Na njegove šale o invaliditetu malo će ko ostati ravnodušan. Čovjek koji se kači za tramvaj da brže prođe kroz Sarajevo i zamalo prohoda kad Ibrišević da go - daje slobodu smijehu, ali ne zaboravlja ni ljudskost. Komedija iz stereotipnih pozicija, čini se, navodi na glasniji smijeh.

FRONTAL: Osim kolica, dobro 'kotrljate' i dobar humor. Šta znači smijati se na točkovima u okruženju koje korisnike kolica sažaljeva?

DŽEMIĐIĆ: Smijati se na točkovima znači svakodnevno dokazivati da se osobe s invaliditetom ne trebaju sažaljenje i da ih ne treba sažaljevati. Smijeh i točkovi nisu vezani, pa to znači i dokazivati da se i na točkovima jednako lijepo, iskreno i slatko može smijati kao i na štakama,nogama, s nedostatkom sluha ili vida.

FRONTAL: Čini se da smo zemlja viceva iz svakodnevnice, zemlja koja nekad graniči sama sa sobom i zemlja u kojoj je smijeh lijek za sve dobro ili loše. Gdje je granica dobrog humora u Bosni i Hercegovini?

DŽEMIĐIĆ: Generalno, kada je u pitanju humor u Bosni i Hercegovoni, za razliku od nekih svjetskih metropola, kod nas se zna gdje je granica, koje su teme tabu,o kojim se temama ne smije pričati nikako itd, kao i za mnoge druge teme koje u društvu obiluju predrasudama. 

Za stand up komediju, kojom se ja bavim, to nije dobro, jer bi to trebalo da bude najslobodnija forma i ne bi trebalo da bude zabranjenih tema. To upućuje na sljedeće - sve je naravno - do komičara i do toga o čemu komičar želi, može, zna i smije da priča.

FRONTAL: Koliko je invaliditet smiješan?

DŽEMIĐIĆ: Invaliditet,  kao takav, nije smiješan i to znaju oni koji se suočavaju sa istim. Nema ničeg smiješnog u neprilagođenosti javnih institucija, javnog prostora i u tome što vam mnogo toga postane nedostupno zbog neprilagođenosti.

Međutim, da možemo nešto pozitivno izvući i iz invaliditeta,možemo definitivno. Invaliditet ne mora nužno da bude nešto preozbiljno, i mislim da je sasvim ok nasmijati se nekim situacijama koje nam invaliditet priušti u životu. Na kraju krajeva, i taj invaliditet se lakše prevazilazi uz osmjeh, kao i svaka teška situacija u životu.

FRONTAL: Kako komentarišete istup crnogorskog predstavnika na Evroviziji i izvinjenje nakon toga? Koliko je sličnih istupa političara, javnih ličnosti, etc., koje zaobilazimo gotovo svakodnevno?

DŽEMIĐIĆ: Što se tiče Crnogorskog predstavnika na Evroviziji, mislm da se tu nema šta puno za reći. Šala kao šala nije toliki problem, da je on istu ispričao u svojoj raji, ali ovako javno i još na manifestaciji kakva je Evrovizija jednostavno nije ok. A izvinjenje za istu mi je još gore - ako si već krenuo tim putem ili se izvini na adekvatan način, ili budi mangup pa stani čvrsto iza onoga što si rekao koliko god to pogrešno bilo. Ovako je samo situacija još više otišla u lošem pravcu, po njega i sve ono što je mogao postići za svoju zemlju palo je u vodu. 

Tu se vraćamo na to koliko je invaliditet smiješan i koliko je nešto dozvoljeno - generalno nije ok pričati o nečemu o čemu ne znaš puno ili nikako, pogotovo ako je u vic/šalu “upleten” neko ko možda tu šalu ne može iz ovog ili onog razloga da shvati. Bilo to dijete, ili neko ko nema kapacitet da šalu shvati i na istu adekvatno odgovori ako osjeti potrebu za to. To je pravilo kojeg se držim, nikada se ne šalim sa nekim za koga procijenim da šalu neće shvatiti i da mi na istu neće odgovoriti, neće vratiti, bez obzira o kome se tu i u tom trenutku radi.

FRONTAL: Da li je smijeh ljudsko pravo kad nemaš dovoljno mogućnosti? 

DŽEMIĐIĆ: Smijeh je jedna od rijetkih lijepih i plemenitih stvari koje nam ne mogu i ne smiju biti oduzete, imali mi drugih opcija ili ne... Jedina i najbolja opcija je uvijek biti nasmijan, ma kako to zvučalo. Time samo sebi pomažemo, a ne radimo to zbog drugog. 

FRONTAL: Šta jednake mogućnosti iz ugla čovjeka sa margine znače?

DŽEMIĐIĆ: Mi se borimo još uvijek za nešto što zovemo jednake mogućnosti, a malo ko je, kao osoba s invaliditetom, ili neka druga marginalizovana grupa to iskusio u Bosni i Hercegovini. Kada ljudi sa margine budu imali jednake mogućnosti i kad budem zaista znao šta je to, osim težnje ka boljem, odgovoriću na to pitanje.

Autor: Ana Kotur-Erkić