Ima jedna zemlja. Zove se Kuba. Kažu da je zatvorena za cijeli svijet. Griješite. Zatvorili su je za cijeli svijet. Ni u jednom momentu nisam osjetio nikakvo zatvaranje. Toliko ljubazan narod i siguran grad, da ne mogu da vam opišem. Svi, ali bukvalno svi, znaju gdje je Balkan. To se da i očekivati. Gospođa Kari i njen muž Umberto, kod kojih sam odsjeo, su poslali čovjeka po mene na aerodrom. Ljubazni.

Danas sam ostavio prljavu košulju van kofera, dok sam se vratio kući – ona oprana i opeglana. Nisu trebali, ali tvrde da to tako mora. Ujutru doručak, popodne, ako sam kući, donosi mi kafu na vrata od sobe. Kaže u njihovoj sam kući, to tako mora sve po redu. Saobraćaj besprekoran. Djeca se igraju na ulici do 8 uveče, a onda se čuje sa terase: „Ajde kući na kupanje, dosta je bilo.“ Podsjetilo me na djetinjstvo.

Samo odrasli imaju mobilne i ima interneta, koji se kupuje na sat vremena. Nijedan sajt nije blokiran. Ni Fejsbuk, ni Tviter. Možeš da imaš profil, ali Vlada Kube savjetuje da to ne treba nikome, oduzima vrijeme. I svi znaju kako je van Kube i sve je na tv-u, nemoj da vas zaluđuju lažima. Svi znaju da je kapitalizam pošao dođavola i da svi rade kao robovi za ljude koji obožavaju da eksploatišu. I svi znaju šta je markirana garderoba.

Kažu lijepo bi bilo imati, ali jadni vi koji sve to kupujete kreditnim karticama. Svi nasmijani na ulicama. Kažu da se nadaju da će biti bolje, ali svakako bolje od 90-ih, kad nisu imali šta da jedu jer je pao komunistički blok i SSSR. Ne vide sebe kao dio SAD-a, nikada, jer kako kažu, ne zaboravljaju istoriju. Pitaju kako mi. Ja kažem: „Šta da vam kažem, loše. „Jadna Jugoslavija.“, tvrde. I da, ima Koka-Kole. Ima hamburgera, pice, sladoleda.

Zemlja koja stvarno nema para, ali niko ne umire od gladi. Baš niko. Soba ima pogled na Univerzitet u Havani, koji je završio drug Fidel i kaže gospođa Kari da je svake godine sve više studenata. Niko nezadovoljan. Nasmijani, ljubazni. „Hvala, „Izvolite“, „Dobar dan“, „Doviđenja“. Sve svima nadaleko poznate riječi. Nisam naleteo na nekog ko je bijesan, nervozan i drzak. Ne, neće da vam uzmu pare, samo su ljubazni. Kažu da ih tako uče kući. Svi su mi potvrdili da se osjećaju najponosnijim osobama na planeti i da će izdržati još gore ako treba, samo da njihova draga zemlja nikad ne posustane pred pohlepom kapitalizma. Neće da mijenjaju sistem i tačka.

Ljekovi prejeftini (10 centi aspirin, kupili mi jer me je boljela glava), zdravstvo i škola besplatni totalno. Kažu da su ponosni na svoju medicinu, jer „naši jadni ljekovi služe da nam održavaju bolest i razboljevaju druge organe, dok njihovi liječe totalno. Poznanik im je upravo izliječen od raka koštane srži, vratio se na posao. Plate u odnosu na visoke cijene mizerne, ali država im daje hljeb, jaja, mlijeko i meso po najnižim cenama. I svi su uredni, čisti. Svi đaci u uniformama.

Rade fizičko na ulici sa profesorom, niko ne smije da zucne, gledaju sa osmjehom u njega kao u Boga. Ponekad pitaju imam li čokoladicu ili žvaku da im dam, ako ne – nikom ništa. Policija Bog i batina. Priđu: „Da li je sve u redu, gospodine?“. „Jeste, hvala na brizi.“ „Mi smo tu zbog vas. Šta god da se desi, samo nas zovite.“ Danas sam htio da dam bakšiš kočijašu od jednog dolara, vraćao mi pare dok ih nisam uzeo nazad. Opet, neki me sreću i pitaju da im kupim nešto. Neće pare, nego za dijete koje je kući.

„Nema hrane, zemlja ne može da uveze zbog blokade koju nam je udarila Amerika. Ali dobro, sve je to život. Jadni oni, moraju da ratuju da bi živjeli srećno.“ Intelektualni zaključci od običnih ljudi, nemam komentar. Svi staju na semaforu, svi uredno čekaju u redu da uđu u gradski. Ako je neko stariji, pomognu mu da se popne u autobus.

Autobusi gradski novi, iz Kine. Neki sa klimom, neki bez. Sve u svemu, neki sistem, red i poredak. Kažu da se nikad neće prodati za materijalno, jer sreća je imati sve što ti treba gratis i sreća je kad neko misli na tebe. Svi imaju godišnji, bolovanje i porodiljsko. Kažu da kad su 90-ih bili gladni i svako veče išli na spavanje praznog stomaka, govorili su sebi: „Pobijedili smo još jedan dan. Sve smo bliži boljim danima.“

Znaju za bolje, ali znaju i za gore. Kažu da im ništa ne može naškoditi. Ne pljuju nikoga, jer kažu da je sistem super, ali da se Amerika boji znanja sa Kube. Kažu da je njihova blokada dvolična i iz ličnog interesa, jer u banci na Kubi možeš da podižeš dolare, nikad ih nisu zabranili. Na svakom koraku bilbordi koji slave zemlju, revoluciju, Fidela i Čea. Pa čak i bilbord koji slavi godišnjicu blokade uz riječi: „Bravo Kubo, ne posustaj nikad.“ „Držite se vi Rusije, uz njih nikada nećemo biti sami.

Ne zaboravljamo im nikad ono sto su uradili za cijeli svijet – spasili su nas od nacizma.“ Svi su im dobrodošli. Vole ljubazne ljude. Ne vole sisteme koji prave razlike. Tvrde da ne mogu da vjeruju da u zemljama sa novcem ima ljudi koji umiru od gladi, a da svijet i dalje ima ratove u 2016. Znaju sve, kao što sam rekao. Znaju za sve terorističke napade, za krizu sa izbjeglicama u Evropi, za Evropsku Uniju i Angelu Merkel.

Tvrde da ne mogu da vjeruju da su zemlje eks-Jugoslavije počele da mrze druge narode. „Što više vidimo ostatak svijeta, više volimo Kubu. Dobrodošao u najsigurniju zemlju na svijetu i ne brini ni za šta.“

A mi, ko smo mi, gdje živimo i čemu težimo, ima li neko odgovor?

Piše: Vladislav Dajković

Izvor: sedmica.me