FRONTAL: Kako je izgledao Vaš aktivistički put?

RADENKOVIĆ: Prije rata sam bio u izviđačima - klinci, ljetovanja, zimovanja, marame, što je bilo jako lijepo. Družili smo se sa starijima, punim ideja, entuzijazma. s njima smo obilazili takmičenja po Jugoslaviji. Upoznao sam mnogo ljudi i zaljubio se u ideju organizacije.

Vremenom, kako sam ja preuzimao organizaciju, postepeno, uvidio sam da nije dovoljno sadržaja unutar izviđačke organizacije i da je neohodno organizovati mnoštvo drugih sadržaja iz sporta, kulture, različite edukacije. Tražio sam od starijih kolega da mijenjamo stvari, što je naišlo na veliki otpor, jer je tako bilo u socijalizmu - kako glavni kaže, tako je. Želja je nesumnjivo postojala i tada, ali je nedostajalo hrabrosti omladini. Kad se zaratilo, nastavio sam sa angažmanom, ali sam i dalje želio da razvijam ideju i unesem promjenu. 11. aprila 1993. godine, zajedno sa tri prijatelja u Brčko osnivam nevladinu organizaciju. tada nije postojao ni registar organizacija, nego smo od tadašnjeg načelnika opštine dobili potvrdu da smo registrovani. Cilj nam je bio da izvedemo mlade iz ratom zahvaćenog područja.

FRONTAL: Kako je izgledalo angažovati mlade u sred i neposredno nakon rata?

RADENKOVIĆ: Imao sam jako puna prijatelja iz doba izviđača, i onda kotaktiram neke u Novom Sadu, pitam ih - 'Ima li šta od takmičenja?', oni kažu da ima, iz matematike, a onda skupimo pun autobus i idemo sa djecom na takmičenje. Zatim, nađemo debatni klub pa odemo u Sremsku Mitrovicu i sve tako.

Kad je stao rat, u prvo vrijeme smo čistili ruševine u gradu, pomagali ljudima koji su čistili svoje kuće, povratnicima u grad, unosili s njima namještaj, i slično. onda smo, u želji da obnovimo sportski i kulturni život u Brčkom, obnavljali sportska igrališta po principu da od institucija dobijemo donaciju, da recimo plate materijal koji je neophodan, a mi da radimo. Potom, organizovali smo sportske događaje, pozorišne predstave, pa koncert sa dva momka koji su znali svirati gitaru.

Sjećam se, 1997.godine smo napravili prve susrete izviđača u Brčkom. Zapalili smo vatru na trgu i postrojili 300 mladih. Možda su građani i čuli za Vermont, ali su tad mogli da vide koliko nas je i šta zapravo radimo.

FRONTAL: Šta je Vermont danas?

RADENKOVIĆ: Mi smo se vremenom mijenjali i definisali svoj rad po oblastima i prioritetima. Imamo puno članova, pa jednom godišnje organizujemo skupštinu i odaberemo teme kojima ćemo se baviti. Zaposleni u Vermontu, menadžment zadužen za planiranje iznese tokove, trendove i stvari kojima se želimo baviti, mlađi iznesu ideje, potrebe koje uoče na terenu i uskladimo to kao prioritete za naredne četiri godine.

FRONTAL: Koji su sadašnji prioriteti na kojima radite?

RADENKOVIĆ: Prvi je rad na umrežavanju nevladinih organizacija, jačanju njihovih i kapaciteta njihovih zaposlenika, drugi je borba protiv korupcije, treći zapošljavanje, četvrti rad sa marginalizovani grupama i peti jačanje uloge žene u društve. Oko uloge žene u društvu mislim da smo napravili mnogo grešaka. Mišljenja smo da niko sam ili u malim grupama ne može da napravi promjenu, već da moramo da se uvežemo, umrežimo i zajedno radimo. To sa udruženjima žena u Brčkom nismo uspjeli. Imamo mi pojedinačnih uspješnih projekata sa nekim od udruženja. U Brčkom ima tridesetak udruženja koja se bave ovim pitanjima, koja bi udružena, mogla napraviti ogromnu promjenu. međutim, postoji jedna ružna odlika malih ljudi - nije problem što dobijamo korist i jedni i drugi u društvu, što dobijam i ja koliko dobijaš i ti, već je problem što dobijam ja.

FRONTAL: Koliko su nevladine organizacije umrežene u Brčkom?

RADENKOVIĆ: Rad na umrežavanju nevladinih organizacija počeli smo još 2011.godine, kada smo pozvali sve registrovane nevladine organizacije da napravimo resursni centar koji bi radio u interesu svih. Od svih pozvanih, na događaju koji smo organizovali prisustvovalo je negdje oko 40 organizacija, s ciljem da zajedno prepišemo ideju koja odlično djeluje i na drugim mjestima i da je iskoristimo za zajednički rad i aktivnosti. Naglasili smo da svaka organizacija zadržava potpunu autonomiju a da zajedništvo koristimo kao resurs za određene ideje.

Javilo se svega 6 organizacija, mi smo bili sedma. Projekti su u početku bili mali, donatori različiti, a onda nas je delegacija Eu podržala sa 240 000eura, od čega smo kupili opremu, edukovali 12 trenera koji dalje prenose znanje unutar svojih organizacija. To je bio početak koji nam je kasnije omogućio da imamo solidan sistem za Resursni centar. Zajedno pišemo projekte, a kad nismo nosioci projekta, volonteri smo organizacijama koje rade projekte i pratimo zadatke koje nam daju. Sutra, kad neka druga organizacija realizuje projekat, sve druge organizacije daju svoje volontere.

Danas je u centru 31 organizacija, opština Gradačac, opština Pelagićevo, opština Ugljevik i Grad Bijeljina, ali ne i Brčko. Ovim partnerstvima smo željeli obezbijediti partnestvo institucija i nevladinog sektora, što je u više od 80% poziva za projekte finansirane od strane EU uslov, no brčanske institucije različite sporazume o saradnji imaju potpisane sa nevladinim sektorom iz Šida, Mitrovice, Vinkovaca, Orašja, Županje, ali ne i Brčkog.

FRONTAL: Kolika je podrška institucija Brčkog nevladinom sektoru?

RADENKOVIĆ: Omladinski centar Vermont, koji zapošljava 16 mladih ljudi, za rad tih ljudi unazad tri godine nije dobio nikakva sredstva. Nadamo se da ćemo ove godine biti podržani.

Za različite grantove podrške nevladinim organizacijama i pojedincima godišnje ode oko 14 miliona maraka. od toga, skoro osam bude raspoređeno putem amandmana na budžet. Od svih tih sredstava, oko 640 nevladinih organizacija zapošljava možda 15 ljudi. 

Nijedan strateški dokument koji je donesen nije zaživio u praksi. Imali smo Strategiju razvoja Brčko Distrikta koja slovom i brojem četiri puta spominje mlade. Imamo omladinsku politiku kojoj nevladin sektor nije dorastao i Zakon o mladima iz 2017.godine, koji nema budžetske implikacije i samim tim postaje mrtvo slovo na papiru. Nema planskog rada, vizije ni budućnosti.

FRONTAL: Kakva je sredina Brčko danas i koliko daje šansu mladima?

RADENKOVIĆ: Brčko je promašena investicija i promašen projekat međunarodnih institucija, koje to neće priznati. Idealno je zamišljen, tako da bi eventualnu potrebu za izmjenama vrijeme i aktivnosti pokazali, ali takav projekat smo dali ljudima koji nisu bili stručni da njime upravljaju. Vremenom su ti isti ljudi okrenuli u pogrešam smjer - na lične interese, politiku, razdvajanje, nacionalizam, periferne stvari.

Brčko najviše podijeljen grad u Bosni i Hercegovini

FRONTAL: Da li je Brčko podijeljen grad?

RADENKOVIĆ: Moram naglasiti, ja sam lokal-patriota, rođen i porodično vezan za Brčko. Ali, svi mi vidimo kako je živjeti u Brčkom, koliko su mladi zaposleni i šta Brčko pruža od sadržaja. Mladi upisuju kurseve njemačkog jezika, ne zato što jezik vole, nego zato što žele da odu

Mislim da je Brčko najviše podijeljen grad u Bosni i Hercegovini. Podijeljeni smo na tri etničke skupine i manjine. Etničke skupine su podijeljene na bar po deset političkih partija, partije na starije i mlađe, one uz žene i one uz muškarce, one uz predsjednika i one uz potpredsjednika, one uz neke partnerske političke parije lijevo ili desno i tako dalje.

Jedini smo multietnički grad, ali smo istovremeno i najviše podijeljeni i to ne može nikome donijeti dobro.

FRONTAL: Šta sve mladima nedostaje u Brčkom?

RADENKOVIĆ: U Brčkom nedostaje sve. Mi sve imamo u pokušaju nismo doveli do kraja. Primjera radi, imamo fiskulturne sale kojih vjerovatno ima najviše po glavi stanovnika u okruženju, ali nijedna nije urađena po standardima da odgovara svim sportovima, pa ni za jedan jedini sport. Sad nam obećavaju jednu salu koja će zadovoljavati ove uslove.

Kada pričamo o kulturi, imamo 40-50 organizacija koje se bave kulturom a nemamo 40-50 večeri u toku godine koje promovišu nešto što rade. Od tri stotine organizacija koje se bave sportom, i zarasla igrališta na kojima nema djece.

Nema ni pravila koja bi omogućila da onaj ko se zaista bavi, postiže rezultate i uspješan je, može biti i nagrađen. Sve je ad hoc, od danas do sutra i po političkoj pripadnosti.

FRONTAL: Šta je sa zapošljavanjem? Budžet je veliki, ali ne vidimo posebno pozitivnu sliku zaposlenosti mladih.

RADENKOVIĆ: Veoma je teško. Roditelji nas uče da učimo, da se obrazujemo, stičemo nova znanja, a onda mi gledamo da uspijevaju oni koji ne uče, koji zabušavaju, koji prepisuju i kupuju. Mladi, rastrgnuti između te dvije opcije, ne znaju ni na koju stranu da se okrenu.

Kupovali smo diplome, pa smo vidjeli da moramo u političku partiju, nakon čega smo vidjeli da ni partijska veza nije dovoljna, nego mora da postoji i familijarna, ljubavnička, ili neka treća... Tom lancu nema kraja, nešto uvijek nedostaje.

Okrenuli smo se odlasku u inostranstvo, prvenstveno u Njemačku jer je to zemlja otvorena za ljude. Pametno su uradili, ljudske kapacitete će uzeti, one koji ne budu zadovoljili kriterijume će vratiti, jer hoće ljude koji hoće da rade i da se školuju.

Tamo ne odlaze oni koji su politički podobni i koji tu dolaze putem političkih veza, a mjesta još uvijek ima.

Osim ovih problema, svjedoci smo neuklađenosti tržišta rada i sistema obrazovanja, koji datira iz prošlog sistema. Taj sistem je bio okrenut ka privredi u kojoj se na neki način nadomještalo sve što nedostaje, a privreda danas ide u potpuno drugim pravcima. 

Sreća je što novi načelnik odjeljenja za obrazovanje ovaj problem shvata i hoće da djeluje i radi, što moram pohvaliti, iako mi to nije praksa. Mi i dalje školujemo suficitarna zanimanja, dok u Švedskoj, primjera radi, iz suficitarnog zanimanja izvlače ljude, prekvalifikuju ih i daju im nova zanimanja.

Trenutno radimo anketu poslodavaca koja će nam reći koje su potrebe poslodavaca, a sa čim želimo uticati na upisnu politiku kako bismo baš tim kadrovima dali perspektivu. Podsticaje, s druge strane, treba dati poslodavcima koji poštuju radnička prava, isplaćuju plate i ne zloupotrebljavaju radnu snagu.

FRONTAL: Jedan od prioriteta Vermonta je i rad sa marginalizovanim grupama. Kako biste ocijenili situaciju u Distriktu?

RADENKOVIĆ: Ako mjerimo od jedan do deset, urađeno je do jedan. Prvo, nema uvezivanja. Suludo je da u vlasti imamo dva zagarantovana mjesta za manjine, a da najbrojnija manjina, Romi, nemaju angažovanog predstavnika. Svaka manjina pojedinačno je malobrojna i neophodno je da se umreže, putem kancelarije za manjine, kako bismo se borili zajedno. Ovdje pričamo i o nacionalnim manjinama i svim ostalim marginalizovanim grupama. Sadašnji rad petnaestak udruženja svede se na nekoliko simboličnih aktivnosti u toku godine. Trebalo bi da se bore za ključne oblasti, poput zapošljavanja, na primjer osoba s invaliditetom, da imamo sopstvenu regulativu koja sad nedostaje. Ukoliko se recimo, ne zapošljava osoba s invaliditetom, bilo bi mnogo svrsishodnije da kazne za nezapošljavanje idu u nevladinu organizaciju koja se bavi pravima ove populacije, ili na zavod za zapošljavanje za podsticaj za zapošljavanje marginalizovanih grupa.

Ja se od početka zalažem za jedan mehanizam koji bi sigurno riješio ključna pitanja - ciljnu populaciju moramo uvesti u sistem odlučivanja, jer samo onaj koga se tiče zna kako će najbolje obezbijediti ono što mu treba.

Autor: Ana Kotur-Erkić