Kada čovjek svjedoči na sudu, daje izjavu u kojoj se zaklinje da će govoriti istinu i samo istinu i ništa osim istine, jer u stvarnom životu kada bi čovjek govorio istinu i samo istinu i ništa osim istine za tog čovjeka bi porodica, rodbina, prijatelji, znani i neznani ljudi rekli da je lud. Smisao laži je da izbjegnemo sukobe, jer tako mislimo da ćemo lakše proći. Smisao istine je da kažeš stvari koje ne žele da čuju. 

Odluke sudova se uglavnom zasnivaju na svjedočenjima lica koja su bila prisutna na tom događaju ili imaju određenja saznanja koja su relevantna za taj događaj. Eh, sad zamislite da sud donosi odluku na svjedočenju lica koji je rekao laž, a ne istinu i samo istinu i ništa osim istine kako bi trebalo. A mi očekujemo od tih sudova da nam donesu pravdu, da izmire posvađane strane i ostalo.... 

Gdje je nestala pravda?

U modernom društvu, kakvo mi težimo da postanemo, vrlo malo se pridaje značaja pravdi, u takvom društvu na sceni su samo interesi različitih društvenih grupa i njihov sukob. Taj sukob se može riješiti na dva načina, ili postići kompromis, gdje će se obje strane nečega odreći, da bi nešto dobile ili zadovoljiti interese jedne grupe, a na štetu druge. Koje od ova dva riješenja je „pravedno“ u datom trenutku, nije moguće odrediti, jer pravda nije racionalna kategorija, niti se može precizno utvrditi niti izmjeriti. 

Pravda predstavlja vredonosno načelo raspodjele koliko prava i obaveza treba dati svakom licu u društvu. Pravda je koncept moralnog postupanja prema svim osobama. Često se na pravdu gleda da je to ono što treba da je „ispravno“. 

Pošto smo svjedoci različitih presuda koje vedre i oblače Bosnom i Hercegovinom i na različite načine utiču na živote ljudi koji su očekivali da će te presude utvrditi šta se zaista dogodilo u ratu, da će doprinijeti pomirenju u regionu, onda se postavlja pitanje gdje je nestala pravda? 

Kada su sudovi donosili presude u našu korist, mi smo govorili kako je taj sud utvrdio činjenice i bio pravedan, a kada bi izrekao presudu koji idu na našu štetu, mi bi to negirali, govorili bi kako je sud nepravedan, kako zasniva svoje presude na lažnim dokazima i svjedočenjima lažnih svjedoka. I opet se vraćamo na laž, a laž je negiranje istine. A istina je obično ono što nam ne odgovara. Znači laž je istina kada nam odgovara, a istina je laž kada nam ne odgovara. 

Kada će nam biti bolje?

Sve se zasniva na jednom sistemu vjerovanja koji nismo odabrali svojom voljom. Ta vjerovanja su toliko snažna, da čak i mnogo godina nakon što se okrenemo novim shvatanjima i pokušamo da sami donosimo odluke, otkrivamo da ta vjerovanja i dalje upravljaju našim životom. Protiv vjerovanja, emocija, činjenice ne pomažu. Pomažu samo druge emocije. 

Da bi prodrmali vjerovanja, emocije u kojima se nalazi cijelo naše društvo potrebno je da „srušimo“ samopouzdanje onih koji su ta vjerovanja gradila. Potrebno je da dijete otvoreno pita svog oca: „Šta si radio u ratu, tata?“ Kada budu otvoreno pitala gdje su bili i šta su radili, onda u tom slučaju ostaje nada da će na to pitanje ti ljudi iskreno odgovoriti makar svojoj djeci, ako su već na sudu dali lažni iskaz i da će pući sve što su gradili kao kula od karata. 

 
Autor: Mirjana Trifković

#FrontalBlogChallenge

Povezane vijesti:

Kazamat i smjena rektora Mataruge

Kreativnošću promijeni svijet oko sebe

#FrontalBlogChallenge Tweets