Nekada vrhunski košarkaš, danas je trener Pinar Karšijake, kluba koji spada u red najbolje organiziranih klubova u Turskoj.

Marković je karijeru započeo u Igmanu Ilidža, a kao kadet je zaigrao za proslavljenu Bosnu iz Sarajeva. Njegove briljantne igre nisu ostale nezapažene pa je dobio poziv u reprezentaciju Jugoslavije, s kojom, nažalost, nije nastupio na Svjetskom košarkaškom prvenstvu u Argentini 1990. godine. Karijeru je 2006. završio u sarajevskoj Bosni nakon 18 godina aktivnog bavljenja košarkom. U jednom mandatu bio je selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine, a najviše uspjeha u trenerskim reprezentativnim vodama imao je s juniorskom reprezentacijom BiH, s kojom je izborio A-diviziju evropske košarke.

Ovaj košarkaški velikan iz svog doma u Izmiru, u kojem danas živi sa suprugom Vesnom i dvjema kćerkama, u intervjuu za sarajevski “Dnevni avaz” govorio je o košarkašima turske Pinar Karšijake, koji su se plasirali u četvrtfinale FIBA-ine Lige šampiona, o dugogodišnjoj karijeri, novom selektoru košarkaške reprezentacije BiH Dušku Vujoševiću, životu u Turskoj, porodici... 

Marković je na početku intervjua prokomentirao uspjeh svog kluba, koji se ravnopravno nosi s najvećim klubovima Turske i Evrope.

- Znate kako kažu, instant-uspjeh i neke velike pobjede broje se na prste i ne treba ih shvatati kao veliki uspjeh i smatrati da se na osnovu toga dalje može graditi karijera. No, u svakom slučaju, kada nastupate u nekoj ligi u kojoj je nekoliko ekipa odvojeno od drugih zbog velikog budžeta i igrača s kojima raspolažu, to je uvijek lična satisfakcija i satisfakcija kluba u kojem radite, kada pobijedite ekipu koja ima desetak puta veći budžet od vas – rekao je Marković.

Daju li Vam takve pobjede vjetar u leđa u karijeri?

- Svakako. To se uvijek može nazvati lijepim epizodama našeg posla, kojima težimo, a on se sastoji od uspona i padova. Mislim da smo mi ove godine ostvarili nekoliko lijepih pobjeda, koje nas pokreću, motiviraju i daju nam do znanja da radimo kvalitetno, da igrači rade kvalitetno i da klub ide u pravom pravcu i razvija se, kao i igrači zajedno s njim, ali i treneri. No, ja to nikad ne nazivam nekim pretjeranim uspjehom niti sam nešto previše euforičan. Naprotiv, smatram to normalnim procesom, nekad pobijedite velike ekipe, nekad izgubite od ekipa koje imaju manji budžet od vas, ali sve je to sastavni dio sporta. 

Kako komentirate izbor Duškaa Vujoševića za selektora BiH s obzirom na to da ste i Vi bili jedan od kandidata?

- Moram da kažem da su ljudi iz Košarkaškog saveza BiH bili veoma korektni. Zvali su me, došli su čak u Istanbul da razgovaraju sa mnom. Nažalost, to je odluka koju nisam mogao sam donijeti u tom momentu, jer sam trenutno pod ugovorom sa svojim klubom i ne bih mogao da prihvatim ponudu, a da klupski čelnici nisu dali zeleno svjetlo. Naravno, u razgovoru s njima shvatio sam da im ta ideja ne odgovara, da nisu zagrijani. To mi je bila poruka, zapravo, da ne bih trebao da se prihvatim toga, da to nije nešto što oni vide kao dobro rješenje. Reprezentacija je za mene uvijek ostala važna i ostat će. Što se tiče Vujoševića, mislim da je to kvalitetan izbor. Nepotrebno je razgovarati o njegovim trenerskim kvalitetama, on je vrhunski trener i mislim da je jedan od najboljih trenera u Evropi za rad sa mladim igračima. Mi imamo mnogo mladih igrača, koji će od njega sigurno mnogo toga moći naučiti. 

Ranije ste živjeli u Španiji i Grčkoj, a sada ste u Turskoj. Možete li napraviti paralelu između ovih zemalja? Kakav je danas život u Turskoj?

- Davno sam živio u Španiji. Ne mogu da kažem da sam već zaboravio kako to izgleda, jer idem skoro svake godine pa sam usko vezan kako za Španiju, tako i za Grčku, ali i za Tursku. U te tri zemlje sam proveo najviše vremena svog života. Nama se, kao porodici, mnogo sviđa život u Turskoj. Nismo imali nikakvih problema.

Jesu li se Vaša djeca adaptirala na život u Turskoj?

- Jesu apsolutno. Djeca idu u školu najnormalnije. Što se toga tiče, nemamo ni najmanjih problema, naprotiv, uživamo i lijepo nam je. Stekli smo mnogo prijatelja, bili smo dvije godine na Crnom moru, a nedavno smo bili i na Egejskom moru. U svakom slučaju, život u Turskoj je jedno veoma pozitivno iskustvo i u smislu porodice, a i mog posla. 

Postoji li kod Vas bojazan od terorističkih napada, koji su učestali u posljednje vrijeme?

- Kada napravite presjek o tome gdje su se sve posljednjih godina desili teroristički napadi, rijetko koji veliki grad da nije osjetio strah od terorističkih napada. Ne opterećujem se time. Veoma mnogo putujem i zamislite sada kada bih svaki put razmišljao o tome. Vjerovatno ne bi bilo nimalo ugodno. Stvorio bih dodatni pritisak na sebe. Čak sam ljetos dva-tri dana nakon terorističkog napada letio i prolazio pored istanbulskog aerodroma, gdje se desio napad. Ne treba o tome razmišljati, treba živjeti život. Ako imate tako lošu sreću da se zateknete na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, to je već viša sila.

Vuče li Vas ponekad nostalgija za Sarajevom? Viđate li raju iz Treće gimnazije?

- Viđam, ali rijetko. Jedino onda kada sam u Sarajevu. Najčešće dođem sa porodicom u ljetnom periodu i ostanemo 15-20 dana, maksimalno mjesec. Kad god šetamo blizu Treće gimnazije, s djecom se igram na Vilsonovom šetalištu, jer tu mi blizu žive mama i tata, zaigra mi srce i kažem svojim kćerkama: “Ovdje je tata išao u školu.” Ipak je to neizbježan dio našeg života, mog djetinjstva, za koje me vežu veoma lijepa sjećanja na prijateljstva i sve što mi se desilo. Raju viđam, ali ne onoliko koliko bih volio. To je, ipak, moje društvo s kojim sam odrastao, išao u školu i trudimo se da i dan-danas održimo odnose.

Otkrijte nam koji sport volite osim košarke?

- Slabo imam vremena za bilo šta osim košarke, ali volim pogledati dobru utakmicu Lige šampiona u fudbalu. Tenis slabo gledam, iako danas svi vole tenis. To su mečevi koji traju veoma dugo, obično pogledam Euroligu u košarci. Pet-šest utakmica sedmično pogledam. Dok pogledam svoju utakmicu, narednog protivnika s kojim moram igrati, utakmice Eurolige, to nekad zna biti naporno. Malo me optereti pa mi se ne gleda sport uopće nego poželim malo drugačije sadržaje, da se odmorim, opustim i skrenem misli od posla.

Na koji način provodite slobodno vrijeme?

- Ove godine smo imali veoma malo slobodnog vremena, bilo je veoma naporno, mnogo smo putovali. Znao sam spajati jedno putovanje s drugim, ali sada imamo malo više slobodnog vremena. Nekako smo pred kraj sezone, vrijeme je veoma lijepo. U Izmiru ima veoma lijepih mjesta koja se mogu posjetiti, tako da najviše volim provesti vrijeme u krugu porodice. Volim kada pravimo izlete, družimo se, obilazimo sva lijepa mjesta u Turskoj.

Pratite li fudbalsku Ligu prvaka i za koga navijate?

- Pratim. Navijam za Atletiko Madrid, nadam se da će proći u finale i da će biti treća sreća, jer već dvije godine gube finale i mislim da je vrijeme da ga osvoje. 

Ako se ne varam, “Crvena jabuka” bila Vam je svojevremeno omiljeni bend. Je li i danas tako?

- Ne mogu da kažem da mi je još omiljeni bend. Slušam “Crvenu jabuku” i druge kvalitetne grupe radije nego ove današanje bendove, koji snimaju gluposti, naročito turbofolk, koji je uzeo maha. Za mene je mnogo bolja muzika koja se slušala i snimala osamdesetih godina. Volim, između ostalog, slušati “Dubioza kolektiv”, oni su veoma dobri.

Izvor: Avaz