Više vjerujem da ljudi zbog teških životnih okolnosti ili zbog ličnog nezadovoljstva postanu i ostanu zli. Većina nas se zgražava na okrutno postupanje pojedinaca vjerujući da mi nikad ni mrava ne bismo zgazili. No različiti eksperimenti, što laboratorijski, što oni iz stvarnog života pokazuju da veliki broj „običnih“ ljudi postaje izrazito okrutan u određenim okolnostima.

„Često nije stvar u tome o kojoj vrsti čovjeka je riječ nego je stvar u situaciji u kojoj se on nalazi što određuje njegovo ponašanje.“ – Stanley Milgram, 1974

Vjerujem da se svako ljudsko biće rađa setapovano da bude dobro i da čini dobra djela. Neki od nas nemaju sreće u životu pa su već od rođenja izloženi različitim oblicima zlostavljanja. Neki od tih ljudi od zlostavljanih postaju zlostavljači. Međutim, kako objasniti ovoliku količinu zla u svijetu? Pa nisu svi ovi ljudi koji čine zlo bili zlostavljani? Šta je to što čovjeka navede da bude zao i da čini zlo?

Svi mi za sebe volimo vjerovati kako smo dobri i kako se nama nikad ne bi moglo desiti da nekoga povrijedimo. Slično mislimo i za članove svoje porodice, bliske prijatelje, komšije i radne kolege. Da li je to zaista tako? Ko su onda ti ljudi koji su u ratu činili zlodjela? Otkud su se oni stvorili?

Nakon skoro svakog krvoprolića od komšija, prijatelja pa čak i od rodbine počinitelja čujemo izjave kako su šokirani da je baš on to uradio jer je uvijek bio fin, pažljiv i uljudan. Slične priče smo slušali ili gledali u filmovima o zločincima iz drugog svjetskog rata. Ljudi koji su bili „normalni“ prije i nakon rata, tokom samog rata su činili nezamisliva zlodjela. Takvim pričama smo se, nažalost, i sami mogli uvjeriti tokom prethodnog rata. Ljudi koje smo smatrali dobrima i za koje smo mislili da ih poznajemo su se pred našim očima pretvarali u zvijeri. A isto tako su se nakon prestanka rata vraćali u normalu i ponovo su postajali uzoriti građani. 

Šta se dešava s ljudskim mozgom da čovjeka natjera da se tako ponaša i da izgubi osjećaj za to šta je dobro, a šta zlo. Da li se to može desiti svima nama ili moramo imati određene predispozicije za to? 

Stanley Milgram, psiholog sa sveučilišta Yale, je proveo niz eksperimenata s naglaskom na sukobu između poslušnosti i savjesti. Cilj eksperimenta je bilo određivanje granice do koje će ljudi iskazivati poslušnost ukoliko to uključuje ozljeđivanje druge osobe. 65% sudionika je bilo spremno da elektrošokovima ubije osobu s druge strane samo zato što im je vođa eksperimenta govorio da to moraju uraditi. Milgram je bio zainteresiran za lakoću kojom će obični ljudi pod utjecajem počiniti zločin kao što su to činili Nijemci tokom Drugog svjetskog rata. Slični rezultati su dobijeni i u drugim eksperimentima. 

Ljudi se ne rađaju zli već to postaju stjecajem određenih okolnosti. Ljudi se također ne mogu generalno podijeliti na dobre i loše, jer čak i oni dobri u specifičnim okolnostima vrlo lako mogu postati zli.

Autor: Ivana Marić

#FrontalBlogChallenge

Povezane vijesti: 

Moranje

Čučite ili sjedite?

#FrontalBlogChallenge Tweets