Prislužene su svijeće za pokoj duša i položeno cvijeće uz spomen-ploče sa imenima ubijenih na zidu bjelovačkog hrama, čime je obilježeno 25 godina od njihovog stradanja. 

Cvijeće su položili izaslanik predsjednika Srpske Miladin Dragičević, delegacije Boračke i Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, Saveza logoraša, te opština i opštinskih boračkih i organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz regije Birač.

Na današnji dan prije 25 godina, u ranu zoru, jake muslimanske snage iz Srebrenice i okolnih sela, pod komandom Nasera Orića, upale su ova tri podrinjska sela ubijajući sve što su stigle, pljačkajući i paleći srpsku imovinu. 

Najmlađe žrtve bili su četrnaestogodišnji Slobodan Petrović i petnaestogodišnji Čedo Miladinović, a najstarija osamdesetosmogodišnja Dostana Matić. 

Starica Božana Ostojić je nestala i još nije pronađena. 

Za ove, kao i za brojne druge zločine nad Srbima u srednjem Podrinju, niko nije odgovarao. 

Porodice nastaradalih poručuju rukovodstvu Republike Srpske da se više ne može tolerisati ignorisanje srpskih žrtava, a zatvaranje i suđenje skoro svim Srbima za komandnu odgovornost, dok se na drugoj strani Naser Orić sramotno tereti za samo tri srpske žrtve i oslobađa i te optužbe, iako je ubijao, komandovao i masovno progonio srpski narod sa svojih ognjišta u srednjem Podrinju gdje je pod njegovom komandom ubijeno više od 2.000 srpskih civila i vojnika, a pouzdani podaci postoje da je lično odgovoran kao izvršilac ili naredbodavac na licu mjesta za ubistvo najmanje 219 Srba. 

Mještanin Bjelovca Krsto Rankić, koji je preživio napad, kaže da mu je tog dana ubijeno 16 članova uže i šire porodice. 

On kaže i da je svaki treći stanovnik Bjelovca tog kobnog dana ubijen ili ranjen. 

"Uveče su opkolili selo, a diverzantske zasjede su postavili prema Drini na kojoj smo imali čamac za spasavanje i evakuaciju u Srbiju. Iz sna su nas probudili pucnjava i jake detonacije. Nije bilo svanulo kad su muslimani upali u selo", kaže Rankić i navodi da su neki mještani odmah ubijeni, dok je manja grupa civila zarobljena. 

Prema njegovom svjedočenju, stanovništvo je bježalo i nošeni su ranjeni prema Drini gdje su naišli na zasjedu i mnogi su nastradali u talasima hladne rijeke koja je bila "pokrivena" mitraljeskom vatrom. 

"Nas nekoliko iz jedne kuće smo pružali otpor jer izbora nije bilo. Bili smo na izmaku snage i municije kada se, žrtvujući živote, kroz neprijateljsku paljbu i vatru grupa specijalaca iz Bratunca, od koga smo bili odsječeni, probila i pritekla nam u pomoć oko 15 časova. Vidio sam grupu u crnim uniformama i oni su masakrirali i odsijecali glave ubijenim. Kada smo nakon dva dana sakupljali leševe neke masakrirane komšije nismo mogli prepoznati, a trojici su odsjekli glave i odnijeli u Srebrenicu", kaže Rankić. 

U 76 domaćinstava u Bjelovcu i okolnim selima bilo je 68 poginulih, i skoro da nema kuće iz koje neko nije poginuo. Sve kuće su spaljene i većina ih je nakon rata samo djelimično obnovljena. 

Srpski vojnici su bili u okruženju, ali su pružali otpor i nisu se predavali jer su znali da bi bili ubijeni i unakaženi. Okupljali su se u kuće ili grupice i odbijali napade. 

Slavki Matić su tog jutra ubijene kćerke Snježana i Gordana i muž Radivoje, a kuća je opljačkana i zapaljena. Ona sada živi sama u kući koju je dijelom sama obnovila. 

"Snježanu su nam našla ubijenu pred vratima, Gordana je iskrvarila u kupatilu, a muž i jedan komšija ubijeni su u dvorištu", prisjeća se Slavka. 

Ona kaže da je izgubila nadu da će pravda stići počinioce ovih monstruoznih zločina, da je jedina pravda za preživjele stanovnike ovih sela Republika Srpska, kao i da se još jedino uzda u Božiju pravdu. 

"Da je neko ubio toliko peradi odgovarao bi, a kamoli za ljude", kaže Slavka, koja navodi da nakon što je oslobođen Naser Orić u pravosuđe i u pravdu više ne vjeruje. 

Ona je ispričala da je još nekoliko starih žena i osoba sa invaliditetom ubijeno na kućnom pragu, a da su neke uhvaćene u kućama i sa djecom odvedene u logor u Srebrenicu. 

Predsjednik Opštinske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Bratunca Radojka Filipović rekla je da su joj na današnji dan 1992. godine ubijeni svekar Dragoljub i još nekoliko članova šire porodice, a da je grupa civila zarobljena i odvedena u zatvor u Srebrenicu. 

Ona je navela da su porodice nestalih i poginulih dobile prije dvije godine pisano uvjeravanje od Tužilaštva BiH da će biti podignuta optužnica za zločine počinjene nad Srbima u srednjem Podrinju, ali to nije učinjeno, a predmet o zločinu u Bjelovcu još nije ni formiran. 

Prema riječima Filipovićeve, ukoliko bi bile donesene presude za zločine nad Srbima, one bi morale biti kvalifikovane kao genocid i time bi Bošnjaci morali izbaciti kvalifikaciju rata kao agresiju i genocid.

Predsjednik bratunačke Boračke organizacije Nebojša Lukić rekao je da neprihvatljivo da za 25 godina niko nije odgovarao za zločine nad Srbima u srednjem Podrinju, gdje su polovina nastradalih civili, i pita pravosuđe BiH šta je još trebalo da učini Orić da bi bio osuđen, ako nije za desetine civila u Bjelovcu i stotine srpskih civila u Srebrenici i selima oko Srebrenice i Bratunca. 

Dragičević je rekao da, nažalost, ni nakon 25 godina niko nije odgovarao za stravične zločine počinjene u ovim podrinjskim selima, kao ni za ostale zločine nad Srbima u ovom kraju. 

"Ovdje su ubijeni svi koji nisu uspjeli pobjeći. Većina ubijenih bili su civili. Ovdje su bile samo seoske straže koje se nisu mogle oduprijeti brojnoj i naoružanoj mržnjom i oružjem muslimanskoj sili koja je upala u ovo selo i počinila maskr", naveo je Dragičević. 

Prema njegovim riječima, dovoljno je pogledati polnu i starosnu strukturu nastadalih da se odmah podigne optužnica za zločin nad civilima, ali to pravosuđu BiH i Haškom tribunalu ništa ne predstavlja i zbog toga Republika Srpska i srpski narod ne vjeruju tim sudovima koji su oslobodili i vođu i nalogodavca svih ovih zločina Nasera Orića. 

Dragičević je poručio da je potrebno stalno podsjećati i pričati o tome, da se ne zaboravi i da se ne bi ponovilo. 

U logor su na današnji dan 1992. godine iz Bjelovca odvedene žene, civili Dostana i Mira Filipović, te sedmomjesečni Nemanja i trogodišnja Olivera Filipović, kao i devetogodišnji Brano Vučetić kome su toga dana ubijeni otac Radovan i brat Milenko, dok je majku izgubio tri mjeseca ranije. 

Oni su odvedeni u Srebrenicu, gdje su zlostavljani i gladovali dva mjeseca dok nisu razmijenjeni. 

Izvor: srna