Priča je to o čovjeku koji dolazi u veliki grad u potrazi za srećom, ali kako mu ništa ne polazi za rukom, on odluči da se bogato oženi i tu počinje surova priča o svakodnevici mladih, koji su zbog novca spremni na sve. Da je riječ o veoma popularnoj predstavi, govori i  činjenica da je Andrija na stalnim turnejama i da se za svako igranje traži ulaznica više.

Bosanskohercegovačka publika ovog glumca ima priliku gledati u popularnoj seriji "Andrija i Anđelka", a o gostovanjima, putovanjima, ljubavnoj vezi s Aleksandrom Tomić i nostalgiji za porodicom, govorio je u intervjuu za “Dnevni avaz”.

Kada je imao 16 godina, napustio je roditeljski dom u Podgorici i upisao studij glume u Beogradu, a iste godine dobio je i prvu pozorišnu ulogu u predstavi “Konte Zanović”. I tako je počela njegova bogata karijera. Danas njegove uloge publika s velikim žarom gleda kako u pozorištu, tako i na TV ekranima.

Nedavno ste gostovali u Mostaru i Zenici. Kako je bilo?

- Prezadovoljan sam, organizacija je bila na nivou, kao i publika. Moram naglasiti da je ovo bilo moje prvo gostovanje sa "Zlatnim lančićem od bižuterije" u Mostaru. Bilo je fantastično, više od 700 ljudi smijalo se mojim anegdotama i šalama. U Zenici sam gostovao drugi put, jer tamo imam veliki broj fanova, koji jedva čekaju da se pojavim. Iako smo bili prije mjesec, opet je bilo puno. Nakon igranja u Zenici, malo sam se družio sa poznanicima, a onda sam se vratio svome domu.

Često gostujete u BiH. Jeste li uspostavili neka značajna prijateljstva?

- Naravno, u BiH imam baš dosta prijatelja. To su ljudi koje znam odranije, ali i oni koje sam upoznao zahvaljujući poslu. Mogu da kažem da se osjećam kao beba kada dođem u vašu zemlju, jer me svi paze, zovu i žele da me ugoste. S druge strane, mnogo se trudim da što češće dođem u BiH, poslovno, ali i privatno. Sad dolazi ljepše vrijeme pa ću se s Bosancima i Hercegovcima družiti na moru.

Kako je prošla turneja u inozemstvu?

- Bio sam u Australiji, Americi, Kanadi... Australija je zaista specifična, stvarno su ljudi na kraj svijeta. Imao sam osjećaj da su svi koji znaju za Andriju Miloševića, pohrlili i došli da gledaju predstavu. Igrali smo u šest gradova osam predstava tako da je stvarno bilo fenomenalno. Moram priznati da je nama, kao ekipi, bilo malo naporno, jer su gradovi daleko jedan od drugoga pa smo morali letjeti  avionom zbog tih dugačkih relacija. Opet, kada imate satisfikaciju od publike i ljude koji vole ono što radite, uživate s njima. Primijetio sam da je dijaspora Jugoslavije stvarno ogromna i mnogo je naših ljudi u Australiji. Svakako, tu ima onog nečega što se zove “iza predstave”. Zapravo, naše gostovanje njima bude povod da se vide i druže.

Jesu li Vam putovanja naporna?

- Moram priznati da je do sada bilo dobro, podnosio sam tu brzinu, ali već osjećam umor. Kraj je sezone i,  iskreno da vam kažem, na vrh glave su mi putovanja, jer sam dosta na točkovima, u avionu... Tako, kad mi dosadi, sjetim se sportista, koji putuju tokom cijele godine, svuda, i onda sam sebi kažem: “Andrija, ne žali se, ti si dobro prošao.”

Trenutno Vas publika ispred malih ekrana ima priliku gledati u seriji “Andrija i Anđelka” te u emisiji “Izvedi me”. Šta je najnovije što pripremate?

- Bit će tu noviteta. Trebali bismo snimati novu seriju, snimanje bi trebalo početi najkasnije u oktobru. U pitanju je nešto potpuno drugačije od “Andrije i Anđelke”, zasigurno se radi o lijepoj priči koja će se našoj publici dopasti.

Je li u pitanju srbijanska verzija serije “Svi vole Rejmonda”?

- To još ne mogu otkriti, dok se akteri ne dogovore. Drago mi je da se javnosti svidjela vijest u vezi s Rejmondom, ali ostaje da se vidi šta će biti od toga i hoćemo li uspjeti realizirati tako zahtjevan projekt. Danas nije lako ni produkcijama, jer za sve treba ogromna lova, mora se uložiti. Opet, s druge strane, sve to mora negdje da se vrati. S obzirom na to da nam je na Balkanu malo tržište, takvi pregovori traju veoma dugo, ali se nadam da ćemo narednih dana imati potvrdnu informaciju.

Poznati ste kao optimistična osoba. Kako posmatrate i kako reagirate na svakodnevna dešavanja  u regionu, ali i svijetu?

- U suštini, to je neki šablon, koji se ponavlja i uvijek će se prebacivati s jedne teme na drugu. Što se tiče nas, u regionu, to je slična priča i niko ne govori o ekonomiji nego o potencijalnim ratovima, ovom-onom... Ne mogu da zatvorim oči na sve to, ali ako narod ne vidi šta se dešava, ne mogu, onda, ni ja, kao pojedinac, nešto uraditi nego pokušavam da se zezamo i veselimo. Smijeh i sreća prosto su nam jedna od zdravijih alternativa koje možemo da izaberemo u surovom svijetu. Ljudi iz svih sfera postali su ispolitizirani, nevjerovatno mi je da svi komentiraju i prate politiku... Posao kulturnih radnika je da se bave kulturnom politikom, a ne onom standardnom. Ako svi ljudi razmišljaju na isti način, a ovdje, na Balkanu, to je slučaj, imaju iste animozitete, na isti način se svađaju više od 20 godina, onda nemam više šta da kažem. Zbog toga se u svojim predstavama ne bavim politikom niti mi je tu šta smiješno. Ne znam kako bih nasmijao ljude situacijama koje su pregadne. Onda se bavim ljudima, muško-ženskim odnosima, brakom, ljubavi... I svim drugim lijepim stvarima, jer mislim da je taj svijetli segment mnogo važniji od ovoga drugoga. Jednostavno, uspjeli smo da nam politika postane važnija od života, ljubavi, sreće. I tome smo doprinijeli apsolutno svi, jer konstantno ponavljamo iste greške, a istovremeno zaboravljamo da sve to nije u rukama jednog čovjeka nego svih nas.

Pomenuli ste brak. Hoćete li uskoro stati pred matičara?

- To me svi pitaju - od moje majke, prijatelja i nadalje, svi redom. E, pa ja vam mogu samo poručiti, ako se ja oženim, neće vam biti bolje. Od toga ne zavisi apsolutno ništa. Eto, ne znam kad ću pred matičara, ali koliko ste navalili, izgleda, moraću.

Idete li u Crnu Goru?

- Idem, svakako, kad god mogu, posjetim majku, brata i ostalu rodbinu i, naravno, ta posjeta uvijek završi nekim domaćim specijalitetima. Znate kako je to, svaki sin misli da njegova majka najbolje kuha i onda, kada odu od kuće, razmišljaju o tome da nema musake kao što je majkina niti pite, kolača... Tako i ja, kad idem u Crnu Goru, kažem: “Majka, spremi ono što  volim”, a onda ona cijeli dan sve to kuha samo da bi me nahranila. Inače, malo sam gabaritniji pa mogu dosta pojesti. Koliko god godina da imaš, kada dolaziš rodnoj kući, ona dva-tri dana koja te majka pazi su posebna i ne biste ih mijenjali nizašta.

Hoćete li, možda, posjetiti ovogodišnji Sarajevo Film Festival?

- Bogami, ne znam. Iskreno, volio bih doći. Prošle godine su me zvali, ali nisam bio u mogućnosti, jer stalno putujem.

Izvor: Avaz