FRONTAL: Kakav je po Vama položaj književnosti u Srpskoj, i kako komentarišete činjenicu da se na sajmovima promovišu knjige pod devizom „književnosti“, iako one to nikako ne bi mogle da budu?

STOJIČIĆ: Nažalost, književnost u RS je – metafizička činjenica! Ono što neko smatra “književnošću” je samo varka, mimikrija od koje žive nekoliki tzv “državni pisci”, koji su privatizovali ono malo “ničega od književnosti”! Agonija književnosti u RS predugo traje i, izgleda, nekima odgovara. Kad kažem da je “književnost” misaona imenica, govorim o nepostojanju književnog života, estetičke skale vrednovanja i tzv. šire društvene recepcije književnih vrednota. Ako toga nema, onda je laicima, vilinskim konjicima književnosti, lako proglasiti sebe – gromadama književnosti. A naši “sajmovi” su samo pozornica, vašar taštine, ugovorene (dogovorene) predstave književnog raspadanja.

FRONTAL: Izjavili ste nedavno u šali da treba da se dodjeljuje godišnja nagrada za zaborav ali i nagrada za najgoru knjigu. Da li smo mi Srbi zaista narod koji sporo pamti i brzo zaboravlja?

STOJIČIĆ: Naši “dnevni fariseji” (“književnici”) toliko su se svještili zaboravu književnih vrijednosti i marifetlucima povodom tih “dostignuća” – da sam ja javno predložio na skupštini  UK – da se nagrade za zaborav dodijele tim “pametarima”! Tačno je – mi smo “školovani” da sporo pamtimo a brzo zaboravljamo! Propagirati i zastupati zaborav znači – ubrzati ustoličenje sebe sama na društveni pijedestal, na olimp gdje lješkari tzv. “elita”! I niko da se počeše povodom ove javne agonije! Ja sam predložio i da se mi, pisci, demokratskim činom, glasanjem, proglasimo nevažećim! Da, brate, zamrznemo “književnost kao takvu” na određeni rok, dok se, politički rečeno, ne steknu uslovi za njen život!

FRONTAL: „Metaknute priče“, prva antologija ratne priče Republike Srpske,  je naziv Vaše posljednje knjige koju ste objavili. Šta je to što ovu knjigu čini posebnom? O čemu ona zapravo govori?

STOJIČIĆ: Antologijom se borim – protiv zaborava! Zaboravili smo da je istorija čovječanstva – istorija ratovanja! Zaboravili – da književnost pamti ljudsku dušu a istorija samo tijelo (mrtvo tijelo, ljudsko truplo…) Književnost pamti živom rječju a istorija – hladnim brojem! Književnost pamti stihom, pjesmom, pričom, romanom a istorija – dokumentima pisanim mrtvim slovom na papiru (rezolucijama i drugim faktima). Mi se, danas i ovdje, uljuljkani u ništini, zadovoljavamo time da rat “pamtimo” trećerazrednim reportažama, sjećanjima i memoarima koje proglašavamo “ratnom književnošću”! Ako ja smijem govoriti o, kako kažete, “posebnosti” antologije, ona je upravo u nijansama života i smrti u ratno nedoba, u polifonijskoj slici rata i ratovanja.

FRONTAL: Objavili ste četrdesetak  knjiga različitih žanrova. Na koje teme se svodi Vaš stvaralački opus? Za čime ste tragali u svojim dijelima?

STOJIČIĆ: Vaše bi me pitanje moglo koštati – neizlječivog narcizma! Pisac mora malo da bude i narcis (malim slovom pisano, naravno!), ali ne smije prerasti sebe! (Naši današnji narcisi su po tri puta nadrasli, preskočili sebe! Stalni likovi moje autopoetičke priznanice su: knjiga, pisanje, pisac, čitalac! Tim kvartetom pokušavam da iskažem (ne da – pokažem) koliko je našem stvarnom životu potrebno terapije kreacijom, koliko je realija irealna, i da nam je, u životu, neophodno ponekad presaditi srce u glavu, kako bi rekao Alen Boske.

FRONTAL: Kada biste morali da izdvojite jedno svoje djelo, koje bi to bilo i zašto?

STOJIČIĆ: Vjerovali ili ne, to moje “izabrano djelo” je moja prva knjiga pjesama, “Stilus”! U njoj su “prepoznate” moje buduće teme, moji likovi, moja stilosfera! Ona je moja poetička lična karta!

FRONTAL: Koja je to knjiga iz svjetske ili i iz naše književnosti koja je na Vas ostavila najveći utisak? I koji je to književnik kojeg biste posebno izdvojili?

STOJIČIĆ: Studirajući svjetsku književnost, strahovao sam da ne “izvučem” pitanje – “Don Kihot”, Servantes! To je ta knjiga svih knjiga, kao što je Biblija “majka svih knjiga”! Servantes je pisao – u budućnosti! “Don Kihot” je roman sa hiljadu nijansi tumačenja! Tamo ćete “naći” i samoga Servatnesa, koji kritikuje sebe, piše protiv sebe! Veliki nauk za pisca, ali ne i za naše današnje “korifeje”, parazite društva!... Kada mi rečenica “zaškripi”, mastionica “presuši” – idem na bolovanje, u roman “Don Kihot”, na pregled kod doktora Servantesa!

FRONTAL: Šta znače nagrade jednom stvaraocu? Poznato je da ste dobitnik mnogobrojnih nagrada, između ostalog nagrada Udruženja književnika Srpske za najbolju knjigu u 2011. godini, za roman „Piši tiše Andrićevo ime“.

STOJIČIĆ: Ja sam nedavno, u časopisu “Krajina” (izdanje “Art – printa”), objavio temat pod naslovom “O književnoj nagradi”. Tu sam, figurativno rečeno, govorio o nagradama i nagrdama, o nagrađenima koji su nagrđeni!... Mi imamo danas pisaca koji nagrade više ne mogu vješati na prsima, nego ih vješaju i na leđima! Nagrada je i opomena piscu, da se “preispita”, da svoje djelo ponovo provjeri na rešetu vrednovanja. Treba da misli o tome – da nagradu mora opravdati narednim knjigama, ili da je – vrati!