Ejdus će i u ovoj godini u svoj repertoar upisati neke nove pozorišne naslove na nekoliko teatarskih scena, a već četvrt vijeka legendarni glumac briljira u ulozi bogatog trgovca, tvrdice Kir Janje u istoimenoj predstavi Narodnog pozorišta u Beogradu. Ali, briljira Ejdus i u mnogim drugim predstavama pa je i to jedan od razloga za njihovu dugovječnost.

Iako nerado daje intervjue, a pogotovo telefonom, Ejdus je ekskluzivno za “Dnevni avaz” govorio o prošlosti, sadašnjosti, ali ipak najradnije o budućnosti, te je imao nekoliko važnih poruka za sve ljude dobre volje i one koji su spremni graditi mostove među ljudima.  

Lovorov vijenac 

Prisjetio se Ejdus i dana provedenih u glavnom gradu BiH, raspusta kod tetke, lijepog druženja na olimpijskoj Jahorini, osvojenih nagrada na MESS-u... Ali, idemo redom.  

Uskoro ćete napuniti 70 godina, a radite punom parom.

I mnogo sam ponosan zbog toga. 

Moram da Vas, prije svega, upitam za zdravlje. Mnogo toga se može pročitati u srpskim medijima, između ostalog da se povlačite sa scene zbog ozbiljnih zdravstvenih problema. Šta je istina? 

Istina je, imao sam zdravstvenih problema, jednu težu operaciju, ali sve je to sada pod kontrolom. Osjećam se odlično i, što je najvažnije, skinuo sam kilažu, što mi je bio dugogodišnji san. 

Koliko ste kilograma izgubili?  

Deset! Idealno se osjećam. Prosto lebdim! 

Kada je riječ o zdravlju, moglo bi se reći da ste veliki borac. Kao šestogodišnjak, imali ste reumatsku groznicu, jedva ste ostali živi. Niste bili pošteđeni ni novih borbi za zdravlje. 

Da, iskreno rečeno, medicina čini svoje, napredak medicine. Imao sam sreću da budem u dobrim rukama dobrih ljekara i poštovao sam sva pravila rehabilitacije. Ali, s druge strane, najvažnija je ta motivacija, imati želju da trajate. Prosto, taj adrenalin koji se stvara onog trenutka kada stanete na scenu, bilo na probi, a pogotovo na predstavi, pred kamerama, to je nešto što me održava i zahvalan sam životu na tome. Bez tog adrenalina, ne bi moglo da bude ni života, a ni umjetnosti.  

Kad se spomene Sarajevo, šta Vam je prva asocijacija? 

Dobar dio karijere sam proveo u Sarajevu, pogotovo na početku. Dosta sam snimao za sarajevsku televiziju. Dolazio sam sa mnogo predstava. Iskreno, vezuje me dosta divnih uspomena, prijateljstava, iz, doduše, predratnog perida, a što se tiče mojih nekih uspjeha, to su sigurno dva Zlatna lovorova vijenca na MESS-u, koje sam osvojio još davnih dana, kojima se vrlo ponosim, jer smatram da je to jedan od najznačajnijih festivala i u ex-Jugoslaviji. Te nagrade smatram jednim od najznačajnijih koje sam dobio. 

Nekada sam mnogo skijao na Jahorini, moja tetka je živjela u Sarajevu tako da sam svake zime tokom raspusta boravio u Sarajevu. To su neke veze. U kontaktu sam i s nekim kolegama, a samo Sarajevo doživljavam kao grad svoje mladosti u kojem sam proveo mnogo lijepih trenutaka. 

Od tada do danas izdešavalo se mnogo toga. S kakvim osjećam danas dolazite u Sarajevo? 

Grad se mijenja, naravno da to nije isti grad u kojem sam proveo mladost, ali ono što me u posljednje vrijeme kad god dođem iznenađuje, jeste život koji tamo postoji. Sarajevo je sve više beskrajno živ grad, još multikonfesionalan. Mene, prije svega, zanimaju kultura i pozorište, ali naravno da pratim i sve drugo što se zbiva, s tim što ne ulazim u to, iskreno rečeno. To je stvar visoke politike tako da nemam tu vrstu opterećenja. S ogromnom radošću i danas dolazim ne samo u Sarajevo nego i u ostale gradove Bosne i Hercegovine, upoznajem nove ljude, novi metalitet… Pokušavam da razvijam toleranciju prema svemu što se događa i u umjetnosti, a političku scenu pratim isključivo putem štampe i medija.    

Tragikomična priča 

Sa predstavom "Hor bečkih dečaka" ovih dana punite dvorane. Dolazite li uskoro i kod nas sa kolegama Irfanom Mensurom i Slobodanom Bodom Ninkovićem? 

Sa Mensurom mnogo sarađujem, dobri smo i prijatelji, a on se u posljednje vrijeme sve više bavi režijom. Postavio je i odličan komad hrvatskog autora Mire Gavrana "Čehov je Tolstoju rekao zbogom", koji igramo u Narodnom pozorištu u Beogradu. A prije izvjesnog vremena napravili smo novu predstavu "Hor bečkih dečaka", koja me veoma raduje, o trojici već ostarjelih gastarbajtera koji žive u Beču, gdje doživljavaju razne zgode i nezgode. Priča je to o žrtvama tranzicije, duhovita tragikomična priča koja vrlo dobro prolazi kod publike. 

Imamo dosta poziva i siguran sam da će uskoro gostovati u Sarajevu, mnogo je poziva i za inostranstvo, spremamo se i za veliki put u Ameriku i Kanadu. Predstava je duhovita, ali s tužnim krajem, jer sudbina tih ljudi, naročito starijih, koji nisu otišli u penziju, a nemaju mogućnost da započnu novi život, bolna je priča, ali sa mnogo komičnih detalja. 

Kada se osvrnemo oko sebe, mnogo je takvih sudbina? 

Jasno. Cijeli Balkan je takav, pogotovo zbog te bolne i preduge tranzicije koju živimo. 

Gospoda Glembajevi 

Hoćemo li najaviti neke nove projekte? Sigurno će ih biti s obzirom na Vašu volju i želju da i dalje trajete?  

Dosta imam posla. Počele su probe u JDP Pirandelovog komada "Tako je kako vam se čini", veliki projekt, a dobio sam poziv da preko ljeta gostujem na Dubrovačkim ljetnim igrama. Rade se "Gospoda Glembajevi",  igraću starog Glembaja. Veoma sam ponosan na to s obzirom na to da sam dobio poziv od zagrebačkih kolega da im se pridružim. 

Kada Vas, ne samo Vas nego i ostale Vaše kolege u regionu slušam, reklo bi se da je sve kao nekada? 

Tome se mnogo radujem. Kultura je sigurno nešto što apsolutno mora i može da povezuje ljude i uvjeren sam da će toga da bude sve više i više. Jer, ipak, svi mi govorimo jedan jezik, koji se razumije i u Hrvatskoj, i u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni... Nema nikakvih barijera. Veoma mnogo ljudi želi i voli vidjeti šta se događa, da kažem, preko tarabe. Prosto, umjetnost je univerzalna stvar i ona mora i treba da zbližava ljude i da u ljudima izaziva katarzu. Bavljenje pozorištem je, prije svega, pitanje katarze. U to duboko vjerujem, to je univerzalna stvar, pogotovo kada je riječ o zajednicama koje su toliko dugo živjele zajedno i koje su toliko isprepletene da je to prosto nemoguće politikom, ni svjetskom, ni domaćom, uništiti. Naprotiv, mislim da će tih mnogo širih povezivanja biti u budućnosti i u ekonomskom i u političkom smislu. Uvjeren sam da će se sve ove tenzije stišavati i da će ljudi morati shvatiti da mi i dalje moramo živjeti zajedno i dopunjavati se.  

Rekao je... 

- Djeca su moj najveći uspjeh.

- Volim da istražujem nove, kao i da igram i čuvam sve stare uloge.

- Dobro znam šta znači izgubiti životnu snagu. Izgubio sam je, skoro potpuno, više puta.

- Fudbal mi je pomogao da brže i čvršće stanem na noge.

- Kao dijete, na ulici sam provodio cijeli dan i dobar dio noći. To pamtim kao svoj mali raj.

- Moj otac bio je Jevrej i, po ocu i po majci, sudbina njegove familije bila je tragična.

- Cijelog života izjašnjavam se kao Jugosloven. I danas se osjećam tako. 

- Nemam panični strah od smrti. Više se plašim nemoći.

- Moja pjesma je Arsena Dedića "O mladosti...". Kad je čujem, meni pođu suze.

Nadam se uskoro još nekim prinovama 

Veliku podršku imate od svoje porodice, supruge, kćerke, koja je, takođe, glumica, sina... Imate i unuku?  

Da, ali se nadam uskoro još nekim prinovama.

Izvor: Avaz