Dugogodišnje glumačko iskustvo prenio je i u rediteljske poduhvate te tako potpisuje režiju predstava “Dok nas smrt ne razdvoji” i “Romeo i Julija”. Ovi komadi nisu nastali slučajno, tek da bi se nešto izvodilo na sceni, već da bi se podstaklo na razmišljanje o “određenoj problematici”. 

Predstava “Dok nas smrt ne rastavi”, nastala prema tekstu Mire Furlan, priča je o svima nama ili porodicama oko nas, o dubokim emocijama, ljubavi, mržnji, požrtvovanosti, odricanju, i premijerno je izvedena u Radionici integracije, dok kroz Šekspirov (Shakespeare) komad “Romeo i Julija” donosi ljubavnu dramu kroz srpsko-albanski sukob. 

Poznato je da se ljudska veličina ne ogleda samo u uspjehu i popularnosti u određenoj branši nego i u senzibilitetu prema drugima i drugačijima. Upravo je Manojlović prije osam godina pokrenuo Radionicu integracije sa željom da osobe s invaliditetom uključi u svijet teatra, scene i muzike. Radionica je ugostila brojne umjetnike, a među njima prošlog vikenda i Massima Savića. 

Legendarnog glumca prijatno smo iznenadili viješću da je Massimo na svojoj stranici na Facebooku podijelio nekoliko fotografija nastalih tokom druženja u Beogradu, a on je nas iznenadio pristankom na intervju. 

Predstavnici sedme sile dobro znaju da Manojlović nerado, skoro nikako ne daje telefonske intervjue, ali je za “Dnevni avaz” govorio iz Beograda o aktivnostima u Radionici integracije i drugim veoma zanimljivim temama. 

Srušili su nam stari prostor Radionice, tamo se sada gradi novi dio grada. Dobili smo novi prostor, ali koji se treba završiti. Massimo je došao u fazi izgradnje, koja sada stoji. U Radionicu su uvijek dolazili vrhunski ljudi, pisci i umjetnici iz svih oblasti. Nije to nikakva tezga. To je spoj svega, u smislu ozbiljnih umjetnika i ljudi, za ljude koji imaju neku vrstu hendikepa, slijepi su ili slabije vide. Naravno, Massimov koncert bio je besplatan – govori Manojlović na početku našeg razgovora. 

Danas, u vrijeme “opšteg ludila”, lijepo je kada vidimo da nismo izgubili empatiju za druge i drugačije.

Oni nisu drugačiji, samo su na margini. Teže se zapošljavaju, ljudi nemaju povjerenje u njih. Generalno, od kada Radionica postoji, mnogo smo radili, veoma mnogo i izvan Beograda, u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Imamo dosta aktivnosti, muzičke, scenske i spisateljske. Pri tome imamo dva profesionalna projekta – “Dok nas smrt ne razdvoji”, s kojim smo gostovali i u Sarajevu, u Kamernom teatru 55, kao i “Romea i Juliju”. To su stvari koje su integracione u različitim poljima. 

Imate li nekih novih angažmana u narednom periodu?

S Emirom Hadžihafizbegovićem bilo je dogovora da sa predstavom “Dok nas smrt ne razdvoji” budemo na redovnom repertoaru Kamernog teatra 55 dva puta mjesečno. On zna da je to komad koji BiH nije vidjela. Ima još projekata, ali nije vrijeme da o tome govorim. 

Dobro bi bilo i da publika u BiH ima priliku da češće vidi gostujuće komade. 

Svi oni koji igraju u predstavi “Dok nas smrt ne razdvoji” - Anita Mančić, Jasna Đuričić i ja, osim Jovane Gavrilović, koja je poslijeratna generacija i kojoj je to prva predstava u životu, stvarali smo u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Tako da svojim radom pripadamo i Bosni. 

Vaš stvaralački opus, kako iz tog perioda, tako i današnji, podjednako je poznat publici širom regiona. 

Jasno. To je naše prirodno okruženje. Kad sam u Sarajevu, u prirodnom sam okruženju. 

Jeste li jugonostalgičar? 

Ne. Bio sam, sada ne. Kad je nešto gotovo, gotovo je. Od nostalgije nemamo niišta, imamo osjećanja koja su duboka, bolna i dugo traju. Ima ljudi kojima nostalgija nikada ne prođe. Mene je prošla, moramo da prihvatimo realnost u kojoj živimo. 

Ljudi uglavnom s lijepim sjećanjem govore o bivšoj zemlji? 

Nije bilo idealno, ali su primitivci sje*ali Jugoslaviju. A primitivci su bili većina glasača u Sloveniji, pa onda u Hrvatskoj, pa u Bosni, Srbiji, redoslijedom u Crnoj Gori i, na kraju, u Makedoniji. To je bila predradnja primitivaca koji su tako, uz vanjsku pomoć i podršku svih onih kojima je to odgovaralo, radili da država nestane. Primitivizam je uzrok nevolje. 

Kakvi smo danas? 

Neobaviješteni. 

Kao da je obrazovanje na posljednjem mjestu, glorificiraju se degutantne stvari? 

To je sad široka tema, teško je objasniti. Ključ su obrazovanje i kultura u širokom smislu. Sve drugo je preduslov da se ovaj teren uzburka. 

Nekako se na našim prostorima uvijek igra na kartu nacionalizma. 

To je niska strast koja se vrlo lako zapali. 

Zato se možda često područje Balkana naziva buretom baruta? 

Dosadilo mi je to više. Kad sam bio mali, čitao sam da su tako govorili o Balkanu, kao o buretu baruta, još u prošlom vijeku. I sad im je to super, da uvijek postoji neko bure, koje može biti puno baruta ili puno vode. A može da bude i puno benzina. Tako da je meni, kad je Balkan u pitanju, dosta više s tim. A opet na tome rade, održavaju ga, čuvaju dio Evrope koji stalno tinja i po potrebi eksplodira. Kao da je vulkan smiren, ali uvijek može da proradi. 

Zbog čega im smetamo? 

Ne smetamo im nego interglobalni interes ima svoje putanje. Samo smo dobra moneta za eksperiment svih vrsta. Služimo za eventualno međusobno potkusurivanje velikih sila. 

Je li to možda i apsurd, jer nam je internetska era donijela veliku dostupnost informacija? 

To je odlično, ali i grozno, zato što imate informaciju koja je sabijena i već formirana, a pitanje je s kakvim je ciljem ona takva kakva jeste. Pitanje je kakvo je to ozbiljno oružje u rukama onih koji informacije dijele. 

Jeste li zadovoljni onim što imamo danas na kulturnoj sceni? 

Pa, kako kad. Imate nešto, kada se dogodi, bude dobro i ono što ostaje u sferi dosadnog. 

Većina umjetnika ističe da nedostaje finansijsko ulaganje, a s druge strane, imamo i sjajne rezultate. Proizvode se i filmovi, ali i dobivaju svjetske nagrade? 

Istina. No, nema alibija za malo ulaganje u kulturu. Ne može malo ovo - malo ono. Dok god je kultura nevažna i posljednja, neće biti stvaranja generacija koje su obrazovane i vole kulturu. Ipak se nešto desi, ipak se nešto dogodi, zato što postoje manijaci, koji po svaku cijenu istjeruju svoje potrebe. Tako da imate te pojedince, kamikaze. Ali, ako je to kultura kojom se mi hvalimo, onda je to slabo. Kultura nema “srednju klasu”. Trebalo bi da ima sivu masu obrazovanog svijeta, koja može da je prepozna. 

Pratite li muzičku scenu i kakvo je Vaše mišljenje o njoj? 

Prave vrijednosti uvijek ostaju. Sigurno je da postoji tržišni zvuk. Kad je bilo aktuelno “Bijelo dugme”, postojala je druga vrsta percepcije i doživljaja muzike. Danas imate tu ljigu od muzike, koju gledaju i slušaju stotine hiljada, koja postaje “mainstream”. Plus, imate taj turbofolk, čije ritmove, riječi i stihove generacije znaju napamet.  

Kao što ste i rekli, velikim dijelom se ta muzika i gleda. Prate ih videospotovi, u kojima dominiraju eksplicitne scene. 

Jeste, ali kad je postojala generacija “sex & drugs and rock & roll”, to je bilo nešto drugo. Nije bilo Ferrarija i botoksovanih djevojaka. Bitan je bio i sadržaj te numere. I danas imate rok, on i danas tinja, ali niko neće nadmašiti u muzici ono što su bluz i rokenrol stvorili u prošlom vijeku. Sve ovo drugo su pokušaji. Ovo ne govori čovjek koji nema osjećaja za novo,  sve što je dobro, vrlo brzo se prepozna. Ali, imamo paradoks da je ovdje vrlo brzo prepoznato i opšte zavoljeno ono što je, ustvari, treš. E, dotle smo došli. Znači, neki cilj je postignut, spustiti nivo razumijevanja i potrebe što veće mase. 

U filmu “Cirkus Kolumbija” jedan od glavnih glumaca bio je i Mario Knezović, frontmen benda “Zoster”. Pratite li ono što bend danas radi? 

Ne baš. On je bio veoma drag, mladić koji obećava. Šta je s njim danas, ne znam. 

Šta volite da slušate za svoju dušu? 

Zavisi od raspoloženja, sve slušam, samo ne turbofolk. Ne mogu se odmoriti uz zvuke takve muzike. Da se vratimo na Massima, kada je bio u Radionici integracije, tu je bio odabran krug ljudi s obzirom na to da tamo može da stane do 400 osoba. On je privukao svijet koji prepoznaje nepatvorenu emocionalnost i zvuk koji ima svoj sklad. On je posebna ličnost muzičke scene ovog prostora. 

Planirate li zimski odmor? 

Ne, nemam vremena. Stalno radim, razmišljam, planiram, dogovaram, imam probe. Kad bude nešto gotovo, znaće se. 

Izvor: Avaz