Intervju
Fara Abdi za Frontal: Od migrantkinje do popularne blogerke
Redakcija Frontala stupila je u kontakt sa sada već čuvenom Fara Abdi iz Somalije. Ko je ova žena i šta ima da poruči možete pročitati u redovima koji slijede.
Ko je Fara Abdi?
Ja sam samo žena koja se suočila sa mnogostruko više problema i bila mnogostruko više uporna nego što je to obično slučaj. Nedavno me neko pitao: „Ti uvijek pričaš o poteškoćama sa kojima se susrećeš. Možeš li mi ispričati koje su bile najveće poteškoće?“
Pa možete li?
Tada sam rekla da ne mogu u tom trenutku, da ću morati da razmislim, ali da ću mu se javiti. I to sam i uradila.
Rođena sam u Somaliji, ali pošto je tamo bio rat, sa tri godine sam se preselila u Keniju gdje sam i odrasla. Četiri godine sam „zaglavila“ na Malti. Uvijek sam bila autsajder. Međutim, ja sam mišljenja da, ako mi je već život dao priliku da postanem pisac, postaću ogledalo društva u kojem živim.
Kako je tekao vaš život, gđice Abdi?
Kao što sam rekla, rođena sam u Somaliji, ali sam sa tri godine preselila u Keniju, zajedno sam majkom, dvojicom braće i ocem. Živjeli smo u Najrobiju, tata je započeo posao, otvorio je radnju elektronske opreme. Živjeli smo kao srednja klasa. Mama nikada nije išla u školu, ali je mene i moju braću tjerala da idemo u školu i učimo, kako ne bismo zaostajali za drugima. U tom periodu sam otkrila i da mi je draže da se igram sa djevojčicama, nego sa dječacima, što će se kasnije ispostaviti i kao moje seksualno opredjeljenje. Dok sam odrastala, borila sam se sa identitetom. Moja braća i roditelji su Keniju i mjesto u kojem su živjeli doživjeli kao svoj dom i krenuli su svojim putem, za razliku od mene.
Šta ste vi uradili?
Kako sam se borila sa identitetom i sa onim što zaista jesam, u jednom trenutku sam mislila da ću, ako ostanem tu počiniti samoubistvo, da ću se prejesti i umrijeti, jer sam hranu doživljavala kao drugo. Bila sam veoma gojazna. Pojavila mi se želja da idem na Zapad, u liberalni svijet, u svijet gdje bi mogla uistinu biti svoja. Međutim, biti somalijski državljanin ne daje ti pravo da možeš putovati svijetom i Evropom, kako to mogu evropski državljani. Jednog jutra sam se probudila, kupila avionsku kartu od 800 dolara i uputila se u svijet. Kako je Zapad moju zemlju smatrao „propalom državom“, a državljane takve jedne države „propalim“ državljanima, morala sam rizikovati svoj život i proći kroz različite izazove kako bih kao migrant došla u Evropu.
2012. sam iz Kenije otišla u Ugandu, zatim u Južni Sudan, pa u Sudan, zatim u Saharu, pa u Libiju gdje sam ostala (bila sam zatvorena) 7 mjeseci. Konačno sam u novembru 2012. stigla na Maltu i to čamcem. Kada sam došla na Maltu, i tu su me zatvorili. Stavili su me u zatvor! Napominjem da to dešava na Malti, koja pripada EU. Ženevska konvencija iz 1951. dozvolila nam je da legalno odemo u bilo koju zemlju i ne budemo hapšeni, kriminalizovani i stavljani u zatvor.
Kako ste izašli iz zatvora, kada su vas pustili?
Kada sam izašla iz zatvora i dospjela u društvo, mislila sam: „OK, putovala sam 9 mjeseci iz Kenije do Malte. To je sad iza mene. Napokon, osjećaje koje potiskujem mogu osloboditi. U slobodnom sam svijetu, iskoristiću priliku, biti ono što jesam.“ To su sam mislila kada sam 2013. izašla iz zatvora. Ali, desio se pravi šok. Shvatila sam da je ksenofobija veoma, veoma normalna stvar, čak i u EU. Institucionalizovana štaviše. Ali nakon što sam otišla iz zemlje, napustila porodicu, napustila majku, nisam imala izbora nego da se pobrinem da ovdje uspijem, da me ljudi poštuju i cijene.
O čemu ste razmišljali kada ste napustili zemlju? Šta je bio vaš cilj, gdje ste željeli živjeti?
U tim trenucima kada sam napuštala Keniju, moj cilj je bio da se domognem Švedske. Ali kada sam izašla iz zatvora i krenula da proučavam regulative, ostala sam šokirana. Ljudi koji su odlazili u nordijske zemlje, ostajali bi tamo po nekoliko godina, ali bi se jednog jutra policija samo pojavila na njihovom kućnom pragu, uhapsila ih i deportovala u matičnu zemlju. Onda sam se zapitala: Da li sam napustila svoju majku da bih jednog jutra nakon dvije godine, tako bez milosti bila deportovana nazad? NE.
Imala sam, dakle, dvije opcije: otići u Švedsku, ostati tamo te dvije godine i vratiti se nazad ili ostati na Malti, istrpiti sve rasističke napade i pokazati im da smo i mi (izbjeglice) pametni, obrazovani i sposobni, da činjenica da ste crne puti ne predstavlja nedostatak. Pomažući sebi, pomagala sam i drugim izbjeglicama. Pogađate, izabrala sam ovo drugo. Ako sam imala hrabrosti da napustim svoj dom i svoj komfor, odreći ću se i Švedske.
Šta ste radili dok ste bili na Malti? Čime ste zarađivali za život?
Uvijek sam voljela pisanje. Pisanje mi je omogućavalo da se izrazim, da podijelim sa sobom neke stvari koje inače ne bih mogla. U Keniji sam vodila dnevnik i voljela sam ga i pisati i čitati.
Jedva sam čekala kada ću moći da iskoristim svoj talenat, da pokažem svijetu kako izgleda biti izbjeglica i ko su u stvari izbjeglice. Tada sam kontaktirala najveće novine na ostrvu, poslala sam e-mail uredniku. Otvoreno sam mu rekla da želim da pokažem da izbjeglice nisu ono što možete pročitati u mejnstrim medijima, da mi ne želimo samo da se dokopamo neke evropske zemlje i živimo na uštrb socijalne pomoći te zemlje.
Rekla sam mu i da ja nemam profesionalno iskustvo u pisanju, ali da imam talenat i pitala sam ga da li mogu dobiti neku platformu za pisanje u njegovim novinama, blog ili nešto slično. Rekao mi je da mu pošaljem stvari koje sam pisala, što sam ja i uradila. Poslala sam mu tekstove u petak, a već u ponedjeljak sam imala svoj blog. Blog je postao moja platforma, moj glas, moja boja kojom ću slikati sopstvene slike i nešto što niko drugi neće slikati u moje ime.
Šta se desilo sa vašim blogom nakon toga, koliko popularan je postao?
Blog je u Malti postao viralan. Pisala sam negativne kritike, osvrnula sam se na sliku koju mediji šalju o izbjeglicama, kako dolazimo čamcem do EU i tu se „skućavamo“. U februaru 2014. sam pozvana u Evropski parlament da sa evropskim poslanicima podijelim iskustva i savjete u vezi regulatornih mjera koje se stavljaju pred izbjeglice. Put do Brisela mi je bio veoma stresan, jer je to bio prvi put da sam putovala u takoreći centar Evrope, jer godino i po dana ranije putovala sam Mediteranom u neizvjesnu budućnost, a nakon toga odjednom imam svoj blog u najčitanijem printanom mediju na Malti i idem u središte dešavanja, središte moći u Evropi.
Kada sam došla u Brisel, imala sam osjećaj da su svi očekivali govor izmrcvarene, siromašne izbjeglice, žalopojku i priču o tužnoj sudbinu. Ali ja im to nisam priredila. Pojavila sam se u Kavali haljini i taj dan sam „zauzela“ parlament. Pokazala sam im da smo glamurozni, obrazovani, ponosni.
Naučila sam da riječ glup ne koristim. Danas koristim frazu „less than smart“ (manje od pametnog), što mogu reći za lidera Mađarske. Tada sam mu poručila da ne može spriječiti ljude da se kreću, da nikakva ograda ne može predstavljati barijeru ukoliko čovjek nešto zaista želi.
Kada je nakon mog govora Orban poslao jednog od ljudi iz svog kabineta da dogovore sastanak sa mnom, poručila sam mu da ja nemam vremena da razgovaram sa „less than smart“ ljudima. Moje vrijeme je dragocjeno.
Autor: Stefan Blagić