O kulturnoj sceni u Sloveniji, Polič govori s velikom gorčinom, a u razgovoru za "Dnevni avaz" okriva nam i zašto je to tako. Osvrnuo se i na društveno-politička dešavanja u bivšim republikama Jugoslavije, pojasnio zašto bi se ubio kada bi se na ovim prostorima ponovo desio rat kao devedesetih, a nešto ljepše emocije u njemu je izazvala priča o Sarajevu i romansama koje je svojevremeno imao s kolegicama.    

Zbrisao sam 

Polič je tri puta bio u braku, njegove supruge bile su Rozalija Hace, Milena Zupančič i Barbara Levstik, s kojom ima sina, a s kojim, otkriva nam, danas  živi. 

- Glumački sam skroz aktivan i sada, samo sam morao prekinuti, jer sam u decembru skoro otišao na drugi svijet! Imao sam srčanih problema, bilo je vrlo komplikovano, spasavali su mi život! Jer, dobio sam MRSA-u, bolničku bakterijsku upalu pluća, tako da nisu znali da li da me operišu ili spasavaju. Onda su me spasili pa operisali. Dobio sam pejsmejker i osam stentova, obično ljudi dobiju 2-3, ja osam. Ali, zbrisao sam im iz bolnice u Ljubljani i jedva dogurao do otoka Unije, gdje imam kuću. Tu mi živi sin Mateuš. Brine se o meni tako da sada nabijam kondiciju. 

Znači li to da se uskoro planirate vratiti na posao?  

- U julu imam predstave na Brijunima s Radetom Šerbedžijom u teatru "Ulysses". Očekuju me nove izvedbe predstave "Šekspirove ljetne noći - varijacije", koja je prošle godine imala premijeru. Igram glavnu ulogu. Tako da sada nabijam kondiciju, pitam se da li ću to moći odraditi ili ne. Nadam se da hoću. 

Je li Vaš sin oženjen? 

- Nije, samac je. Moj najbolji prijatelj. 

I Vi ste samac, nakon tri braka.  

- Jesam, i sve oko mene su, izgleda, samci. Dvije bivše su već otišle kod Svetog Petra, dakle prva i treća Rozalija i Barbara su umrle, ostala je Zupančič, s kojom dosta radim, baš smo i posljednju predstavu u Ljubljani napravili zajedno.

Polič sa Milenom Zupančič u "Igmanskom maršu" 

Fali li Vam u kući ženska ruka? 

- Ne. Ja sam samac, otprilike, 25 godina, četvrt vijeka je prošlo kako sam se treći put razveo, ali sam seksualno još živ, jer kada se kaže samac, onda se misli i na to. E, pa ne. U svakom slučaju, mrdnem još. Imamo neke prijateljice koje nas tješe.  

Šta je s Bosnom, Sarajevom... Dođete li, jeste li s nekim još u kontaktu? 

- Ništa, ne zovu me, a i ne nudim se, jer valjda se zna da još radim. I to je uvijek tamo. Nikad se nisam nudio, nikoga zvao. Ako su me zvali, zvali su me, ako me ne zovu, šta ću. Kako smo se razišli, malo je sve kompliciranije. 

Šta pod tim mislite? 

- Slovence su, ionako, svi, da ne kažem jednu prostu riječ odj... Tako vam je to. Ma, ja sam dosta radio, neću reći da nisam, ali kad smo se razišli, sve je nekako tu stalo. Nešto sam radio u Srbiji, nešto u Hrvatskoj, a u Bosni ništa! Skoro niko iz Slovenije ne ide nikamo. Možda sam jedini koji nešto uradi na filmu i na televiziji, inače ne. 

Lijepi događaji 

Kakve su uspomene na nekadašnja vremena? 

- Fantastične, još! Kad gledam "Lud, zbunjen, normalan" pa se sjetim  mojih prijatelja, mog dragog Mujice (Mustafa Nadarević), uvijek se sjetim i Sarajeva, jer smo snimali zajedno. Inače, Sarajeva se uvijek volim sjećati. Posljednji put sam bio na nekom gostovanju prije pet- šest godina. Sarajevo je uvijek bilo u prvim redovima i s festivalima, ali se to druženje, koje je obično trajalo po mjesec, ne zaboravlja. Sad kad se radi, obično se desi da dođe neko iz Hrvatske i Srbije, za Slovenca ne znam nijednog. Možda griješim, ali mislim da je tako. 

Mislite da su se veze prekinule? 

- Da, to je nevjerovatno, ali dosta su Slovenci sami krivi. Zatvorili su se poslije rata iza svojih granica, a nekako su tek poslije shvatili da to nije dobro pa su počeli zvati kolege iz Srbije, Hrvatske, Bosne... Tako da glumci ovamo dolaze, a Slovenci su tehničari. Rade se koprodukcije, ali slovenskih glumaca nema nigdje. 

Rekli ste da nas danas dijele zidovi veći nego kineski, a protekli rat ste ocijenili najprljavijim i najkrvavijim te da bi se ubili ako bi ponovo došlo do sukoba. I dalje tako mislite?  

- Najluđim ratom svih vremena, a zidovi su sve veći. Sada se podižu i zbog izbjeglica i zbog Evrope, to je nešto nevjerovatno. Na granicama između bivših država su kolone, jer se primjenjuju neki novi zakoni. Totalni je haos, ostaje se po pet-šest sati da bi se prešla ta tzv. granična crta. Kada danas kreneš automobilom iz Slovenije u Makedoniju, to je havarija. Katastrofa! Kao da idem na drugi kraj svijeta. Treba ti nekoliko dana i mnogo nerava. 

Ko je kriv za to? 

- Sami smo to sebi učinili. Narod glup pa je slušao neke velike budale, koje nisu ni ispaštale za to veliko krvoproliće. A najviše je nastradala Bosna i Hercegovina. Vama je bilo najluđe. Ma, koji rat u Sloveniji! Ali, svejedno, rat je rat, on ostavlja katastrofalne rane, ali to je Balkan. Sami smo sebi krivi. Mi bez noža, puške i pištolja ne možemo ništa srediti. Mi smo neki lud narod, a tu spada i Slovenija, iako Slovenci uvijek kažu da nisu Balkan. Kako nisu, od Alpa pa nadalje to je Balkan. Gotovo. Šta se izvlače.

Mislite da smo svi isti? 

- Dosta sve pratim, jer sam vezan za tu bivšu domovinu, svugdje sam radio. Nije moja domovina bila samo Slovenija nego i Bosna, Hrvatska, Srbija, Makedonija, Crna Gora, Vojvodina i Kosovo, svugdje sam se osjećao kao kod kuće. Neki mi govore, kako možeš, pa tvoja domovina je Slovenija. Ma, jeste, ali ja sam živio više od pola svoga vijeka u jednoj državi koja se zvala Jugoslavija. Šta ću ja tu? Ne mogu je odbaciti, ne mogu zapaliti tu zastavu, jer time ubijam sve one ljude s kojima sam živio i radio, a to je moj život. 

Ne želite misliti drugačije? 

- Šta treba, da kažem neću s ovim, on je Srbin, neću s ovim... Mislio sam da će taj nacionalizam koji postoji, taj, kako god ga sada zovu, fašizam, revanšizam, nestati, ali on je sve veći. Sve je više mržnje, umjesto da sjednemo, da se dogovorimo za budućnost. Nije samo trgovina budućnost, nisu samo preduzeća tvornice, to je kultura, bez nje nema ništa. Budućnost je u knjizi, filmu, teatru, znanju, a ne samo to da se dogovaraju o novcu, ko će kome dati, ko će više, kako ja to kažem, zdipiti. Dogovaraju se kako će koga nasamariti, a ne dogovaraju se o nekim normalnim stvarima. Kad počnem o tome pričati, ide mi da ne kažem na šta... Znate već. 

Došao očišćen  

Igrali ste u dosta ratnih filmova?  

- Ti ratni filmovi, moram priznati, veoma su mi odbojni, iako su nekad potrebni, ali više kao lična drama nego epopeje. Na šta epopeje? Čime da se kitimo, tim čudnim krvavim ratom koji nas je tako grozno pogodio? Ali, u svakom slučaju, pričam o tome kako ne znamo iskoristiti ono što imamo, nikad nismo znali. Znam da sam uvijek imao probleme zato što sam u prvim redovima, ali je bilo drugačije. Ako ništa, bio sam radostan kada sam otišao iz Ljubljane u Dubrovnik da radim, pa u Beograd, Zagreb, Split, Novi Sad... Došao sam punih baterija. I ne samo, došao sam kući očišćen, jer stalno ti je neko iza leđa pričao, sve prljavo, izmišljeno... Toga je bilo previše u mom poslu, ali hvala Bogu, ja imam samo lijepe uspomene iz svih država. Bilo je, naravno, i problema, ali uz posao i druženja, zafrkavanja, bio je pun život. Nije to samo umjetnost, već kontakti, nova upoznavanja. 

Ljubavi i romanse

- Snimali smo po dva-tri mjeseca pa se zbližimo, to je normalno. Počne srce drugačije lupati, pogled ti šara tamo-ovamo. Ne možeš samo film odraditi. Morale su se događati i ljubavi, prije, zapravo, romanse. Sada kad bi čovjek počeo o tome pričati... Bili smo mladi, bilo je lijepo - govori Polič. 

Sjedim ispred kuće, pričam sa sinom, zezamo se... 

- Morao sam otkazati jednu predstavu u Ljubljani, jer trenutno nemam nikakvu energiju za pozorišnu scenu. Tek se možda sedmicu osjećam malo bolje, mislim dobro. Ta upala pluća i sve ostalo totalno me je iscrpjelo. Sad već mogu malo hodati, jer kada sam tek došao, popeo sam se na jedno brdo, ali kada sam se morao vratiti, nisam mogao. Ali, sad je mnogo bolje, lijepo je vrijeme, tako da sam sa sinom ispred kuće, sjedimo, pričamo, zezamo se - govori Polič.

Zvrcnemo se...

Jeste li u kontaktu s nekim kolegama iz bivše Jugoslavije?  

- Tu i tamo, zvrcnemo se, vidimo, što se kaže, u prolazu, ako neko dođe u Ljubljanu. 

Izvor: Avaz