Danas imam potrebu da pišem o jednom divnom nastavniku muzičkog iz osnovne škole. O nekome ko je znao da nam unese zabavu i zainteresuje nas u nekom čudnom periodu kada nismo imali ništa. Znao je da će teška vremena proći i da će ti mali ljudi jednom biti veliki. I da će sva ta praktična znanja zauvijek ostati negdje u našim malim srcima. 

Ocjene smo dobijali, ne po naučenoj definiciji ili nečemu što svaku kreativnost uništava već u samom korjenu – već smo imali „zadatak“ da odsviramo dio pjesme na klaviru, izvedemo određene korake koji nam je pokazao iz folklora ili odsviramo nešto na tamburici. I to nije bio zadatak u klasičnom smislu te riječi. Bilo je učenje, bilo je dosta praktičnog učenja - ali sve je bila zabava... Čista zabava za ocjenu, možete li to i da zamislite?

Nota po nota, tipka po tipka, akord po akord… i naš nastavnik je morao da ode. Nisam sigurna da li je otišao na ratište ili negdje drugo, ali svakako znam da nam čas muzičkog vaspitanja više nikad nije bio toliko praktičan i razigran. 

Danas, vraćajući se sa plesa, sjetih se ovog divnog čovjeka. Da li se iko još sjeća nekog „nebitnog“ predmeta, iz kog zasigurno imate peticu i ne razmišljate previše o tome? Ne znam. Samo znam da šta god radite u životu sa ljubavlju, u želji da prenesete svoje znanje i u to sve unesete dio sebe, svoje mašte ili kreativnosti – dobije poseban oblik, ljepotu i prepoznatljivost. Drugačiji ljudi i ideje se uvijek pamte. 

A meni je muzika ostala prožeta kroz cijeli život. Svaki dan mi počinje i završava sa muzikom - ritam, takt, muzika i ples se neprimjetno provlače i uvijek iznova oživljavaju u meni. Dok plešem, vrijeme kao da stane za mene… dok plešem, najviše i jesam priusutna u sadašnjem vremenu, uživajući u pokretu, muzici i predivnoj energiji. Ples je moja meditacija, a muzika pokretač snage. Ritam je pokret. A pokret je život. Cijeli život može da se izrazi na plesnom podijumu. 

Za mene, ples/muzika/umjetnost/sport su jednako bitni koliko i matematika ili jezici. Svako znanje je bitno. I ono nužno ne mora da bude „napamet“, „dosadno“ ili statično. Ako ima bilo kakvu akciju, ako u nama budi ono znatiželjno dijete ili radoznalost i poziv na „zabavu i igru“ – to neće biti šablonsko (m)učenje, već uživanje u novim znanjima.

U prirodi svakog čovjeka su kreativnost i znatiželja. Mi smo stvaraoci, nismo pasivni posmatrači. Ohrabrite svoju radoznalost i dopustite vašoj mašti da istražuje nove svjetove, svakoga dana. 

Autor: Dušica Stevanović

#FrontalBlogChallenge

Povezane vijesti:

Kad internet sudi

Da li se rađamo zli ili to postanemo?

#FrontalBlogChallenge Tweets