Kako je to Čerčil u svom stilu objasnio: „Demokratija je najlošija forma vladavine, izuzev svih ostalih.“ Međutim, taj sistem čini se da je danas u dubokoj i suštinskoj krizi, koja nije samo kriza politika i programa trenutnih pobjednika na izborima, već kriza sistema kao takvog. Uspjeh populističkih demagoga pa čak i raznoraznih političkih pajaca, rasista, ksenofoba, šovinista i sličnih, širom Evrope, a na poslednjim predsjedničkim izborima i u SAD, samo je spoljašnji marker ove krize. Stvar je zapravo mnogo gora.

1. Institucije su obesmišljene a stvarni centri moći izmješteni izvan vidokruga javnosti. Da li iko više vjeruje da se stvarna politička moć nalazi u parlamentarnim predstavnicima volje naroda? Da li iko više vjeruje da je naše zakonodavno tijelo krajnji autoritet u kome se odlučivalo da li će Zakon o radu biti usvojen? Ili da Cipras odgovara svojim biračima a ne nekom skrivenom, maglovitom i fiktivnom „Briselu“? Odluke se donose iza zatvorenih vrata u uskim krugovima kvazipolitičkih elita neovisnih od birača, ali i od kontrolnih institucija koje su klasično shvatane kao osigurači protiv uzurpacije – poput na primjer Ustavnih ili Vrhovnih sudova. Političke odluke, čak i one najvažnije i sudbonosne, kreiraju se u sivim zonama politike i pokazuju začuđujuću sposobnost da se proguraju kroz sistem bez ikakvog otpora.

2. Otuda ne iznenađuje odsustvo stvarnog i kredibilnog programa kod gotovo svih političkih partija. Program je postao suvišan i nepotreban balast. Koji se sastoji od par trivijalnih fraza tipa „ekonomskog razvoja“, „zapošljavanja mladih“, „borbe protiv krimanala i korupcije“ - floskula u koje niko više niti vjeruje niti ih čak čuje. Kada je politički proces pretvoren u permanentni rijaliti – postalo je nebitno „šta“ govorite već „kako“ to činite, računajući u to i sve stvari iz domena PR-a. Šokantan uspjeh likova poput komičara Bepe Grila u Italiji, ili „Belog“ u Srbiji, pa čak i MOST-a u Hrvatskoj, pokazuje do koje je mjere stvar politike postala sprdnja s zdravim razumom.

3. Logična posljedica je neka vrsta sveopšteg političkog fatalizma koja je proizod svijesti ljudi da ne mogu na realan i bitan način uticati na kreiranje onoga što se događa. Ovaj fatalizam ima svoje izraze u svim segmentima politike. Formalni pokazatelji su pasivnost građana i konstantno rastuća apstinencija birača – u gotovo svim državama Zapada izlazanost je tek nešto iznad 50%, a takva je i u RS. Neformalni pokazatelji još više zabrinjavaju: stvorene su čitave kulturne figure koje na negativan način prikazuju aktere političke scene. Političari se doživaljavaju kao pravi pravcati antiheroji, čiji su atributi: sebičnost, nezainteresovanost za opšte, karijerizam, prevrtljivost, „papak“ itd., a rečenica „političari su ...“ pa nešto najcrnje, je postala uslovni refleks. Ne čudi da pristojan svijet ima tendenciju da se skloni, ili bar odmakne od politike, u mjeri u kojoj je to moguće.

4. U generalizirajućoj formi ovo je izraženo stavom „svi su isti“ i opštim nevjerovanjem da bolje postoji ili da je čak moguće. Bilo kakva stvarna alternativa stanju unaprijed je diskreditovana i osuđena na propast.

5. Poseban problem unutar ovog začaranog kruga čini medijsko podzemlje, koje zapravo više i nije podzemlje već je zauzelo teren. Jedan od najvažnijih osigurača za perfektno funkcionisanje res publikuma uvijek je bila sedma sila. To je onaj dio sistema koji je stavljao na uvid javnosti šta se događa, omogućavajući tako toj javnosti da provede racionalnu deliberaciju politika i tako klasifikuje aktere. Danas je međutim „sedma sila“ (čast herojskim izuzecima, koji su još više herojski kada se shvati u kakvom sistemu opstaju) postala instrument održavanja sistema, sa osnovnom funkcijom: diskreditacija svakog pokušaja racionalnog i pristojnog pristupa politici. Čitava plejada kartela za klevetanje, a u koje nažalost često spadaju i javni servisi, pojedinačnih medijskih gangstera, lovaca na ucjene, pravog pravcatog polusvijeta, stavljena je u službu održavanja postojećeg status quo. Paradigma današnjeg izvještavanja postala je ad hominem pljuvačina targetiranih aktera, a ne mišljenje o onome „šta“. Politički tabloidi i plaćenici tabloidizacije zapravo održavaju sistem; - čak i kada ga kritikuju oni ga samim svojim pristupom i postojanjem ojačavaju.

6. Svi ovi faktori utiču na to da se sistem, ma koliko neefikasan i apsurdan bio, ipak održava u nedogled. Naprosto, u uslovima kartelizacije politike, kartelizacije medijskog prostora, pasivizacije građanstva i sklonosti stvarno kredibilnih ljudi da se sklone van sistema koji im se gadi, alternativa nije moguća. Opozicione partije teško mogu postati stvarna alternativa i kreirati promjenu jer su uhvaćene u zamku i unaprijed osuđene na propast: ako žele da pobjede demagoge podržane moćnim medijima, naprosto moraju preuzeti iste matrice ponašanja, tj. postati „isti“, čak i ako to prvobitno nisu bili i nisu imali namjeru ni postati. Nebrojeno puta sam lično svjedočio da se jedna pametna i društveno nasušno potreban politika odbaci na stranačkim organima s argumentom: „narod hoće da čuje ...“ pa onda neka populistička besmislica. Opozicione stranke bi mogle pobijediti na izborima samo na osnovu infrastrukture, na osnovu toga što bi mogle da zaposle ili na neki drugi način interesno vežu za sebe više ljudi i njihovih užih porodica. Ali to čudo čak i kada bi se desilo stvarno ne bi značilo nikavu promjenu. Kako je to Hajedger jednom prilikom rekao: „Pobijedilo je isto.“ S druge strane, šarmantni dobronamjerni klovnovi koji se s vremena na vrijeme pojave na sceni nemaju elementarne uslove da budu shvaćeni ozbiljno, jer oni i nisu ozbiljni: zamislimo da je Beli pobjedio i da treba da vodi pregovore o poglavlju 24? Oni su važni kao kritika sistema, kao način da se problem ogoli i predstavi u svojoj suštini, ali nisu dio rješenja.

7. Ako bi čovjek na osnovu ovih nabačaja razmišljao o stvarnoj alternativi on se susreće s problemom da kaže bilo šta smisleno: ta bi alternativa morala da bude u stanju da progovori autentično u svijetu demagogije, da ostane kredibilna u svijetu pljuvačine i da dobije glasove tako što će da kaže ono što treba a ne ono što birači žele da čuju. U društvima poput našeg, u kome je sistem obrazovanja devastiran, kadrovska selekcija izopačena, a odliv svakog ko nešto vrijedi poprima razmjere intelektualnog egzodusa, tako nešto je ravno naučnoj fantastici. Ipak, alternativa je nužna, neminovna, i pojavljivala se i u težim okolnostima. Točak promjene ne može se vječno zaustaviti, koliko god postojeći perpetuum mobile bio žilav. Konture se već naziru. Kada se pojavi, to neće biti samo neka nova politička stranka, već širi društveni front sposoban da integriše u sebe ono preostalih zdravih snaga.

Piše: Aleksandar Savanović