FRONTAL: Kakva je politička kultura u Republici Srpskoj?

VUKOVIĆ: Nemoguće je u par rečenica odgovoriti na ovo pitanje, ali kada već nemam drugog izbora reći ću da na vidjelu imamo politički recept za bosanski lonac! Nema čega tu nema, nalikuje na slične balkanske specijalitete a opet je specifična, pa i originalna. Ako u istom društvu imate toliko izražena obilježja autoritarnosti, podaništva, servilnosti, diletantizma, isključivosti, ideološke dezorijentacije i ekstremizma, političke korupcije, trgovine mandatima i neprincipjelnog međupartijskog savezništva s jedne i nepovjerenja i nepoštovanja bilo kakvog autoriteta, institucije, omalovažavanja i unižavanja bilo koje ideje, ličnosti, principa s druge strane, moglo bi se reći da je naša politička kultura shizofrena! Politička kultura je indeks zdravlja jednog društva, a u našem možemo da dijagnostikujemo od demokratskog potencijala do sklonosti totalitarizmu, od veličanstvenih primjera empatije i žudnje za sabornošću do kolektivne razmjene cinizma i opšteg rasula, od zaklinjanja u rodoljublje i tradiciju do njihovog ismijavanja i odricanja, od potpune političke mlitavosti, pa i mrtvila, do sumanute slike društva u kojem svako misli da sve zna o politici, pravdi, istini, državi, naciji....To stanje može da izliječi samo kultura. Da uravnoteži, urazumi, usmjeri, preobrati svjetinu u javnost, primitivizam u uljudnost i kreativnost, haos u smisao, javašluk u red i načelnost. Samo tako možemo započeti čišćenje ovog političkog svinjca iz kojeg se čini nemogućim podići glavu i vidjeti zvjezdano nebo. 

FRONTAL: Kako vidite političku scenu u narednih godinu dana, tačnije do izbora sljedeće godine?

VUKOVIĆ: Politička kultura daje predvidivost političkim procesima. Za razliku od javnog mnjenja, kojim se lakše manipuliše i koje se zbog toga lakše i mijenja, politička kultura odnosi se na identitetska obilježja, razotkriva mentalitet i karakter političke zajednice. Ako se čitaoci slažu sa mojim komentarima na Vaše prvo pitanje, zar mogu da posumnjaju kako će iz takvog okrilja nešto bitno da se promijeni u narednih godinu dana. Neće, naravno. Svjedočićemo podjelama na patriote i izdajnike, lopove i lažove, reformatore i revolucionare itd. Prisustvovaćemo paradi kiča, transferu iluzija i gluposti, razmjeni uvreda, koridi tvrdoglavih bikova sa javne scene. U međuvremenu, siromašni i poniženi će se kretati od bijesa do očaja, mladi će nastaviti bježaniju, hejteri i botovi se umnožaviti. Socijalna i nacionalna pitanja ostaće ugrožena spolja i iznutra, na žalost svih osim političkih manipulatora i honoraraca iz nvo sektora kojima je takvo stanje idealno, džek pot, bankomat!   

FRONTAL: Da li je aktuelna vlast opravdala glasove svojih birača?

VUKOVIĆ: Najjednostavniji odgovor bio bi – nije, ali ne mogu a da se ne zamislim nad profilom prosječnog glasača koalicionih partija na vlasti. Kakva su uopšte bila njegova očekivanja? Raspjevan glas ispod šatora? Pravovremen tvit sa fotografijom? Arsenal bljuvotina na račun neistomišljenika? Posao u administraciji za sinovca, ljubavnicu? Odbrana Republike Srpske od onih koji bi da je ponište izvana ili uruše iznutra? Od neprijateljskih žaoka ili sopstvenih mana? Popravljanje ekonomske situacije? Izgradnja demokratskih institucija? Ozdravljenje javnog morala? Zapošljavanje, natalitet, šta? Od sposobnosti birača da analiziraju i vrednuju obećanja, domete, argumente, procese, od njihove političke kompetencije najviše zavisi stanje u političkom životu.

FRONTAL: Republika Srpska tone u sve veću ekonomsku i socijalnu bijedu. Ima li opozicija snage da nešto promijeni i da se suprotstavi vladajućoj garnituri, da li možemo očekivati ujedinjenje opozicije u RS?

VUKOVIĆ: Na žalost, ja tu snagu ne vidim, kao ni mogućnost njenog ozbiljnog objedinjavanja. Ne mislim da stranke okupljene oko Saveza za promjene ne razumiju razliku između toga šta znači biti opozicija vlastima šta Republici Srpskoj, na šta igra i šta suflira režim, ali nisam siguran da li oni žele da se obračunavaju sa Dodikom i kompanijom njegovim političkim stilom i metodama ili su kadri da afirmišu drugačiju političku kulturu, način političkog rezonovanja i djelovanja. Još manje sam uvjeren da bi tako, a samo to bi bila istinska promjena, mogli da pobjede na izborima. Uostalom, oni koji su u Republici Srpskoj opozicija, na vlasti su u BiH i obratno. Plus lokalne politike koje počivaju na obrascima koje je teško odgonetnuti od kraja do kraja, sve to unosi dodatnu pometnju. Kako god, iskustvo upozorava da je prerano za prognoze. Zavisi od lokalnog i regionalnog konteksta, personalnih kandidatura za najvažnije pozicije, spontanih i konstriusanih afera koje predstoje i slično.

FRONTAL: Profesor ste na Fakultetu političkih nauka, vidite li možda neka nova lica, neke buduće političke lidere koji bi mogli biti alternativa?

VUKOVIĆ: Iako moram da Vas podsjetim da Fakultet političkih nauka nije škola za proizvodnju političkih lidera, jasno mi je da se Vaše pitanje odnosi na naša zajednička očekivanja i iskrenu nadu da se među studentima političkih nauka nalaze one obrazovane, odvažne i kreativne mlade ličnosti koje bi trebale da oblikuju zdraviju društvenu sliku, unoseći promjene i suprotstavljajući se inerciji vremena koje je izgubilo značenje, ideju, čast, pa i unutrašnju slobodu. Naša obaveza je da prepoznajemo, ohrabrujemo, usmjeravamo i afirmišemo takva lica, ali Fakultet u tome ne smije ostati usamljen. Moj optimizam i snaga da se bavim ovim pozivom oslanjaju se na svakodnevni rad sa predivnim, talentovanim, vaspitanim i smjernim mladim ljudima koji studiraju na FPN-u, ali moji strahovi, malodušnosti i porazi nastavljaju se u pitanjima šta biva s njima kada steknu diplome, zašto se ne zapošljavaju, zašto odlaze ili pristaju na kompromise sa ovakvim društvenim vrijednostima. Evo, umjesto mene, odgovorite Vi ili naši čitaoci. Ko je odgovoran za takvo stanje? Da li fakultet treba da moli vlast da im omogući da pokažu šta znaju? Kako zajednica reaguje na činjenicu da njihova potencijalna radna mjesta zaposjedaju partijski poslušnici, rodbina, kupci diploma i fotelja? Koga okrivljujemo, kome vjerujemo, za šta se zaista zalažemo? 

FRONTAL: Pošto ste karijeru počeli kao novinar, pratite li rad medija i kako Vam izgleda današnji medijski prostor? 

VUKOVIĆ: Umjesto da govorim o masovnoj izdaji profesionalnih i etičkih načela, podjarmljenosti egzistencijalnim nevoljama i apetitima, razvrstavanju na portparole vlasti i opozicije, polupismenim i frustriranim komentarima, brzoplenim i površnim istraživanjima, internet siledžijama i luđacima, moram da naglasim da iako smatram da je novinarstvo u agoniji, na samrti, ima još nekolicina novinara koje izuzetno cijenim, koji su vanserijski potencijal, kojima ni pare, ni moć, ni glupost ne mogu ništa. Žao mi je što ih ne prepoznajemo i ne cijenimo dovoljno, uglavnom zbog stereotipa i uopštavanja, ali i onih koji su srozali novinarsku profesiju iznutra i izvana. Takođe, ima i vrlo pismenih, obrazovanih i javnom interesu okrenutih forumaša i blogera, ali zbog tog prostačkog hejtovanja kojeg proizvode plaćenici raznih partija, a prenose i šire ništarije sakrivene iza lažnih profila, njihova stajališta jedva da dopiru do javnosti, gdje brzo i iščeznu. Ali, takva situacije je manje više ista i u okruženju. 

FRONTAL: Ima li tu šanse za napredak?

VUKOVIĆ: Da bi novinarstvo u Republici Srpskoj opstalo, preporodilo se i napredovalo, novinari ne bi smjeli da čekaju povoljniju političku i ekonomsku klimu, jer njihova perspektiva ne zavisi od uticaja spolja ako unutar svojih redova ne počnu ozbiljna prestojavanja, čišćenje kukolja, odbranu iznutra. Dostojanstvo profesije treba izgraditi nanovo iznutra da bi dobilo priznanje i spolja. Nema razloga za čekanje. Evo, vlast više nije jaka kao prije nekoliko godina, nema ni snagu ni moć da ih tjera da kleče i ćute, među građanima odjekuje žamor kritike, nezadovoljstva, razočarenja, nade, uobrazilja. Opozicija luta, udara nasumice, ali i iznosi neke teze. Novinari ne smiju da se svrstavaju, već da uspostave razvotežu, razaberu istinu od laži, artikulišu javno mnjenje. Umjesto svakodnevnih besmislenih pitanja zašto tobožnji intelektualci ćute, podsjetite se – novinari nisu skupljači izjava, prenosioci besmislica, već analitičari društvene zbilje, tumači i čuvari javnog interesa, intelektualci koji se ne odriču samopoštovanja i prava na kritiku, ali i koji ne zloupotrebljavaju svoja znanja, moral, principe. Tako je i sa ostalim profesijama, ali je novinarima najteže jer su svaka njihova greška i boljka na vjetrometini, a o svemu ostalom istine treba da saznamo kroz prizmu koju nam oni stvaraju. 

Autor: Danka Savić