U pozadini priče o povlačenju iz skupštinske procedure prijedloga da se 13. novembar, dan rođenja Petra II Petrovića Njegoša proglasi državnim praznikom, krije se stara teza o Njegošu kao o „genocidnom piscu“, koja za hrvatskog književnika i dobitnika Njegoševe nagrade, Miljenka Jergovića, predstavlja primjer ne samo političke manipulacije najvećim crnogorskim pjesnikom i njegovim djelom, već i olakog arbitriranja nestručnih i nekompetentnih ljudi u kulturi i umjetnosti. 

Iako su ministri iz Bošnjačke stranke o tome odbili javno da govore, izvjesno je da se upravo ta partija, dovodeći u pitanje opstanak vladajuće koalicije, usprotivila ,,spornim“ izmjenama u međuvremnu povučenog zakona. 

- Priča o Njegošu kao o ,,genocidnom piscu“ ima svoja dva izvora: jedan je konkretan i krvav i odnosi se na činjenicu da su Gorskim vijencem i Njegoševim djelom posljednjih dvadeset i pet godina, možda čak i posljednjih sedam desetljeća, manipulirale veoma krvožedne srpske nacionalne vođe i ratovođe, što je kod određenog broja Muslimana i Bošnjaka stvorilo otpor spram Njegoša i Njegoševog djela. Taj se problem mora konstatirati. Sa druge strane, o Njegošu kao o ,,genocidnom piscu“ mogu govoriti samo oni koji o književnosti i historiji znaju veoma malo ili nimalo - kaže Miljenko Jergović. 

- Njegoš, naime, nije ,,genocidni pisac“ prije svega zato što nije živio, pisao ili stvarao u vrijeme kada je postojao pojam genocid. Pored toga, crnogorski vladika i pjesnik nije i ne može biti ,,genocidan“ zato što, iako je možda imao priliku, kao svjetovni i duhovni vladar Crne Gore nije provodio genocid. To su, dakle, fakti koje moramo znati prije nego li Gorski vijenac uopće uzmemo u ruke. Kada, čista srca i čiste duše, to djelo pročitamo, lako ćemo uvidjeti što se u to vrijeme podrazumijevalo pod ,,istragom poturica“, odnosno što je ta ,,ideja“ mogla značiti u 18. stoljeću – gotovo stoljeće i pol prije pojave Gorskog vijenca. U to doba je Crna Gora bila mala, sitna i beznačajna mrlja na tijelu ogromne i beskrajne Otomanske imperije, pa je i priča o ,,pravovjernima“ i ,,poturicama“ značila nešto posve drugo.

Što je značila?

Bila je to priča o stranama u ratu, o „našim“ i „vašim“; ne o ljudima koji mirno žive jedni pored drugih. Ako smo dobronamjerni čitaoci i tumači Njegoševog djela, to bismo morali imati na umu. Isto tako, morali bismo uzeti u obzir odnos ne samo glavnog junaka Gorskog vijenca, Vladike Danila, spram „istrage poturica“, već i odnos pisca spram iste teme. On, naime, nije takav kakvim ga pokušavaju predstaviti oni koji su u 20. stoljeću u ime Gorskog vijenca provodili genocid, ali, bogami, nije ni onakav kakvim ga tumače oni koji Njegoša danas nazivaju ,,genocidnim piscem“.

Kakve posljedice pokušaji nakaradnog tumačenja Njegoša o kojima govorite mogu imati po crnogorsko društvo?

JERGOVIĆ: Prvo, oni koji nepromišljeno, okrutno i opasno Njegoša nastoje predstaviti kao ,,genocidnog pisca“ diraju u sam identitet Crnogoraca ili, ako hoćete, u identitet crnogorskog društva. Da li ti ljudi, olako izričući ovakve ocjene, uopće razumiju da je Njegoš simboličko, identitetsko mjesto čitavog jednog svijeta? Jer, ako se Crnogorcima oduzmu Njegoš i Gorski vijenac, njima se zapravo amputiraju udovi; oduzima im se središnja tačka identiteta; oduzima im se, dakle, nešto što je možda važnije i od samog Njegoša kao pisca i od književnosti kao takve. Iako sam se, živeći na Balkanu, na to odavno morao priviknuti nije jasno kako se ljudi iz Bošnjačke stranke koji su glasali da se prijedlog ovog zakona povuče iz procedure malo ne užive u perspektivu drugoga.

Možda zbog toga što su svjesni da sada prvi put od njih zavisi opstanak Vlade Crne Gore. Drugi je problem što ta Vlada pristaje na takve ucjene.

Priča o većini u parlamentu ne može biti opravdanje.

Naravno da ne može, o tome i govorim.

JERGOVIĆ: Da, ali mi, kažem, i dalje nije jasno kako ti ljudi, pokušavajući da Crnogorcima oduzmu Njegoša, malo ne okrenu priču, pa vide kako se - ne samo na lokalnom, nego i na globalnom nivou - njima samima pokušava oteti važna uporišna točka njihovog identiteta.

Govorite o Kuranu?

Tako je. Način na koji se nastoji manipulirati Gorskim vijencem i Njegošem istovjetan je načinu na koji čak i neki veoma ozbiljni ljudi u svijetu – uključujući ozbiljne islamiste i istoričare arapskog svijeta – manipuliraju Kuranom. U toj se knjizi danas pronalazi ,,korijen zla“, ,,korijen nasilja“, ,,korijen terorizma“, čak i ,,korijen genocida“. Zato se, kažem, i čudim što ljudi, dođu li u tu poziciju, na drugome počinju provoditi upravo ono loše, ono zlo koje je prethodno na njima provođeno. Pritom, neka nitko ne pokušava reći da je Kuran ,,sveta knjiga“, a da je Gorski vijenac tek književno djelo. Nije. Za Crnogorce, naime, Gorski vijenac nikada nije bio samo književno djelo. I da na kraju podsjetim: onoliko koliko je ,,genocida“ u Gorskom vijencu, toliko je, pa još tri puta više, ,,antisemitizma“ kod Šekspira.

U Mletačkom trgovcu, na primjer?

JERGOVIĆ: Da li je ikome u Izraelu nekada palo na pamet da Šekspira zbog toga proglasi antisemitom ili da njegovo djelo skine sa repertoara izraelskih kazališta? Naravno da nije. I to bi valjda moralo biti pokazatelj o postojanju razlike između života i literature. Istodobno, to je i upozorenje da se svaki tekst - od Kurana do Gorskog vijenca, Na Drini ćuprije ili onoga što je jučer napisano - mora čitati u određenom historijskom kontekstu: u kontekstu vremena u kojem je napisan, ali i u kontekstu vremena o kojem tekst govori. Hoću reći da samo netko tko je lud, blesav ili zlonamjeran Njegoša može optužiti da je u 18. stoljeću ,,zagovarao genocid“, iako zna da se radnja Gorskog vijenca ne događa u vrijeme Njegoševe vladavine, niti Njegoševog života.

Zar zaista mislite da političari, koji sebi dozvoljavaju da bez ikakvog zazora arbitriraju u kulturi i umjetnosti, uopšte vode računa o tome o čemu govorite?

Ta vrsta arbitriranja od strane onih koji gotovo ništa ne čitaju i malo što razumiju – a naši političari su u najvećem broju polupismena čeljad – veoma je opasna i štetna po kulturu. Nevolja je veća zbog toga što je ovdje riječ o arbitriranju i manipuliranju oko amblematskih mjesta tuđih nacionalnih identiteta. Neko može u Kuranu, dok ga čita kao nevjernik, nalaziti što god mu padne na pamet; ipak, u tu knjigu ne bi smio dirati, budući da je ona knjiga nečijeg identiteta. I to ne samo vjerskog, nego i kulturnog. Poštujem činjenicu da je Kuran za nekoga ,,sveta knjiga“. Kao čitaocu, moram reći da su mi sve dobre knjige - svete. U tom smislu mi je svet i Kuran. Međutim, isto tako mi je, bogami, svet i Njegoš, koji je, iz moje čitalačke perspektive gledano – ne, dakle, nacionalne ili neke druge – svakako najveći pjesnik jezika na kojima govorimo. 

Izvor: Pobjeda