drznuli da istaknu mišljenje ili stav po bilo kom pitanju, a koje se kosi sa stavom i mišljenjem partijskog vrha. 

Ali, pomenuti razlozi manje-više poznati su, i nije ih potrebno posebno elaborirati. 

Međutim, o onom četvrtom razlogu se, razumljivo, malo ili nikako govori u javnom prostoru. U pitanju je mogući negativan uticaj ovako visoko postavljenog praga na izborne rezultate manjih stranaka. U ovom kontekstu ključno pitanje je kako motivisati kandidate da daju svoj maksimum tokom kampanje. Preciznije, one kandidate čija pozicija na listi, obzirom na visinu praga, zasigurno neće obećavati mandat. Upravo u odgovoru na ovo pitanje krije se, čini se, i dodatni razlog zbog kojeg su se vladajuće stranke odlučile na podizanje cenzusa, jer će one sa motivacijom svojih kandidata, bez obzira na broj na listi, imati puno manje problema.

Naime, ako pogledamo vrijeme koje su političke partije koje su podržale ove izmjene provele u vlasti na nekom od nivoa od dana svoga osnivanja do danas, postaje jasno da je biti u vlasti njihov imperativ. S tim u vezi, identična su i očekivanja njihovog članstva i aktivista. Učešće u vlasti kao nešto što se za ove političke partije samo po sebi podrazumijeva, sa sobom nosi i velike mogućnosti da se oni koji neće imati šansu da prođu na listama, ne samo motivišu obećanjem da će im to biti kompenzovano mjestima u upravnim, nadzornim i inim odborima, te drugim, funkcijama položajima ili benefitima koje sa sobom donosi vlast, već da se i to obećanje nakon izbora i ispuni. Osim toga, mandat više, donosi i veći udio u vlasti, te se time šansa da će se loše mjesto na listi zaista kompenzovati povećava, skupa sa motivacijom.

Takvu vrstu obećanja svojim kandidatima teško mogu dati manje stranke. One često, iznoseći različite razloge, a da bi privukle glasače, obećavaju da neće ići nakon izbora u koaliciju sa strankama koje su u tom momentu u vlasti. To je dvosjekli mač, što barem javno, umanjuje njihov koalicioni kapacitet stvarajući kod svojih aktivista percepciju vječne opozicije. Osim toga, obzirom na mali broj osvojenih mandata, i njihov udio u eventualnom učešću u vlasti je u pravilu mali, te samim tim i dio “plijena” tokom raspodjela pozicija. Tako su, u kontekstu o kojem govorimo o tome, negativne posljedice podizanja cenzusa na listama po njihov rezultat neminovne. U kolikoj mjeri će se to odraziti, nije moguće procijeniti, i zavisi između ostalog i od sposobnosti stranačkog rukovodstva da se sa ovim problemom uspješno nosi. 

Ono što manjim političkim partijama ostaje je da na “ideološkoj osnovi” pokušaju motivisati svoje nižerangirane kandidate da tokom kampanje daju svoj maksimum. Na kraju, to ne bi nikome trebao prestavljati problem, jer koga kod od kandidata sa lista, bilo u malim ili velikim strankama, pitate “zašto je tu”, odgovor će biti isti: “da ga pozicija ne zanima, već je tu zbog želje da nešto doprinese...”. So be it...

Autor: Denis Čarkadžić