Renata je danas ponosna novinarka CIN-a. Zbog čega ponosna? Zbog činjenice da je ovaj centar do sada istražio i objavio izvrsne priče koje su pokrenule promjene u društvu.

Za interview.ba ona je govorila o primjerima priča koje su uzdrmale javnost, istraživačkom novinarstvu, novinarskim izazovima te dominaciji političke tematike u javnom prostoru.

Centar za istraživačko novinarstvo u Sarajevu je svojim radom više puta uzdrmao javnost, ali ono što ne znamo jeste je li bilo efekta, je li vrijedilo?

RADIĆ-DRAGIĆ: Svakako da vrijedi svako otkrivanje informacija koje su bitne za javnost i utiču na život građana. U tom smislu istraživačko novinarstvo ima zahtjevniju ulogu u odnosu na dnevno novinarstvo. Naš je zadatak da otkrivamo sakrivene stvari, zloupotrebe, ukazujemo na odgovorne i o tome obavještavamo javnost. Istraživačko novinarstvo je dosta zahtjevniji posao u odnosu na dnevno novinarstvo. Pri tome mislim na proces koji podrazumijeva učenje o temi (proučavanje zakonodavnog okvira za svaku temu), prikupljanje dokumentacije, provjeravanje činjenica, uspoređivanje podataka, intervjuiranja sugovornika, suočavanje odgovornih sa podacima… Imamo stroge procedure rada zbog kojih su greške svedene na minimum. Čitatelji i donosioci odluka prepoznaju kvalitetan rad i efekti ne izostaju. Naše priče mijenjaju lošu praksu. Primjerice, uspjeli smo dobiti informacije iz institucije, koje su pokušavali sakriti; nakon što smo u vrijeme protesta u BiH objavili priče o "bijelom hljebu" došlo je do ukidanja ove prakse u pojedinim kantonima. Osim toga, podsjetiću i na istragu koja se vodila protiv protiv Salmira Kaplana jer je uzimao naknadu za smještaj u Sarajevu iako u ovom gradu ima vlastiti stan. Podsjetiću i na sudski proces koji se trenutno vodi protiv Eseda Radeljaša u vezi malverzacija sa nekretninama.

Definitivno, priča koju je malo ko ignorisao, medijski hit, bio je vaš nedavni istraživački izvještaj o lažnom smještaju za poslanike Federalnog parlamenta. Kakav je učinak ove priče i kakve ste reakcije dobili od političara koji su bili tema? 

RADIĆ-DRAGIĆ: Sve osobe koje istražujemo dobiju priliku da razgovaraju s novinarima. Naravno da njihove reakcije uvrstimo u tekst, što smo učinili i u ovom slučaju. Nakon ove priče je pokrenuta istraga kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, o čemu smo također upoznali javnost. Osim toga, kolege sa klixa su se nadovezale i uradili novo istraživanje a u vezi naknada parlamentaraca i otkrili nove propuste. Novinari su sila i zajedno možemo puno postići. Ljudi se potpuno drukčije ponašaju ako imaju svijest da ih neko gleda ili da bi njihove aktivnosti neko mogao provjeriti.

Skloni smo tvrditi kako je istraživačko novinarstvo skoro iščezlo sa naših prostora i da su se mediji okrenuli brzim i lakim temama i skupljanju klikova. Koliko mediji cijene ono što vi radite i usude li se prenositi tekstove koji im nisu politički podobni?

RADIĆ-DRAGIĆ: Istina je da nema puno medija koji se bave istraživačkom novinarstvom ali ih ima. Navest ću primjerice BIRN, Capital, Žurnal. Kolege rade dobre stvari. Mislim da kolege u drugim medijima imaju koristi od CIN-a i da to znaju cijeniti. Napomenut ću da mi sve naše tekstove i prateći material: video, baze, grafike ustupamo besplatno. Mnogi na osnovu naših informacija u bazama rade svoje priče, a mnogi samo prenose naše. Primjerice, priču o lažnom smještaju parlamentaraca prenijelo je preko 120 medija.

Izvor društvenog nefunkcioniranja u BiH jeste očito politički establišment, svih boja, imena, strana, nacionalnosti, vjera. S vašeg stajališta, kako im uspijeva da građanima uvijek prodaju istu priču? 

RADIĆ-DRAGIĆ: Nikakva promjena ne dolazi preko noći. To je spor i zahtjevan proces koji kreće sa spoznajom da nešto nije dobro. Ne znam koliko je ta svijest razvijena kod nas?! Čini mi se da mi u mnogim anomalijama ne vidimo ništa loše. Primjerice, često tražimo nekakve "štele" za stvari gdje nam nisu potrebne samo zato što nam je mrsko čekati, želimo bolju uslugu… Svaka usluga se vraća ili protuuslugom ili novcem ili glasom na izborima. Uz to, imam dojam da je većina punoljetnih građana iz BiH u nekoj stranci ali ne da bi dovela do drušvene promjene već da bi ostvarila neke svoje interese (najčešće došla do posla). Anomalije se prihvaćaju i opravdavaju. To je vidljivo i po komentarima ispod neke priče o nekoj zloupotrebi, gdje se to opravdava, u smislu - pa svi bi mi tako ili što ja nisam na njegovom/njezinom mjestu. 

Medijska slika u BiH je raznolika. U totalu, imaju li mediji/novinari slobodu ili se stanje pogoršava?

RADIĆ-DRAGIĆ: Novinarska udruženja i ombudsmeni su institucije koje mogu ponuditi relevantan odgovor na ovo pitanje. Nemam usporedne podatke kakvo je stanje bilo ranije a kakvo je sada. Meni se čini da su novinari u BiH dovoljno slobodni da pišu i izvještavaju bez straha da će zbog toga biti uhapšeni ili ubijeni. Naravno, nisu oslobođeni tužbe za klevetu u slučaju da to što pišu ne odgovara istini.

Šta je danas profesionalni izazov za jednu novinarku/novinara, posebno kada znamo da se stalno izvještava o istim temama koje su na političkoj agendi?

RADIĆ-DRAGIĆ: Meni je svaki novinarski zadatak izazov, jer su teme drukčije, sugovornici su različiti, pristup podacima je različit od institucije do institucije. Ako je priča "ispričana" iz jednog ugla, treba razmisliti o nekom drugom uglu/ pogledu na priču. Primjerice, priče o javnoj nabavci nikada ne mogu biti ispričane jer ako smo pisali o nabavci u građevini, nismo o nabavci uredske opreme, nabavci usluge. Ako smo pisali o nabavci automobila u Predsjedništvu, možda nismo u Parlamentu, možda nismo u Vladi. Priče su svuda oko nas. Mi često zaboravljamo da mi nismo servis političarima već servis građanima. Mi ne moramo pratiti ono što nam političari pričaju na press konferencijama već ono što muči građane a njihovi problemi su nepresušna tema.

Političari su očito nametnuli javni diskurs i dnevne vijesti su akcije i reakcije među različitim političkim strankama. Kako razbiti dominaciju ove tematike u medijima?

RADIĆ-DRAGIĆ: Tako što će novinari početi raditi svoj posao a ne biti servis političarima. Zašto smo dozvolili da nam novinu/dnevnik uređuju organizatori press konferencija?! Gdje piše da smo mi dužni pratiti sve press konferencije koje se organiziraju i sve javne istupe naših političara i k tome tražiti izjavu odnosno reakciju na nečiju olako izrečenu tvrdnju?!  Zašto pravimo vijest od nečijeg statusa na društvenoj mreži?! Sami smo se doveli u situaciju da nas građani ne čitaju i ne gledaju i onda se žalimo što priče nemaju efekta! Ko će čitati pet novina u kojima su izvještaji sa istih konferencija? Hajmo raditi svoj posao, pratiti i objavljivati informacije koje su bitne za građane, vršiti pritisak na odgovorne da rade svoj posao i mijenjati stvari na bolje. Novinari su sila, koja može dovesti do promjena na bolje! Hajdemo raditi svoj posao.

Izvor: interview.ba